Genocid

jeva, a polazeći od jugoslovenske krvave ratne drame, višestruko udvojen glavni junak ovog proznog dela samerava dubinu i razmere jedne domaće nesreće.” (Mićo Cvijetić)

Sve u svemu, ni van BiH, ni u BiH, ni u Sarajevu iz 1992, nije bilo nevinih. Tačno je, i to treba uvijek ponavljati, da je to bio grad pod opsadom, bez vode, struje, goriva, hrane, mačaka, pasa, golubova, životinja iz zoološkog vrta koje su morale biti pobijene. Grad, bez ijednog stabla jer su sva bila posječena zbog nadolazeće zime. Grad izrovan granatama sa mrtvima i ranjenima koji su padali oko njega tražeći satima vodu, čekajući u redu za nešto malo hrane ili za poneku svijeću i kutiju šibica.

Roman je znao ko je pucao na taj deo grada gdje je živio, ali i ko je često tu pucnjavu isprovocirao. Znao je, da su se snajperisti sa okolnih brda znali iživljavati nad onima u njegovom dijelu grada, ali je znao isto tako, da su i snajperisti iz njegovog dijela grada znali pucati na prolaznike kako bi se „logički“ pretpostavilo da je to uradila protivnička strana. Znao je da nije imao hrane zbog „onih gore“, ali je znao isto tako da je deo hrane iz međunarodne pomoći bio prisvajan od „onih dole“ koji su stekli ogromna bogatstva na crnom tržištu. Znao je da nije imao vode radi onih „gore“, ali znao je isto tako, jer je trebalo da učestvuje u nekoliko komisija, da „oni dole“ nisu nikada htjeli da se sastanu sa „onima gore“ koji su predlagali da se riješi pitanje vode. Građani Sarajeva su, dakle, bili pod opsadom spolja i iznutra, bili su taoci istovremeno i „onih gore“ i „onih dole“. Zato ostaje i sada, nakon dvadeset godina, u uvjerenju da su mnogi pojedinci i grupe iz jednih i drugih, tada suprotstavljenih nacionalističkih rukovodstava, bili i ostali ratni zločinci