06.07.15
Andrija Matić o svom novom romanu
Pre nekoliko godina, proveo sam u autobusu skoro sat vremena ispred Gazele, jer je bio saobraćajni kolaps. Tada nisam znao šta je uzrok, ali sam iste večeri, gledajući vesti, saznao da je kolaps bio zbog toga što je neki čovek pretio da će skočiti s mosta. I tada sam video da su ga građani, dok se držao za ogradu, vređali, psovali, terali ga da skoči, a jedna mlada majka sa dvoje dece napravila je selfie, na kojem je ovaj nesrećnik bio u pozadini. Taj događaj, više nego bilo šta drugo, pokazao mi je u kakvom društvu živim
Posle majstorski napisanog romana Pomračenje u pet slika (Levo krilo, 2013), razgovaramo sa Andrijom Matićem povodom njegovog novog romana Burnout, koji je upravo izašao, takođe u izdanju Levog krila. Pričamo između ostalog i o tome kako vidi situaciju u visokom školstvu kod nas i u svetu, s obzirom da je kao profesor radio i još uvek radi u inostranstvu, u Istambulu, kako i zašto se desilo to da oni koji treba da prosvećuju i otvaraju vidike postanu zagovornici mraka i bezumlja, ima li nade za mlade koji su se našli u svemu tome, čime se oni uljuljkuju, koliko je autobiografskog u novom romanu u kom glavni lik, profesor, tragično završava, kakva je razlika između Trakla i Novalisa, ima li nade za sve nas u budućnosti i od čega to zavisi, odnosno, po čemu je nova knjiga Andrije Matića nažalost proročka i kako skicirati razlike Kuvajta, Turske i Srbije.
Andrija Matić (1978) rođen je u Kragujevcu. Objavio je romane Šaht i Nestanak Zdenka Kuprešanina, Pomračenje u pet slika, zbirku priča Muzej savremene umetnosti i studiju T. S. Eliot: pesnik, kritičar, dramski pisac. Živi u Istanbulu.
*Vaš roman Burnout se može gledati i kao neka vrsta nastavka, čak hronološkog,Pomračenja u pet slika? Tematika je slična, akteri, kako to autor vidi? Rekao bih da je stil Burnout-a ipak malo lakši, opušteniji, knjiga se brzo čita i ima munjevit siže i efekat. Jel to bio cilj?
Mislim da je Burnout dosta drugačiji od Pomračenja u pet slika, naročito u pogledu tematike i forme. Namera mi je bila da napišem kampus-roman XXI veka. Otuda jezik i forma više odgovaraju savremenom dobu, tempo je brži, a nadam se da će i efekat biti drugačiji.
*Burnout je najvećim delom kritika našeg lošeg visokoškolskog obrazovanja, državnih i privatnih fakulteta podjednako. Završili ste državni univerzitet, Filološki fakultet u Beogradu, predajete na privatnim, doduše, u inostranstvu. Da li je slika stvarno toliko loša? Pominjete besomučnu, nemilosrdnu borbu za profesorske bodove lažiranim radovima na konferencijama, u kvazi naučnim časopisima koje niko ne čita, dodao bih ja. Recite nam nešto o tim mašinama za proizvodnju intelektualaca. Kao da je najkorumpiranija društvena grupa kod nas tzv. intelektualna elita?
Pisao sam o univerzitetu u Srbiji jer ovu zemlju najbolje poznajem, ali mislim da je reč o globalnom trendu. Mnogi privatni univerziteti podsećaju na kompanije čiji cilj nije da ponude što bolje obrazovanje, već da zarade što više novca. Tajkuni otvaraju univerzitete jer na taj način “peru” nelegalno stečen novac ili dobijaju poreske olakšice. Na takve univerzitete svako može da se upiše i bez mnogo muke da diplomira. To obesmišljava koncept visokog obrazovanja. Na državnim univerzitetima u Srbiji postoje drugi problemi. Prijateljske veze i politička podobnost često su jedini kriterijumi prilikom zapošljavanja. Na mnogim katedrama profesori se ne bave ozbiljnim istraživanjem, a svoju poziciju čuvaju famoznim bodovima stečenim na osnovu besmislenih radova koje čitaju na još besmislenijim konferencijama. Na odsecima za književnost dominiraju retrogradni nacionalisti, nezainteresovani za savremene tokove u proučavanju književnosti. U takvoj atmosferi mladi obrazovani ljudi uglavnom imaju dve opcije: da se prilagode ili da odu iz zemlje. Radeći u inostranstvu, upoznao sam mnogo obrazovanih ljudi iz Srbije koji se nikada neće vratiti, jer znaju da ovde neće dobiti šansu koju zaslužuju.
