U Matici rođenih crkve Svetog Ivana Krstitelja u Travniku, pod rednim brojem 70, stoji da je 9. oktobra 1892. godine rođen Ivan, sin Antuna Andrića, podvornika i Katarine Andrić, rođene Pejić. Budući veliki pisac rodio se u Travniku sticajem okolnosti, dok mu je mati boravila u gostima kod rodbine. Andrićevi roditelji bili su Sarajlije: očeva porodica decenijama je bila vezana za ovaj grad u kojem se tradicionalno bavila kujundžijskim zanatom. Osim bavljenja istim poslom, članove roda Andrićevih vezivala je i zla kob tuberkuloze: mnogi piščevi preci, uključujući i sve njegove stričeve, podlegli su joj u mladosti, a sam Andrić bez oca je ostao kao dvogodišnji dečak. Suočavajući se sa besparicom, Katarina Andrić svoga jedinca daje na čuvanje muževljevoj sestri Ani i njenome mužu Ivanu Matkovšik u u Višegrad. U gradu koji će, više nego ijedno drugo mesto, obeležiti njegovo stvaralaštvo, gledajući svakodnevno vitke stubove na Drini ćuprije, Andrić završava osnovnu školu, a potom se vraća majci u Sarajevo, gde 1903. godine upisuje Veliku gimnaziju, najstariju bosansko-hercegovačku srednju školu. Za gimnazijskih dana, Andrić počinje da piše poeziju i 1911. godine u Bosanskoj vili objavljuje svoju prvu pesmu „U sumrak“. Kao gimnazijalac, Andrić je vatreni pobornik integralnog jugoslovenstva, pripadnik je naprednog nacionalističkog pokreta „Mlada Bosna“ i strastveni je borac za oslobođenje južnoslovenskih naroda Austrougarske monarhije.
Dobivši stipendiju hrvatskog kulturno-prosvetnog društva „Napredak“, Andrić oktobra meseca 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. U gradu na Savi, on pomalo uči, pomalo posećuje salone, družeći se sa zagrebačkom inteligencijom od koje će na njega posebno veliki uticaj imati dvadeset godina stariji Matoš. Naredne godine prelazi u Beč gde sluša predavanja iz istorije, filosofije i književnosti. Bečka klima mu ne prija i on, hereditarno opterećen osetljivim plućima, često boluje od upala. Obraća se za pomoć svom gimnazijskom profesoru i dobrotvoru, Tugomiru Alaupoviću, i već sledeće godine prelazi na Filosofski fakultet Jagelonskog univerziteta u Krakovu. Intenzivno uči poljski jezik, upoznaje kulturu i sluša predavanja vrhunskih profesora. Sve vreme piše refleksivne pesme u prozi, a u junu mesecu 1914. godine Društvo hrvatskih književnika u Zagrebu objavljuje mu šest pesama u prozi u panorami Hrvatska mlada lirika.
Na Vidovdan, 28. juna 1914. godine, na vest o sarajevskom atentatu i pogibiji Nadvojvode Franaca Ferdinanda, Andrić pakuje svoje oskudne studentske kofere i napušta Krakov: zatomljeni instinkt bivšeg revolucionara goni ga u zemlju, na poprište istorije. Odmah po dolasku u Split, sredinom jula, austrijska policija hapsi ga i odvodi prvo u šibensku, a potom u mariborsku tamnicu u kojoj će, kao politički zatvorenik, ostati do marta 1915. godine. Među zidovima marburške tamnice, u mraku samice, „ponižen do skota“, Andrić intenzivno piše pesme u prozi.
Po izlasku sa robije, Andrić biva bačen u konfinaciju u Ovčarevo i Zenicu gde ostaje sve do leta 1917. godine. Zbog ponovljene bolesti pluća, odmah odlazi na lečenje u Zagreb, u čuvenu Bolnicu Milosrdnih sestara, stecište hrvatske inteligencije koja se klonila učešća u ratu, na strani Austrije. Tu Andrić, zajedno sa konte Ivom Vojnovićem, dočekuje opštu amnestiju i aktivno se uključuje u pripreme prvog broja časopisa Književni jug. Istovremeno, pažljivo dovršava knjigu stihova u prozi koja će pod nazivom Ex Ponto biti objavljena u Zagrebu 1918. godine sa predgovorom Nika Bartulovića. U Zagrebu ga i zatiče slom Austrougarske monarhije, a potom i ujedinjenje i stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. U danima koji neposredno prethode formalnom ujedinjenju, Andrić u tekstu „Nezvani neka šute“ objavljenom u zagrebačkim Novostima, oštro odgovara na prve simptome nesloge u državi koja još nije ni stvorena i poziva na jedinstvo i razum.
