Dragan Markovina (Mostar, 1981) je povjesničar, publicist i pisac. U razdoblju od 2004., do 2014. radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, tokom čega je stekao titulu doktora znanosti i docenturu iz povijesti. Pisao je za brojne regionalne portale i časopise, a danas je redovni kolumnist portala. Autor je niza znanstvenih članaka i knjiga Između crvenog i crnog: Split i Mostar u kulturi sjećanja (2014), Tišina poraženog grada (2015), Jugoslavenstvo poslije svega (2015), Povijest poraženih (2015) i Doba kontrarevolucije (2017).Usamljena djeca juga njegov je prvi prozni rukopis.Dobitnik je nagrade „Mirko Kovač“ za knjigu Između crvenog i crnog: Split i Mostar u kulturi sjećanja.Član je PEN centra Bosne i Hercegovine i predsjednik Nove ljevice.
01.02.18
Tokovi istorije
Knjiga Jugoslavenstvo poslije svega Dragana Markovine, istoričara, publiciste i lidera hrvatske političke stranke Nova ljevica, predstavlja skup autorovih publicističkih osvrta, članaka i intervjua koje je napravio sa nekoliko istomišljenika. Glavna tema svih pomenutih tekstova je društvena i politička situacija u Hrvatskoj, kao i na cjelokupnom nekadašnjem jugosloveskom prostoru sagledavana kroz prizmu odnosa prema jugoslovenskom nasljeđu. Knjiga se sastoji od pet poglavlja, zaključnog osvrta, jednog priloga i kratke informacije o autoru.
U prvom poglavlju, pod nazivom „Poslije kraja“ (7–22), autor iznosi razmišljanja o krajnje nezahvalnoj poziciji intelektualca koji četvrt vijeka nakon početka raspada bivše države piše afirmativno o jugoslovenstvu. Pri tome, za njega jugoslovenstvo ne predstavlja nužno samo određenu političku platformu usmjerenu, u krajnjoj liniji, prema stvaranju neke nove državne formacije. Zastupnici jugoslovenskog nasljeđa su i oni pojedinci koji samo „pružaju aktivan intelektualni otpor etnonacionalizmima i usko zadanim okvirima novonastalih država“. Predmet autorovog promišljanja su razne implikacije pojma jugoslovenstva, ali očigledna prednost se daje „akcionoj“ tj. angažovanoj vrsti. Izgradnja zajedničkog kulturnog prostora koji okuplja pripadnike različitih generacija sa prostora nekadašnje države je najvidljiviji izraz tako shvaćenog jugoslovenstva. Poistovjećujući se sa uređivačkom politikom i vrijednostima koje je promovisao splitski satirični list Feral Tribjun, autor ističe da su slični mediji postojali i u svim drugim bivšim jugoslovenskim republikama, dijeleći gotovo identične poglede. Jugoslovenstvo kao prevashodno kulturna ideja treba da, u perspektivi, vrši „razgradnju retrogradnih nacionalističkih diskursa“.
U poglavlju „Historijski konteksti ideje“ (23–46) razmatra se stanje u istoriografskoj produkciji kada je u pitanju istorija Jugoslavije. Činjenicu da se u istoriografiji i publicistici od završetka rata neuporedivo više pažnje posvećuje raspadu zemlje i ratnoj problematici nego samom jugoslovenskom periodu, autor objašnjava time što su ratovi vođeni devedesetih godina postali „legitimacijski okvir za novonastale režime i države“ i igraju ulogu „konstitutivnih mitova“. Iznosi se i jedna veoma provokativna teza u vezi sa vladajućom percepcijom jugoslovenskog iskustva. Naime, autor pita, ukoliko je ključni argument protiv same ideje o jugoslovenskoj državi to što se ona dva puta raspala, ne važi li isto i za „obje samostalne Hrvatske“. Po njegovom mišljenju, savremena Hrvatska se još uvijek nije raspala zahvaljujući isključivo egzodusu srpskog stanovništva. Kao jedan od najočitijih primjera negiranja jugoslovenskog nasljeđa u Hrvatskoj navodi primjer Splita i Dalmacije gdje je jugoslovenstvo bilo veoma izraženo, ali se danas prećutkuje i marginalizuje upravo kao posljedica težnje za izgrađivanjem hrvatskog nacionalnog mita. U ovom dijelu se opširno navode sudovi Viktora Ivančića, Predraga Lucića, Dubravke Ugrešić, Predraga Matvejevića i Miroslava Krleže kako bi se potkrijepile autorove ocjene.