*Pretpostavljam da je glavni junak romana Branimir Rihter, profesor savremene književnosti na privatnom Univerzitetu „Svetlost“, neka vrsta autorskog alterega, košuljice koje se oslobađate i na kojoj zapisujete ono što ste sami videli i prošli, što bi i trebalo da je smisao pisanja? Koliko je autobiografskog? Živi ste, znači sigurno nije 100%.
Opisi akademske sredine delom su zasnovani na onome što sam čuo i video radeći na univerzitetima u Srbiji i inostranstvu, ali je mnogo toga čista fikcija. Sve ličnosti su izmišljene, pa tako i lik Branimira Rihtera. Naravno, postoje određene sličnosti. Recimo da je Rihterov muzički ukus sličan mom, kao i njegova ljubav prema bilijaru i snukeru.
*Imate li poseban odnos prema Geogu Traklu ili Vam je bio pogodan kao i Novalis u prethodnoj knjizi da dočarate lik glavnog junaka? Kažite nam nešto o tom pesniku. Moglo bi se reći da Trakla i Novalisa povezije mnogo, pre svega odnos prema smrti, opsesivnost, tamno pevanje.
Georg Trakl je jedan od mojih omiljenih modernističkih pesnika. Slažem se sa Vama da postoje sličnosti između njega i Novalisa. Ima i razlika. Novalis je idealista, Trakl je izraziti pesimista. Traklova poezija je intimnija i iracionalnija od Novalisove. Što se tiče funkcije njegove poezije u mom romanu, ona uglavnom nagoveštava dublja osećanja glavnog junaka kojih on često nije ni svestan. Ostale paralele ostavljam čitaocima da otkriju.
*Jaka nit koja povezuje Vaša poslednja dva romana je i slikanje mladih generacija, njihove izgubljenosti i agresivnosti, nasilja. Živimo, izgleda, u varvarskim vremenima, samo što imamo visoku tehnologiju kao pomoć? Ljudsku supstancu je teško menjati. Da li bi možda ovi mladi, da su se rodili ranije, bili manje isprazni i površni? Tu dolazimo do zvanične ideologije bilo da je ona na Zapadu ili na Istoku, kao nečemu što formatizuje ljude? Eto još jedne teme koja Vas određuje kao pisca.
Čini mi se da su mladi ljudi u Srbiji hendikepirani u odnosu na moju generaciju, pre svega jer su odrasli devedesetih godina, u izolovanoj diktaturi koja je uništila sve što je mogla i koja je izgradila ili, bolje reći, usavršila taj prokleti kult naroda-žrtve. Moja generacija je barem zapamtila život u staroj Jugoslaviji, koja je po svemu bila najveće dostignuće na ovim prostorima. Takođe, zbog teške ekonomske situacije, mladi ljudi nemaju novca da putuju i upoznaju druge kulture. Zato su mnogi od njih konzervativni, rigidni, ksenofobični, za razliku od njihovih vršnjaka iz nekih drugih evropskih zemalja. Mislim da visoka tehnologija koja im je na raspolaganju često ima negativan uticaj, jer ih sprečava da shvate koliko loše žive i samim tim da se pobune. Ona je poput „some“ u Vrlom novom svetu Oldosa Hakslija.
*Profesor Rihter navodi Bretona u svom automatskom predavanju u kom kaže da su studenti najgori sloj društva i da treba uništiti univerzitete i znanje koje oni produkuju. Studenti su nekada bili simbol avangarde, traženja novog i boljeg, a danas su, čini se, najautističniji sloj društva, karijeristi, usko specijalizovani društveni idioti s diplomom. Šta nas čeka s njima kao budućnom elitom? Oni će imati najveća ovlašćenja u oblikovanju sveta?