Nezadovoljan atmosferom u Zagrebu, Andrić ponovo moli pomoć dr Tugomira Alaupovića i već početkom oktobra 1919. godine počinje da radi kao činovnik u Ministarstvu vera u Beogradu. Sudeći prema pismima koja piše prijateljima, Beograd ga je srdačno prihvatio i on intenzivno učestvuje u književnom životu prestonice, družeći se sa Crnjanskim, Vinaverom, Pandurovićem, Sibetom Miličićem i drugim piscima koji se okupljaju oko kafane Moskva. Već početkom 1920. godine Andrić započinje svoju vrlo uspešnu diplomatsku karijeru postavljenjem u Poslanstvu pri Vatikanu. Te godine zagrebački izdavač Kugli objavljuje novu zbirku pesama u prozi Nemiri, a izdavač S. B Cvijanović iz Beograda štampa pripovetku „Put Alije Đerzeleza“.
S jeseni 1921. godine Andrić je postavljen za činovnika u Generalni konzulat Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Bukureštu, a iste godine započinje saradnju sa Srpskim književnim glasnikom objavljujući u broju 8 priču „Ćorkan i Švabica“. Godine 1922. premešten je na rad u Konzulat u Trstu. Tokom te godine štampa još dve pripovetke („Za logorovanja“ i „Žena od slonove kosti“), ciklus pesama „Šta sanjam i šta mi se događa“ i nekoliko književnih prikaza. Početkom 1923. godine on je vicekonzul u Gracu. Budući da nije završio fakultet, preti mu otkaz u Ministarstvu spoljnih poslova. Između mogućnosti da fakultet završi državnim ispitom ili odbranom doktorata, Andrić bira drugu mogućnost i u jesen 1923. godine upisuje se na Filosofski fakultet u Gracu. Tokom ove godine Andrić je objavio nekoliko pripovedaka od kojih se neke svrstavaju među njegova najznačajnija prozna ostvarenja: „Mustafa Madžar“, „Ljubav u kasabi“, „U musafirhani“ i „Dan u Rimu“. U junu mesecu 1924. godine u Gracu je odbranio doktorsku tezu Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine. Petnaestog septembra, pošto je odbranio doktorat, stiče pravo da se vrati u diplomatsku službu. Krajem godine prelazi u Beograd u Političko odelenje Ministarstva inostranih dela. Ove godine pojavljuje se Andrićeva prva zbirka priča u izdanju Srpske književne zadruge u koju, pored nekih već objavljenih u časopisima, ulaze i nove – „U zindanu“ i „Rzavski bregovi“. Na predlog Bogdana Popovića i Slobodana Jovanovića, godine 1926, Ivo Andrić biva primljen za člana Srpske akademije nauka i umetnosti, a iste godine u Srpskom književnom glasniku objavljuje pripovetke „Mara milosnica“ i „Čudo u Olovu“. Oktobra meseca biva postavljen za vicekonzula Generalnog konzulata Kraljevine Jugoslavije u Marseju. Sledeće godine, tri meseca provodi na radu u Generalnom konzulatu u Parizu: gotovo sve slobodno vreme u Parizu Andrić provodi u Nacionalnoj biblioteci i Arhivu Ministarstva inostranih poslova proučavajući istorijsku građu o Bosni s početka devetnaestog veka i čitajući korespondenciju Pjera Davida, francuskog konzula u Travniku. S proleća 1928. godine premešten je za vicekonzula u Poslanstvu u Madridu. Te godine objavljuje priče „Olujaci“, „Ispovijed“ i „Most na Žepi“. Sredinom sledeće godine prelazi u Brisel, na mesto sekretara poslanstva, a u Srpskom književnom glasniku pojavljuje se njegov esej „Goja“. Već 1. januara 1930. godine u Ženevi počinje da radi kao sekretar stalne delegacije Kraljevine Jugoslavije pri Društvu naroda. Te godine objavljuje esej o Simonu Bolivaru, priču „Kod kazana“ i tekst „Učitelj Ljubomir“. U Beogradu sledeće godine izlazi i druga knjiga pripovedaka kod Srpske književne zadruge u kojoj se, pored priča ranije objavljenih u časopisima, prvi put u celini štampaju „Anikina vremena“, a u kalendaru-almanahu sarajevske Prosvjete pojavljuje se putopis „Portugal, zelena zemlja“. Godine 1932. Andrić objavljuje pripovetke „Smrt u Sinanovoj tekiji“, „Na lađi“ i zapis „Leteći nad morem“. U martu mesecu 1933. godine vraća se u Beograd kao savetnik u Ministarstvu inostranih poslova. Iako intenzivno piše, ove godine