Jevgenij Zamjatin rođen je 1884. godine u Lebedjanu, a umro u egzilu u Parizu 1937. Prve priče objavljuje 1908. i već na samom početku svog književnog djelovanja dolazi u sukob s vlastima. Godine 1914. izdaje pripovijetku "Bogu iza nogu" - koju je Maksim Gorki jako cijenio - zbog koje je pozvan na sud, dok je časopis u kojem je priča objavljena povučen iz prodaje.U godinama prije Oktobarske revolucije Zamjatin je radio kao inženjer brodarstva u Engleskoj. Dojmovi o tom vremenu izneseni su u njegovoj pripovjetci "Otočani", svojevrsnoj preteči romana Mi. Želeći dati obol revolucionarnim zbivanjima u Rusiji, vraća se u domovinu i počinje živjeti kao profesionalni pisac: radi u uredništvu časopisa Vsemirnaja literatura (Svjetska književnost) te piše priče i objavljuje ih u mnogim časopisima. No, uskoro, kao što je to bio čest slučaj u Sovjetskom Savezu, pada u nemilost političke boljševičke klike. Iako je već i prije izazivao nezadovoljstvo vlasti svojim iskrenim pričama, koje su govorile o neljudskim uvjetima života u tadašnjoj Rusiji - npr. priče "Mamaj" i "Pećina" - izravan povod za otvoreni progon bio je već spomenuti roman Mi. Dijelovi toga romana objavljeni su u inozemstvu (bez znanja autora!), a sadržaj romana u Rusiji se shvatio kao kritika tadašnje sovjetske vlasti. Pisac koji je svakako bio jedan od intelektualnih vođa svoga vremena pao je u nemilost te mu je zabranjeno objavljivanje radova i svekoliki društveni angažman. Teško se noseći s tim, za svakoga stvaratelja nepodnošljivim položajem, godine 1931. obraća se pismom Staljinu u kojem ga moli da mu omogući odlazak iz zemlje kako bi mogao nastaviti sa svojim radom. Veliku ulogu u njegovu spašavanju odigrao je Maksim Gorki koji je pomogao da se umjesto u gulagu Zamjatin uistinu nađe u Parizu. Ali, nažalost, napuštanje zemlje i emigracija Zamjatinu je više odmoglo negoli pomoglo, budući da je teško podnosio odvojenost od svoje sredine i svoga jezika tako da njegove posljednje godine života u Parizu nisu obilježene kao osobito plodne.