Rihterovo automatsko predavanje je izraz njegove frustracije zato što ga studenti ne slušaju, već se igraju mobilnim telefonima. On radi na privatnom univerzitetu, jednom od onih koji “obrazuju” starlete, decu novokomponovanih biznismena i podmladak političkih stranaka. Moje iskustvo je ipak malo drugačije. Imao sam, naravno, studente koji se nisu interesovali ni za šta drugo osim za fudbal, automobile i mobilne telefone, koji, ako se izuzme školska lektira, nisu pročitali ni jednu jedinu knjigu. S obzirom na kriterijume po kojima se “uspeva” u Srbiji, oni će verovatno preuzeti sve važne pozicije i možemo samo da zamislimo kako će izgledati ta buduća država. S druge strane, predavao sam izuzetno talentovanim i kreativnim mladim ljudima, s kojima sam i danas u kontaktu. Nadam se da će oni uspeti da se nametnu u svojim oblastima i da nikome neće dozvoliti da uništi njihovu kreativnost.
*U poslednje vreme svedoci smo užasnih vesti, porodičnih tragedija, besmislenih zločina, bilo je i pokušaja samospaljivanja kao u Vašoj knjizi, a koja kada se zatvori izgleda donekle proročki?
Stanje u Srbiji je toliko loše da me ne bi iznenadilo da neko okonča svoj život na tako bizaran način. Međutim, glavni junak mog romana ima i druge razloge zbog kojih bira takvu smrt. Čitaoci će ih lako otkriti. Posebnu pažnju posvetio sam reakcijama na Rihterovo samoubistvo, što kod slučajnih prolaznika koji su se tog popodneva zatekli ispred Skupštine, što kod ljudi koji su ga kasnije analizirali. Neke od tih reakcija inspirisane su stvarnim događajima. Recimo, pre nekoliko godina, proveo sam u autobusu skoro sat vremena ispred Gazele, jer je bio saobraćajni kolaps. Tada nisam znao šta je uzrok, ali sam iste večeri, gledajući vesti, saznao da je kolaps bio zbog toga što je neki čovek pretio da će skočiti s mosta. I tada sam video da su ga građani, dok se držao za ogradu, vređali, psovali, terali ga da skoči, a jedna mlada majka sa dvoje dece napravila je selfie, na kojem je ovaj nesrećnik bio u pozadini. Taj događaj, više nego bilo šta drugo, pokazao mi je u kakvom društvu živim.
*Živite u Istambulu gde već nekoliko meseci gde predajete engleski jezik na fakultetu. Recite nam nešto o tom iskustvu, utiscima. Pre toga bili ste u Kuvajtu. Možete li uporediti ukratko te tri stvarnosti, računajući i draginam Beograd? Da li su to paralelni svetovi? Ako jesu kako onda izgleda globalna slika sveta za Vas? Na kakvoj planeti živimo?