objavljuje samo pripovetku „Napast“ i nekoliko zapisa. Iste godine, 14. novembra pismom odgovara dr Mihovilu Kombolu i odbija da njegove pesme budu uvrštene u Antologiju novije hrvatske lirike: „...Ne bih nikada mogao učestvovati u jednoj publikaciji iz koje bi principijelno bili isključeni drugi naši meni bliski pesnici samo zato što su ili druge vere ili rođeni u drugoj pokrajini. To nije moje verovanje od juče nego od moje prve mladosti, a sad u zrelim godinama takva se osnovna vrednovanja ne menjaju“. Sledeće godine unapređen je za savetnika 4. grupe 2. stepena Ministarstva inostranih poslova. Postaje urednik Srpskog književnog glasnika i u njemu objavljuje pripovetke „Olujaci“, „Žeđ“ i prvi deo triptiha „Jelena, žena koje nema“. Postaje načelnik političkog odeljenja Ministarstva inostranih dela 1935. godine i stanuje u hotelu Ekscelzior. Štampa pripovetke „Bajron u Sintri“, „Deca“, esej „Razgovor s Gojom“ i jedan od svojih značajnijih književnoistorijskih tekstova - „Njegoš kao tragični junak kosovske misli“. Tokom sledeće godine Srpska književna zadruga štampa drugu knjigu Andrićevih pripovedaka koja, među onima koje su objavljivane u časopisima, sadrži još i priče „Mila i Prelac“ i „Svadba“. Andrićeva diplomatska karijera ide uzlaznom linijom i on u novembru mesecu 1937. godine biva imenovan za pomoćnika ministra inostranih poslova. Te godine dobija i visoka državna odlikovanja Poljske i Francuske: Orden velikog komandira obnovljene Poljske i Orden velikog oficira Legije časti. Iako okupiran diplomatskom službom, Andrić tokom ove godine objavljuje priče „Trup“ i „Likovi“, a iste godine u Beču, prikupljajući građu o konzulskim vremenima u Travniku, u Državnom arhivu proučava izveštaje austrijskih konzula u Travniku od 1808. do 1817. godine - Paula fon Mitesera i Jakoba fon Paulića. Početkom 1938. godine pojavljuje se prva monografija o Andriću iz pera dr Nikole Mirkovića.
Diplomatska karijera Ive Andrića tokom 1939. godine doživljava vrhunac: prvog aprila izdato je saopštenje da je Ivo Andrić postavljen za opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika Kraljevine Jugoslavije u Berlinu. Andrić stiže u Berlin 12. aprila, a 19. aprila predaje akreditive kancelaru Rajha - Adolfu Hitleru. U jesen, pošto su Nemci okupirali Poljsku i mnoge naučnike i pisce odveli u logore, Andrić interveniše kod nemačkih vlasti da se zarobljeništva spasu mnogi od njih. Političari u Beogradu, međutim, ne računaju baš uvek na svoga poslanika, i mnoge kontakte sa nemačkim vlastima održavaju mimo Andrića. Pisac i u takvim okolnostima objavljuje: pripovetka „Čaša“ i zapisi „Staze“ i „Vino“ izlaze u Srpskom književnom glasniku tokom 1940. godine. U rano proleće 1941. godine Andrić nadležnima u Beogradu nudi ostavku: „...Danas mi u prvom redu službeni a zatim i lični mnogobrojni i imperativni razlozi nalažu da zamolim da budem ove dužnosti oslobođen i što pre povučen sa sadašnjeg položaja...“ Njegov predlog nije prihvaćen i 25. marta u Beču, kao zvanični predstavnik Jugoslavije prisustvuje potpisivanju Trojnog pakta. Dan posle bombardovanja Beograda, 7. aprila, Andrić sa osobljem Poslanstva napušta Berlin. Potom odbija ponudu nemačkih vlasti da ide u bezbedniju Švajcarsku, ali bez ostalih članova Ambasade i njjihovih porodica: bira povratak u okupirani Beograd. Novembra meseca biva penzionisan, ali odbija da prima penziju. Živi povučeno u Prizrenskoj ulici, kao podstanar kod advokata Brane Milenkovića. Odbija da potpiše Apel srpskom narodu kojim se osuđuje otpor okupatoru. Odbija, takođe, da Srpska književna zadruga za vreme dok „narod pati i strada“ objavi njegove pripovetke. U tišini svoje iznajmljene sobe, piše prvo Travničku hroniku, a krajem 1944. godine okončava i Na Drini ćupriju. Oba romana objaviće u Beogradu nekoliko meseci po završetku rata, a koncem 1945. godine u Sarajevu izlazi i roman Gospođica.