U trećem poglavlju, pod nazivom „Emancipatorski potencijal novog jugoslavenstva“ (47–62), iznosi se teza po kojoj je usljed uspostavljanja „nacionalističkih režima“ jugoslovenska „nacija“ izgubila pravo na postojanje. Toj naciji je, prema popisu iz 1991. godine, pripadalo više od pet procenata stanovništva Jugoslavije. Po njemu, radi se o ljudima formiranim u „urbanom ambijentu i s razvijenim osjećajem jugoslavenske uzajamnosti“. Upravo takvi ljudi, kao najbolji primjer onoga što je iznjedrilo jugoslovensko društvo, bili su meta „kontrarevolucije“ devedesetih godina. Kao antipoda tako shvaćenom „urbanom jugoslavenstvu“ autor ističe Momu Kapora, koji se, iako je ponikao u istom društvenom miljeu, pretvorio u „glsnogovornika ratnog nacionalističkog ludila“. Kao primjere obračuna sa jugoslovenstvom u političkom životu Hrvatske autor navodi javne nastupe bivšeg splitskog gradonačelnika Željka Keruma i bivše premijerke Jadranke Kosor ocijenivši ih kao „produkciju histerije“.
Kritikujući „retuširanje prošlosti tj. producirani zaborav“ i u Srbiji, autor kao primjer flagrantnog negiranja jugoslovenskog istorijskog nasljeđa navodi obilježavanje sedamdesete godišnjice oslobođenja Beograda kojoj je prisustvovao ruski predsjednik Vladimir Putin. Kao još jedan dokaz istovjetnog, nacionalističkog obrasca funkcionisanja svih postjugoslovenskih društava navodi se odnos prema pozorišnim predstavama Olivera Frljića u Beogradu, Zenici i Rijeci. Kao primjer dvostrukog odnosa prema jugoslovenskom nasljeđu, navodi se i memoarska knjiga Fajront u Sarajevu Nenada Jankovića. Tvrdi se da, iako autor u pomenutoj knjizi ispoljava pripadnost jugoslovenskoj ideji, ipak daje „eksplikacije sa pozicija srpskog nacionalističkog diskursa“ pokazujući „očitu šizofreniju koja se provlači kroz čitav tekst“.
Poglavlje „Odnos prema ideji na postjugoslavenskom prostoru“ (63–76) donosi ocjene o odnosu prema jugoslovenstvu u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini. Autor smatra da u Hrvatskoj postoji najveći otklon prema toj ideji iako je upravo u njoj imala „najsnažnije uporište“. Nasuprot stvarnom utemeljenju moderne hrvatske državnosti do koga je došlo odlukama ZAVNOH-a i AVNOJ-a, novi nacionalistički narativ u Hrvatskoj je to utemeljenje našao u „lako oborivim mitovima“ o „tisućljetnom snu“ i „hrvatskom državnom pravu“. Kao dokaz selektivnog i falsifikatorskog odnosa prema istorijskom nasljeđu u Hrvatskoj i Srbiji, autor navodi i savremeni pogled na splitskog gradonačelnika i bana Primorske banovine Iva Tartalju, kao i film „Montevideo, Bog te video!“ Dragana Bjelogrlića. Po viđenju autora, oba slučaja ukazuju na težnju da se, u antikomunističkom ključu, stvori idealizovano čitanje istorije Kraljevine Jugoslavije kao okvira istinskog građanskog društva koje stoji „kao opozit komunističkom barbarstvu, koje se s tim građanskim društvom obračunalo“. Ono što autor zamjera dijelu Bosne i Hercegovine koji proslavlja ZAVNOBiH kao dan državnosti je zanemarivanje autentičnog smisla ovog događaja koji se ne može svesti samo na čin utemeljenja državnosti.
Najobimnije poglavlje, pod naslovom „Plivali su protiv struje“ (75–151), na različite načine donosi portrete ličnosti koje autor doživljava kao svoje uzore i istomišljenike. To su Vicko Krstulović, Miloš Žanko, Stipe Šuvar, Goran Babić, Viktor Ivančić, Đermano Senjanović i Branimir Štulić. Tu se nalazi i osvrt na knjigu Borisa Pavelića Smijeh slobode: uvod u Feral Tribune. Zajednička crta svih ovih ličnosti je njihova odanost pozitivnim tekovinama jugoslovenstva, što ih je u hrvatskom društvu pretvorilo u „apatride i unutrašnje ili istinske egzilante“. Time, po mišljenju autora, oni odudaraju od oportunizma i konvertitstva kao osnovnog obilježja hrvatske istorije 20. vijeka. Idejni poraz koji su doživjeli ovi hrvatski ljevičari i jugoslovenski orijentisani javni djelatnici navodi autora da im pokuša vratiti „pravo građanstva“ i da ih ponovo „humanizira“.
U završnom razmatranju pod naslovom „Kamo dalje rođače?“ autor navodi da sukob jugoslovenske ideje sa konceptima „konzervativizma i zatvorenosti“ predstavlja u stvari sukob između „modernizma i antimodernizma“ gdje je pobjeda jugoslovenstva neminovna. Jugoslovenstvo se, smatra autor, nakon što je doživjelo politički slom, vratilo izvornom ambijentu kulturnih djelatnika i sanjara, gdje iskazuje svoj puni moderni emancipatorski potencijal.
Nikola Ožegović