Te tri zemlje su veoma različite. Kuvajt je konzervativna islamska zemlja sa ogromnim klasnim razlikama, gde mali procenat ljudi ima nepojmljivo bogatstvo, dok radnici iz Indije, Pakistana i Bangladeša žive, maltene, kao robovi. Osim toga, Kuvajt se suočava sa ozbiljnim pretnjama Islamske Države. Turska je potpuno drugačija zemlja. Duboko je podeljena na konzervativce i sekulariste, i ta podela se može videti u svakoj oblasti. Trenutna atmosfera, naročito među mladim ljudima, podseća me pomalo na devedesete u Srbiji, kada su građani bili zagriženi protivnici ili zagriženi sledbenici Slobodana Miloševića. Ravnodušnih gotovo da nije bilo. Istanbul je, opet, drugačiji od ostatka Turske, impresivan u svojoj haotičnosti, prepun paradoksa zbog svoje geografske pozicije, grad od 15 miliona ljudi koji jednog dana mrzite i jedva čekate da odete iz njega, a već sledećeg dana govorite da je najlepši na svetu i da ćete tu ostati do kraja života. U poslednje vreme Turska ima dosta problema zbog ratova u Iraku i Siriji. Negde sam pročitao da je primila više od 2 miliona izbeglica iz Sirije. Srbija nema takve probleme, ali je uprkos tome u mnogo goroj poziciji. Čini mi se da od devedesetih nije bila ovako beznadežna situacija. Predsednik nam je seoski đilkoš, premijer je bahat i neurotičan čovek, dok su ministri mahom karijeristi i poltroni koji kao da su došli sa Univerziteta “Svetlost” iz mog romana. Teško je poverovati da takva ekipa može da izvuče zemlju iz duboke ekonomske krize. S druge strane, opozicija je bezidejna, bezuba, sastavljena od istih onih ljudi koji su svojom glupavom i prevarantskom politikom doveli ove na vlast. Voleo bih da grešim, ali trenutno ne vidim nijedan znak da Srbija može da postane normalna država.
Dragoljub Stanković
24.08.15 e-novine.com
Profesor u raljama tranzicije
"Burnout", Andrija Matić
Rihter je, dakle, ona u književnosti poznata figura neprilagođenog čovjeka koji je došao do zida nemogućnosti. Ono što preostaje jeste neprestano komešanje misli o samoubistvu. Jer pred takvim zidom, pred tolikom obezvoljenošću da se bilo šta pokrene, kada čovjek postaje robot koji po programiranoj navici obavlja sve što mu se stavlja u obavezu, nema mnogo izbora. Matić nam tu atmosferu Rihterovog propadanja nastoji prikazati kombinujući nekoliko različitih pripovjednih perspektiva. Jedna je klasično treće lice pripovjedača, druga je ona koju Rihter sam ispisuje u svoj dnevnik i treća je ona koja se uključuje iz medijske žabokrečine. To podrazumijeva da je centralna priča ovog romana premrežena agencijskim i televizijskim vijestima, SMS porukama i emailovima Rihterovih studenata, što sve doprinosi mogućnosti šireg sagledavanja situacije u kojoj se ovaj univerzitetski profesor našao.
Roman "Burnout" autora Andrije Matića prati život univerzitetskog profesora Branimira Rihtera, koji pokušava preživjeti u onome što uobičavamo ovdje nazivati tranzicijom. Iako, po svemu sudeći, još nismo uspjeli posve dokučiti iz čega u šta se zapravo tranzitujemo, niti kada će taj naš prelazak biti okončan.
Očito, a zaključujući prema onome što sada imamo, tranzicija jeste nekakav cjeloživotni limb u kojem se valjamo, a da svi procesi važni za našu egzistenciju pored nas prolaze kao razularena nebeska tijela svemirom. Ako nas neko od njih u toj svojoj jurnjavi kojim slučajem okrzne, dobro i jeste, sve drugo što preostaje jeste neprestano čekanje nečega, pogleda zakovanog za nebesa. Rihter je profesor na privatnom filološkom fakultetu Svjetlost u Beogradu, čovjek je koji je neprilagodljiv okolnostima novog vremena. Kada to kažem, mislim prije svega da podsjeća na one junake starinskog kova koji odbijaju prihvatiti činjenicu da se svijet mnogo iskvario.
Diskutabilno je, naravno, šta je iskvarenost ili neiskvarenost svijeta, ali opet, sudeći po Rihterovoj priči, sve što se u našem vremenu na postjugoslovenskom prostoru dešava totalna je propast. Univerziteti su postali stjecišta neznanja, vlasnici tih univerziteta su sumnjivi tajkuni kojima je obrazovanje samo još jedan način kako doći do lakih i velikih para. Profesori na tim univerzitetima su ništa više do saučesnici u proizvodnji prototipnih modela studentskog mišljenja, simplificiranog znanja koje nema nikakvu vrijednost. Studenti su, u skladu sa cijelom prirodom sadašnjeg trenutka, gomila nezainteresovanih pojedinki i pojedinaca koji su cijeli svoj život usmjerili na pronalaženje što lakših i bezbolnijih načina kako se provući kroz sve što im se na putu nađe. Uronjeni u svoje pametnotelefonske monitore, oni nisu zainteresovani za bilo šta drugo osim za ono što im omogućava da ugodno plivaju u stihiji koja ih nezadrživo nosi neznano kuda.
