Apokrifi o Furtuli

18.02.04 Dnevnik - Novine i časopisi

Već u samom naslovu knjige Mirka Demića Apokrifi o Furtuli naslućuje se nešto mistično i tajanstveno, našto naravno, upućuje leksem apokrif čije značenje nas i vodi u tom pravcu. Dodatnu mistifikaciju, odnosno nedoumicu autor pobuđuje time što se čitaocu predstavlja kao puki priređivač tekstova o Furtuli. Da se radi o maštovitoj zamci proniknuće svaki lucidniji čitalac ako pročita moto na početku knjige preuzet od Rejmonda Federmana u kojem između ostalog stoji da je postmodernizam kao književni pojam izmišljen da bi se bavio holokaustom. Sad je već jasnije kojim će se postupkom i zbog čega Demić poslužiti u pisanju ove knjige. Knjige, velim, jer joj je kao i većini postmodernističke literature nezahvalno određivati žanrovsku pripadnost iako u CIP-u slovi kao roman. Prvih nekoliko stranica naslovljenih Furtulino jevanđelje i pisano je u formi biblijskog spisa kroz koji nas autor upoznaje sa glavnim likom Furtulom, začetim negdje u okolini Sarajeva, u majke Marije blagoslovene među ženama, još dok se nije sastala sa njegovim ocem Josifom. Već ovim novozavjetno prepoznatljivim detaljem Demić “priprema” čitaoca za njegovu daljnju, mučeničku, odnosno hristoliku sudbinu, koja će ga jednog dana vagonom treće klase dopratiti u Jasenovac, gdje će ga zatvoriti sa dvanaestoricom (nikako slučajan broj) njegovih sapatnika, logoraša. Jedne noći ustaše, koje Demić ne imenuje već ih metaforički opisuje kao ljude u crnim odijelima i sa samoglasnicima na kacigama hapse Furtulu u nužniku optužujući ga da je namislio pobjeći iz logora. Vraćaju ga u baraku među dvanaestoricu osuđenika kojima narediše da ga moraju do jutra likvidirati ili će sami završiti u teškim mukama. Pošto ni jedan od ove dvanaestorice ne htjede da ga ubije, nakon višečasovnog dogovaranja odlučiše da ga vežu za stub blizu kible, pa kako koji bude išao da vrši nuždu da ga udari motkom ili sjekirom. Mala nužda - udarac motkom, a velika - ušicama sjekire. Ovo bi, uglavnom, bila okosnica priče o jezivom Furtulinom kraju.Demić, međutim, ne ide narativnim, pravolinijskim i realističkim postupcima oblikovanja romana; klasično ispričan sadržaj priče stao bi na stranicu dvije, što bi jedva zadovoljilo formu kratke priče. NJemu je ova slika iz jasenovačkog pakla poslužila samo kao povod da progovori o opštem zlu, o zlu koje prati čovječanstvo kroz istoriju, o zlu danas i ovdje, o zlu u mnogim oblicima i pojavnostima, o metafori zla od koje nema odbrane.
Tako će se u poglavlju Civilizacijska skarabeja pozabaviti fenomenom izmeta, odnosno sranja, kojim personifikuje onu karakterološku osobinu kod ljudi koje obično zovemo seronjama ili seratorima. Navodi tu Demić sijaset primjera iz književnosti: od Rablea, Vinavera, Flobera, Zupana, Bahtina, Pekića i mnogih drugih koji su se na bilo koji način barem “očešali” o ovu temu, konstatujući da je literatura o govnetu nepregledna, ono samo menja odore i manifestacije kroz koje se javlja. Ovo poglavlje je dobilo naslov po skarabeju koji se u narodu obično naziva balegar ili govnovalj, dakle po insektu koji čitav život provede bakćući se sa balegom, odnosno izmetom. Skarabejština je toliko uhvatila maha, tvrdi Demić, da je postala planetarni trend. Čitalac bi se mogao zapitati, pa