Prve posleratne godine postaje predsednik Saveza književnika Jugoslavije i potpredsednik Društva za kulturnu saradnju sa Sovjetskim Savezom i većnik III zasedanja ZAVNOBIH-a. Tokom 1946. godine živi u Beogradu i Sarajevu, postaje redovan član SANU. Te godine, među ostalim, objavljuje pripovetke „Zlostavljanje“ i „Pismo iz 1920. godine“. Sledeće godine postaje član Prezidijuma Narodne skupštine NR Bosne i Hercegovine i objavljuje „Priču o vezirovom slonu“, nekoliko tekstova o Vuku Karadžiću i Njegošu, a tokom 1948. godine prvi put će biti štampana „Priča o kmetu Simanu“. Narednih nekoliko godina vrlo aktivno bavi se javnim poslovima, drži predavanja, govori na javnim skupovima, kao član različitih delegacija putuje u Sovjetski Savez, Bugarsku, Poljsku, Francusku, Kinu. Objavljuje uglavnom kraće tekstove, odlomke pripovedaka, priče „Bife Titanik“ (1950), „Znakovi“ (1951), „Na sunčanoj strani“, „Na obali“, „Pod Grabićem“, „Zeko“ (1952), „Aska i vuk“, „Nemirna godina“, „Lica“ (1953). Godine 1954. postaje član Komunističke partije Jugoslavije. Prvi potpisuje Novosadski dogovor o srpskohrvatskom književnom jeziku. Te godini štampa u Matici srpskoj Prokletu avliju , a pripovetka „Igra“ pojavljuje se 1956. godine.
Godine 1958. u šezdeset šestoj godini, Ivo Andrić se venčava sa svojom dugogodišnjom ljubavlju - Milicom Babić, kostimografom Narodnog pozorišta iz Beograda, udovicom Nenada Jovanovića. Sa ženom se seli u svoj prvi stan - u Ulici Proleterskih brigada 2a. Te godine objavljuje pripovetke „Panorama“, „U zavadi sa svetom“ i jedini predgovor koji je ikada za neku knjigu napisao: uvodni tekst za knjigu Zuke Džumhura „Nekrolog jednoj čaršiji“.
„Za epsku snagu“ kojom je „oblikovao motive i sudbine iz istorije svoje zemlje“, Ivo Andrić je 1961. godine dobio Nobelovu nagradu.
Besedom „O priči i pričanju“ u kojoj je izložen njegov spisateljski vjeruju, 10. decembra 1961. godine zahvalio je na priznanju. Iako su do tada njegova dela prevođena na mnoge jezike, posle dodeljivanja nagrade počinje veliko interesovanje sveta za dela pisca sa Balkana i njegovi se romani i pripovetke štampaju na preko tridest jezika. Iako odbija mnoge pozive, tih godina Andrić boravi u Švedskoj, Švajcarskoj, Grčkoj, Egiptu. Celokupni iznos Nobelove nagrade poklonio je iz dva dela bibliotečkom fondu Bosne i Hercegovine. Uz to, veoma često učestvuje u akcijama pomoći bibliotekama i daje novac u humanitarne svrhe. Godine 1963. kod Udruženih izdavača (Prosveta, Mladost, Svjetlost i Državna založba Slovenije) izlaze prva Sabrana dela Ive Andrića u deset tomova. Naredne godine boravi u Poljskoj gde u Krakovu biva promovisan za počasnog doktora Jagelonskog univerziteta. Piše veoma malo, ali se njegove knjige neprekidno preštampavaju i u zemlji i inostranstvu. U martu mesecu 1968. godine Andrićeva žena Milica umire u porodičnoj kući u Herceg Novom.