Tranzicijska Srbija
Sve to, cijela društvena klima, koja je dobro poznata velikoj većini ljudi koji žive na ovim prostorima, od Branimira Rihtera stvara pojedinca čiji je život ispražnjena ljuštura. On je čovjek čije se sve raspada. Užasava ga njegovo radno mjesto, ta poplava neznanja i korupcije, promjene koje se dešavaju u gradu, ljudi koji dolaze na vrh društvene ljestvice, studenti koji su ništa više od punoglavaca koji nisu u stanju da isplivaju iz te velike zagađene lokve, brak koji usljed svih pritisaka postaje mučenje i tamnica. Rihter je, dakle, ona u književnosti poznata figura neprilagođenog čovjeka koji je došao do zida nemogućnosti. Ono što preostaje jeste neprestano komešanje misli o samoubistvu. Jer pred takvim zidom, pred tolikom obezvoljenošću da se bilo šta pokrene, kada čovjek postaje robot koji po programiranoj navici obavlja sve što mu se stavlja u obavezu, nema mnogo izbora. Matić nam tu atmosferu Rihterovog propadanja nastoji prikazati kombinujući nekoliko različitih pripovjednih perspektiva. Jedna je klasično treće lice pripovjedača, druga je ona koju Rihter sam ispisuje u svoj dnevnik i treća je ona koja se uključuje iz medijske žabokrečine. To podrazumijeva da je centralna priča ovog romana premrežena agencijskim i televizijskim vijestima, SMS porukama i emailovima Rihterovih studenata, što sve doprinosi mogućnosti šireg sagledavanja situacije u kojoj se ovaj univerzitetski profesor našao.
Nastoji se u "Burnoutu", kombinovanjem više perspektiva, ispričati priča o jednom ljudskom propadanju usljed neizdrživog pritiska društvenih okolnosti. O savijanju čovjeka pod neizdrživim teretom sistema koji nema nikakvih osjetljivosti, niti posjeduje bilo šta humanistično. Takođe, nastoji se kritički osvijetliti ovdašnji aktuelni društveno-politički trenutak, posebno je to dobro izvedeno u prikazivanju univerziteta, dekadenciji znanja i nauke. Potkupljivosti, prevrtljivosti i licemjerju brojnih učesnika tog karavana. Međutim, činjenica da je protagonist ovog romana univerzitetski profesor književnosti, koji pri tome ima svog omiljenog pjesnika koji mu je saputnik kroz cjelokupni ovaj narativ (u Rihterovom slučaju to je Georg Trakl), pomalo je već istrošena u književnosti. Naravno, nema tema koje su zabranjene, o kojima se i po stotinu puta ne može ispisati na stotine stranica, samo je pitanje koliko je autor vičan tome. Istrošenost ovakve romaneskne postavke, pozicije iz koje protagonista stupa na scenu, iz mog ugla gledano, proizlazi iz činjenice da sam prije "Burnouta" Andrije Matića čitao još dva romana, objavljena u skorije vrijeme, koja imaju gotovo identičnu postavku. Tačnije, polaze od veoma sličnih premisa u građenju glavnog lika. Riječ je o romanu "Pokoravanje" Michela Houellebecqa u kojem je protagonista univerzitetski profesor književnosti François, koji se opsesivno kroz cijelu ovu knjigu bavi pjesnikom Karlom Huysmansom, te romanu "Ponoćni voz za Lisabon" Pascala Merciera u kojem je protagonista Raimund Gregorius takođe univerzitetski profesor književnosti koji se, opet, opsesivno bavi piscem Amadeuom de Pradom. Istina, ono što Matićevog Rihtera razlikuje od preostala dva jeste da se on bori sa užasima tranzicijske Srbije, dok su François i Raimund Gregorius zabavljeni evropskom dosadom.
