Biblioteka noću

24.04.08 Vijesti

Inspirisan procesom stvaranja sopstvene biblioteke, u kojoj je sakupio sve svoje kn-jige (35.000 naslova), u novom domu, nekadašnjem ambaru iz 15. vijeka u blizini Loare u zapadnoj Francuskoj, Alberto Mangel, kanadski pisac argentinskog porijekla napisao je 2006. godine sja-jnu esejističku knjigu Biblioteka noću. Riječ je o knjizi pisanoj u prepoznatljivoj Mangelovoj tradiciji Istorije čitanja, kroz preplitanje raznih žanrova, od eseistike, istorije knjiga, ličnih iskustava, opšte istorije. U tom zanimljivom presjeku informacija autor nam nudi manje znane podatke o bibliotekama i bibliofiliji od antičkih vremena do današnjeg dana, ističući jedinstveno zadovoljstvo sakupljanja i značaja knjiga. Knjiga Biblioteka noću je nedavno objavljena u izdanju Geopoetike, a prevodioci su: Nataša Karanfilović, Nina Ivanović i Danijela Mihić.
Mangelova knjiga Biblioteka noću sadrži 15 poglavlja. U njima se raspravlja o biblioteci kao mitu, redu, prostoru, moći, sjeni, obliku, igri slučaja, radionici, umu, ostrvu, opstanku, zaboravu, imaginaciji, identitetu i domu. Biblioteka noću predstavlja fascinanatno putovanje kroz istoriju javnih i privatnih biblioteka. Tematski odlično organizovana i uz mnoštvo divnih ilustracija, ova knjiga (na oko 270 strana) posmatra biblioteke kao riznice sačuvanih dragocjenosti i arhitektonske objekte, posmatra ih kroz autobiografije njihovih vlasnika i kao prikaze nacionalnih identiteta. Mangel nas vodi kroz zabavno putovanje bibliotekama, od njegovog djetinjstva, preko najpotpunihih biblioteka dostupnih na internetu, najpoznatijih drevnih biblioteka iz Egipta i Grčke, arapskog svijeta, Kine i Rima. Mangel razmišlja i o nestaloj biblioteci u Aleksandriji, ali i o ličnim bibliotekama Čarlsa Dikensa, Horhea Luisa Borhesa i drugih. Ima tu i zanimljivih priča o anonimnim ljudima, koji su ličnim zalaganjem, borbom protiv tiranije i zabrane obezbijedili duh slobodarstva i ostavili pečat u istoriji knjiga. Takav je bio i poljski bibliotekar, on je spasavao knjige od razjarenih nacista koji su uništavali jevrejske biblioteke, ili primjer Šaha Muhameda, knjižara iz Kabula on je decenijama preživljavao netoleranciju raznih režima, od komunističkog do talibanskog, a sve u namjeri da zadrži svoju knjižaru i da prodaje knjige.
Pored osnovnih podataka o bibliotekama, o njihovoj arhitekturi, idejnim rješenjima, klasifikaciji knjiga, kategorijama, podjeli bibliotečkog fonda, čuvanja i skladištenja knjiga, mikrofilmovanju, dati su i izuzetni primjeri iz bibliotečke prakse. Takav je bio i slučaj kolumbijskog Ministarstva za kulturu iz osamdesetih godina prošlog vijeka. Naime, kolumbijska Vlada je osnovala putujuće biblioteke, čiji je zadatak bio da knjige dopru i do najudaljenihjih predjela zemlje, tako što će knjige magarci prenositi do najudaljenijih kišnih šuma i planina. Knjige su ostavljane lokalnim učiteljima ili seoskim starješinama koji su bili neka vrsta bibliotekara.
U poglavlju Biblioteka kao opstanak Mangel navodi kako je najmanja biblioteka bila dječja biblioteka u koncetracionom logoru Birkenau. Ta biblioteka je imala između osam i deset knjiga, a bilo je i onih koje su cirkulisale usmenim putem. Kad god bi uspjeli da izbjegnu nadzor, savjetnici su djeci pričali priče koje su naučili napamet dok su bili mlađi. Paradoks logorskih bibliotka ogledao se u činjenici da su se u njima nalazili naslovi koji su bili zabranjeni širom Rajha, kao što je bio slučaj sa knjigom Kratka istorija svijeta Herberta Dž. Velsa. Da su biblioteke uključene u borbu protiv terorizma, govori primjer SAD u čijim su bibliotekama, poslije 11. septembra 2001, državnim službama bili dostupni podaci ko i kada potražuje koje vrste knjiga.
Biblioteka noću nas podsjeća čemu služe biblioteke: za mogućnost prosvetljenja, za bolji put našeg društva i naš sopstveni. To je knjiga o suštinskoj ulozi biblioteka u ljudskoj civilizaciji. Ona istovremeno pokriva veliku istorijsku dubinu kao i ogromnu geografsku širinu. Biblioteka noću je pisana sa dubokom, nepokolebljivom strašću čovjeka koji vjeruje da su one uprkos elektronskom napretku suštinska spona između pojedinca i svijeta.
Alberto Mangel je rođen u Buenos Ajresu 1948. godine, državljanin je Kanade, a trenutno živi u Francuskoj. Djetinjstvo je proveo u Izraelu, gdje mu je otac službovao kao argentinski ambasador, a potom je pohađao školu u Argentini. Živio je i u Španiji, Francuskoj, Engleskoj i Italiji, zarađujući povremeno kao čitač tekstova za različite izdavačke kuće. Sredinom sedamdesetih godina proteklog vijeka radio je kao pomoćnik urednika za Les Editions du Pacifique, izdavačku kuću na Tahitiju. Po objavljivanju Rječnika izmišljenih mjesta u saradnji sa Đanijem Gvadalupijem, 1982. se preselio u Kanadu. Priredio je preko deset antologija kratkih priča sa najrazličitijim temama, od fantastičnih do erotskih, i napisao nekoliko knjiga kako lijepe književnosti tako i stručnih: među ostalim knjigu Istorija čitanja, prevedenu na 32 jezika, za koju je dobio francusku nagradu Prix Medicis, potom knjigu eseja U šumi iza ogledala: Eseji o riječima i svijetu, Čitalačke slike, Sa Borhesom, Grad riječi i romane Stigoše vijesti iz inostranstva i Stivenson pod palmama.

CARSTVO REDA

Po danu, biblioteka je carstvo reda, piše Mangel u ovoj knjizi, Ali noću kad se svjetiljke u biblioteci upale, spoljašnji svijet nestaje i ništa osim ovog prostora u biblioteci ne postoji. Po mraku, sa osvjetljenim prozorima i nizovima knjiga koje svjetlucaju, biblioteka je zatvoren prostor, svijet sa sopstvenim samodovoljnim pravilima koja pretenduju da zamijene ili promijene pravila bezobličnog vanjskog svijeta. Noću se atmosfera mijenja. Zvuci postaju prigušeni, misli glasnije Jedino po mraku Minervina sova uzlijeće, zapisao je Valter Benjamin, citirajući Hegela. Vrijeme kao da je bliže on-om trenutku na pola puta između jave i sna u kojem svijet može biti po nahođenju preoblikovan.
V.OGNJENOVIĆ