Sledećih nekoliko godina Andrić nastoji da svoje društvene aktivnosti svede na najmanju moguću meru, mnogo čita i malo piše. Zdravlje ga polako izdaje i on često boravi u bolnicama i banjama na lečenju. Trinaestog marta 1975. godine svet će napustiti jedan od najvećih stvaralaca na srpskom jeziku, pisac mitotvorne snage i mudri hroničar balkanskog karakazana.
Jeli vam se dogodilo da vam uzmu sve - a sta se covjeku ne moze
uzeti? - i da vam na dusu poloze tesku odornu ruku i da vam uzmu
radost i vedrinu slobodna duha; i samu srcanost, koja ostaje kao
poslednji ocajni dar sudbine, da vam uzmu i da ucine od vas nijemo
prerano ropce?
Kud sam ja sve lutao?
Kud su padale moje teznje, koliko posrtao, koliko bludio u
mislima i grijesio u zivotu! - Kako da vam kazem kad to i rodjeno
moje sjecanje zaboravlja! Oholost me je nosila kao vjetar. Oganj
kojim mi je sagarala dusa nije me izjedao nego mi je davao snagu
i zamah.
Na borbe svijeta ja sam gledao kao sto se s vedra visa gleda
na magle koje se nadvijaju po dolinama.
Bio sam nijemi, oholi gost zivota.
Nisam imao suhe kore hljeba ni suze da je pokvasim i, isplakavsi
je, da mi lakse bude. Gladnu mi je bilo zima, bolio me je sram i
moj i tudji, i udarci i tragovi gvozdza na rukama.
Ko zna od srecnih i slobodnih sta je to samoca? Ni pauka nije
bilo da jednom bar potka moju samocu, a covjek cije sam korake cuo
pred svojim vratima bio je moj neprijatelj.
Ima neznana formula koja odredjuje odnos izmedju radosti i bola
u nasem zivotu. Stradanje i grijeh se upotpunjuju kao kalup i njegov
odljevak.
Zivot nam vraca samo ono sto mi drugima dajemo.
Sve je u meni mrtvo; tako mi je dobro.
Ne dopire do mene zvuk, umro mi je ocinji vid. Sve je ostalo za
velikom kapijom koja se zatvorila muklo za mnom. Izgubio sam sve i
nisam vise covjek nego nemirna besana misao koja je potonula i
pricutala se na dubokom dnu, a nada mnom su kao neprozirne zelene
mase voda, mir, daljina i zaborav.
Nisam ni pokusao da trazim. Sa najbeznadeznijm gubicima covjek
se najlakse pomiri. Zagledao sam se u tamno zelenu vodu. I u
slici izgubljenog prstena na pjescanom dnu bi mi jasan zivot
covjekov i mladost i ljubav kako se kida i gubi i prolazi, bez
nade i povratka.
Osjetio sam da sam se prerano odcijepio od ljudi, da sam
osamljen i nesrecan.
Kada nevolja poraste i stradanja zaredjaju, kad bol zaboli odvec
onda se u meni dusa okrene, ispuni me prkos i drska zlobna ravno-
dusnost i crni ponos onih koji odvise pate.
Kasno u noc. Danas sam cuo u razgovoru kako neko rece:" - - - on
i ne zna sta je prava sreca". Ne znam za koga je to receno. Ali
kako je jadan onaj koji je to rekao!
Ja ne znam sta je prava sreca, ali za to ja i sutim. Sutim o
svojoj sreci kao i o tudjoj.
Ljudi su u velikoj vecini, jadna stvorenja. Svoju srecu grade
na varkama, zlim ocima gledaju oko sebe.
Sad uvidjam: gubiti je strasno samo tako dugo dok se ne izgubi
sve, jer gubiti malo donosi zalost i suze, i dok god mozemo na
preostalom mjeriti velicinu izgubljenog tesko nam je, ali kada
jednom izgubimo sve onda osjetimo lakocu za koju nemamo imena,
jer to je lakoca prevelikog bola. Lagan sam, lagan da poletim!
Sve izgubljeno je u mojoj svijesti, samo bez tezine i gorkosti
zemaljskih stvari; ja imam opet sve sto izgubih, preobrazeno i
uljepsano - u sjecanju. I jos: ja imam veliku slobodu ongo koji
nista nema i mir onog koji je prezalio i konacno se rastao.
Uvijek su noci bile mom zivotu kobne. Cuda su u meni nicala i
kaosi hujali. Obuzdavao sam velike strasti, bio bitke, trpio
poraze i slavio pobjede.