dobro kakve ovo veze ima sa tragičnom sudbinom jednog logoraša. A ima i te kako ima. Pisac se, naime poslužio jednom provjerenom formulom depatetizujuće metafore koju je u svojim djelima provjerio i obilato koristio Danilo Kiš, posebno u romanu Bašta, pepeo. Apokaliptičkom osjećanju svijeta Demić je, slično Kišu, dodao kao protivtežu maskirani humor iz kog proističe ironija i na taj način ublažio katastrofičnost i neizbježnu patetičnost teme. Ovo poglavlje obiluje citatima, ali koji su tako vješto ukomponovani da funkcionišu kao sjajno protkana esejistička cjelina, mada će se autor u drugom poglavlju koje čine odrednice njegove lične enciklopedije narugati citatima kao ortopedskim pomagalima koja nam umanjuju stepen invaliditeta i odmenjuju amputirane ekstremitete.
Nerijetko je Demićev tekst toliko zgusnut i značenjski stiješnjen da poprima oblik aforizma, naravno u najboljem značenju te riječi: Ubijanje je jedini uspeo dijalog između dva čoveka ili Jednima skidate kape, drugima glave, a pokatkad to zazvuči i vrlo poetično: Zlo se smije stisnutih zuba. Zlo plače razdragano ili humorno-filozofski: Nakon raspeća ništa više nije kao što je bilo: ni za raspetog ni za nas itd, itd...
Uz fiktivni biblijski tekst “odjeven” u formu jevanđelja, citate uobličene u esej, dramski intermeco, lične enciklopedijske odrednice, autor koristi i formu poslanice, te svjedočanstvo naslovljeno Traktat o svjedoku posvećeno senima LJubana Jednaka (kojeg on ovdje takođe ne imenuje, odnosno nagovješćuje samo inicijalima), ali onima koji su imali prilike da se upoznaju sa Jednakovim publikovanim svjedočanstvima o pokolju u glinskoj crkvi neće biti teško prepoznati njegove izjave, iako su one u ovom slučaju Demićevom rukom stilizovane i briljantno inkorporirane u literarne svrhe.
Ovaj autor je, dakle, od srče razbijenog svijeta opustošenog Zlom koje sve obesmišljava i potire, a bespomoćnog pojedinca ponajviše, stvorio novu stvarnost koja doduše više ukazuje na bivše užase i besmislene ljudske postupke, nego što ulijeva nadu u sabraniju i promišljeniju budućnost. Međutim, zadatak pisca i nije da pridikuje i prorokuje, već da razotkriva i to što je naumio da kaže, da kaže na samosvojan i ubjedljiv način. Mada bi se moglo reći da kroz ovo djelo struji latentni fluid vjere i božanskog nadahnuća, posebno u Poslanici dvanaestorici, i na kraju knjige molitvenom obraćanju Hristu, Demić kao da je imao na umu i onu Sioranovu misao da je teško zamisliti veću ravnodušnost od one koja proishodi iz božanskog prisustva vulgarnom činu. Spoznati zlo, a ostati ravnodušan prema njemu ili ga prećutati za Demića je očigledno etički neprihvatljivo. Zato je ova knjiga i nepristajanje da se u ime Boga, vjere i viših idealističkih ciljeva proizvodi novo zlo oblikovano bolesnom maštom mistika, crnomagijaša, autokrata svih fela, kojima moralni kodeksi služe za podsmijeh, a životna filozofija im je onaj NJegošev stih bič sam božji ja spleten za tebe.
Zatvarajući korice ove nesvakidašnje i uzbudljive knjige, zasigurno jedne od najzanimljivijih u ovogodišnjoj domaćoj izdavačkoj produkciji dođe mi na um i jedna Sokratova dosjetka u kojoj Atinu upoređuje sa mlitavim konjem, a sebe obadom koji pokušava da ga probudi i održi u životu. Pogađate, nadam se, i zašto.

Nebojša Devetak