Pa iako zanemarimo tu, siguran sam nenamjernu, sličnost, ipak u cijelom ovom romanu, bez obzira na aktuelnost njegove teme, pa i neke dobro izvedene dionice, postoje rupe. Šta pod time podrazumijevam? Matić nam na samom početku ovog romana sugeriše da će Rihter izvršiti, gotovo ritualno, performativno samoubistvo samospaljivanjem. Svjesni smo te činjenice zahvaljujući vijestima iz medija koje o tom događaju autor uvodi u tekst od samog početka romana. Nastojeći time, dakako, predstaviti i medijsku sliku jednog društva, medije željne senzacionalizma, ali i društvo neosjetljivo na tuđe boli. Jer u trenutku dok Rihter, u svom bezizlazju, izvršava samoubistvo na Trgu Republike, građani ga snimaju svojim mobitelima misleći da on izvodi neki umjetnički protest. Niko ne poduzima bilo šta da bi spasio tog čovjeka. Umjesto toga, svi se oduševljavaju tim prizorom. Matić nam tako prikazuje društvo željno spektakla, neprestanog šokiranja i zadivljivanja bizarnostima. Što jeste ispravna slika onoga što mi svakodnevno oko sebe vidimo.
Neravni zidovi
Autor "Burnouta" tu sliku dovodi do vrhunca na kraju romana kada donosi izjave nekolicine vinovnika tog događaja, koji pokazuju potpunu suludost vlastitih perspektiva, što jeste uspjela rašomonska metafora za svu bijedu ovakve stvarnosti. Andrija Matić ima u ovom romanu dobro zategnuto uže za građenje uspješne romaneskne strukture, ali mu u nekom trenutku ponestane materijala ili uže popušta, pa zidovi koji iz tih temelja gradi ostaju neravni. Književnost, naravno, nije građevinarstvo, pa ću pokušati to konkretnije pojasniti. Naime, romanu "Burnout" nedostaje pripovjedačkog mesa, koje bi na umjetnički relevantan način popunilo taj kostur priče. Jasno je šta je autor htio, ali se doima da to do kraja nije uspješno izveo. Da nije začepio svaku rupu priče, pa je dosta njih ostalo da zjapi i zviždi na promaji. Mi, recimo, znamo u "Romanu u Londonu" da će Rjepnin sigurno izvršiti samoubistvo, ali do kraja romana, u dva toma, Crnjanski nas maestralno vodi kroz njegov život. I mi zaboravimo na samoubistvo, pa nas ono na kraju romana tako snažno pogodi u čitalački pleksus. Kod Matića mi jednako znamo da će Rihter izvršiti samoubistvo, i do kraja ovog romana to čekamo, bez da nas u tom procesu bilo šta ometa. Sve vrijeme je kraj ovog romana predvidiv, suviše očit. A ono što je između toga ispisano ne zaokuplja nas dovoljno svojom umjetničkom snagom da bismo na ono što je očito zaboravili i uživali u čitanju. U majstoriji autora da nam na početku romana sve kaže, ali da nas tako autentično i snažno poveže sa romanom. Ne može, u krajnjoj liniji, politička ili društvena aktuelnost djela biti nadomjestak za njegove umjetničke nedostatke. Dok god to ne shvatimo, teško da će naša književnost proizvoditi ozbiljna djela. Pored toga, postoje u romanu "Burnout", u dijalozima junaka, neke suviše banalne i tipične rečenice, koje dosta narušavaju atmosferu romana, te ga povremeno svode na žurnalistički nivo. Moglo se, u to sam siguran, još raditi na ovom romanu. Na taj način bi se mnoga mjesta bolje izbrusila, a cijela priča bila autentičnija i dojmljivija. Ovako, šta je - tu je.
Možda, na kraju, ne bi bilo zgoreg pomenuti da je o sličnoj temi tranzicijske patnje pojedinca veoma uspješno u svom romanu "Ilegalni Parnas" pisao Bojan Babić. Pokazujući u tom romanu kako se ova tema može uspješno i umjetnički relevantno izvesti.
Đorđe Krajišnik