Od straha su ljudi zli i surovi i podli, od straha su darezljivi,
cak i dobri.
Sve se nizi visega boji. A onaj koji nema nikog da se boji taj
preza pred strahom kog mu radja njegova bolesna masta, jer strah
je kao zaraza koja ispunjava sve mozgove.
Zivot je dug i mucan, kako da ga prebrodim, kad na mene naidje
umor i zelja smrti.
- Nasloni glavu na cije rame, sij njivu i hrani svoju djecu,
potrpi i zivot ce proci.
Godina je duga i oskudna, kako da je predjem kad naidju zli
mjeseci?
- Pomisli da je bilo gorih i da ce doci bolje i pretpi; godine
brzo prolaze.
Mjesec je dug i tezak, kako da ga prezivim kad mi dotezaju brizni
dani bez kraja?
- Mjeseci es izmenjuju, prolaze brzo, a s njima i brige.
Dan je dug i siv, kako da ga podnesem kad me zamori i rastuzi?
- Dani teku brzo. Potrpi! Donijece radost i odnijeti bol.
Sati su dugi i neveseli, kako da ih premetnem kad donesu strah
i zalost sa sobom?
- Brzo iskucavaju sati; radi i zaboravljaj, imaces miran san i
radosno budjenje.
Ovo je od svega najteze: kad se osjeti, da se je zaslo daleko,
da se je na mjestu na koje se ne spada, da su dani koji prolaze
zaludni, da izgubljeno vrijeme place. Ja taj osjecaj kazujem
prosto i moza nejasno, ali on mora da je dobro poznat ljudima
koji nisu nasli svog mijesta ili su ga izgubili.
Svejedno je koja je vasa istina, glavno je prenesite je kroz
svoj zivot kao svetinju i ne iznevjerite dusu svoju nikad.
- Sta si vidio u ljetni dan, sine moj?
Vidio sam da je zemlja jaka i nebo vjecno, a covjek slab i
kratkovjek.
- Sta si vidio, sine moj, u ljetnji dan?
Vidio sam da je ljubav kratka, a glad vjecna.
- Sta si vidio, sine moj, u ljetni dan?
Vidio sam da je ovaj zivot stvar mucna koja sastoji u nepravilnoj
izmjeni grijega i nesrece, da zivjeti znaci slagati varku na varku.
- Hoces da usnes, sine moj?
Ne, oce, idem da zivim.
Jeli vam se dogodilo da vam uzmu sve - a sta se covjeku ne mozeuzeti? - i da vam na dusu poloze tesku odornu ruku i da vam uzmuradost i vedrinu slobodna duha; i samu srcanost, koja ostaje kaoposlednji ocajni dar sudbine, da vam uzmu i da ucine od vas nijemoprerano ropce?
Kud sam ja sve lutao?
Kud su padale moje teznje, koliko posrtao, koliko bludio umislima i grijesio u zivotu! - Kako da vam kazem kad to i rodjenomoje sjecanje zaboravlja! Oholost me je nosila kao vjetar. Oganjkojim mi je sagarala dusa nije me izjedao nego mi je davao snagui zamah.
Na borbe svijeta ja sam gledao kao sto se s vedra visa gledana magle koje se nadvijaju po dolinama.
Bio sam nijemi, oholi gost zivota.
Nisam imao suhe kore hljeba ni suze da je pokvasim i, isplakavsije, da mi lakse bude. Gladnu mi je bilo zima, bolio me je sram imoj i tudji, i udarci i tragovi gvozdja na rukama.
Ko zna od srecnih i slobodnih sta je to samoca? Ni pauka nijebilo da jednom bar potka moju samocu, a covjek cije sam korake cuopred svojim vratima bio je moj neprijatelj.
Ima neznana formula koja odredjuje odnos izmedju radosti i bolau nasem zivotu. Stradanje i grijeh se upotpunjuju kao kalup i njegovodljevak.
Zivot nam vraca samo ono sto mi drugima dajemo.
Sve je u meni mrtvo; tako mi je dobro.
Ne dopire do mene zvuk, umro mi je ocinji vid. Sve je ostalo zavelikom kapijom koja se zatvorila muklo za mnom. Izgubio sam sve inisam vise covjek nego nemirna besana misao koja je potonula ipricutala se na dubokom dnu, a nada mnom su kao neprozirne zelenemase voda, mir, daljina i zaborav.