22.04.09
Smrt u Joneskovom delu
Kralj umire. Žak ili pokornost, Ežen Jonesko
Neka ceo svet napamet nauči moj život. Neka ga svi opet prožive. Neka učenici i naučnici nemaju drugog predmeta proučavanja nego mene, moje kraljevstvo, moje podvige.
Odlomak iz drame Kralj umire
Ova tema spaja i život i piščevo delo. Kao što smo videli, već 1931, u Elegijama za majušna bića, Jonesko joj posvećuje jednu baladu. Sledeće delo, Ne (1934), završava se „Melodramskim finalom“ koji nosi naslov „Smrt-laž“ a prethodi poglavlju u kojem mladi autor zapisuje: „ [...] ’Najprisutnije‘ prisustvo je prisustvo smrti koja živi u nama, ta smrt koju udišemo, koju dahom unosimo sa svakog cveta, iz vazduha oko nas. Ona je tu, na usnama moje voljene, osećam, u ustima, njen gorki ukus. U istom delu, u jednom dnevničkom odlomku od 29. avgusta 1932, on beleži: „Bojim se. Jednom sam osetio neposrednu blizinu smrti. Nastalo je bežanje u neredu, panika, krik celokupne moje ličnosti. Ne, nema ničeg, zbilja ničeg u meni što bi pristalo da prihvati smrt“. Nije slučajno što, nekoliko godina kasnije – 1938 – on bira za predmet doktorske disertacije „Greh i smrt u francuskoj poeziji posle Bodlera“.
Tokom čitave decenije, koja uključuje i period rata, Jonesko više ne objavljuje ništa ili gotovo ništa. Kada se ozbiljno bude vratio književnoj delatnosti, on će svoja dela uvrstiti u komediju: Ćelava pevačica, Čas, Pozdravi, Žak ili pokornost i Budućnost je u jajima. No, zato nas Stolice, komad koji se završava samoubistvom protagonista, vraćaju temi smrti. Posle toga, Neplaćeni ubica, Masakrarije, i Putovanja u svet mrtvih čine pravu trilogiju teme smrti, čak i tetralogiju, ako se uračunaju Žrtve dužnosti, gde se pojavljuje leš oboleo od gigantizma. U stvari, retki su Joneskovi tekstovi koji potpuno izmiču ovoj opsesivnoj temi, tema koja se takođe javlja u Beleškama i protivbeleškama (1962. i 1966), u Dnevniku u mrvicama (1967) i u Sadašnjost prošla. Prošlost sadašnja (1968). U prvom od ovih dela, Jonesko tvrdi bez okolišenja: „Oduvek me je smrt opsedala. Od svoje četvrte godine, otkada sam saznao da ću umreti, strava me više nije napuštala. To je bilo kao da sam odjednom shvatio da se ništa ne može učiniti da bi se ona izbegla [...]; ja pišem i zato da bih razglasio svoj strah od umiranja, svoje poniženje što moram da umrem.“ U Dnevniku u mrvicama, on se buni – pomalo naivno možda, a svakako nestrpljivo – protiv neprihvatljivosti ljudske sudbine, što predstavlja njeno obeležje: „Ne mogu nikako da pojmim kako je mogućno da već vekovima, vekovima i vekovima, ljudi pristaju da žive ili da umiru u tim nepodnošljivim uslovima. Da prihvataju da postoje sa tom opsesijom smrti, u ratu, u patnji, a da ne reaguju istinski, ponosno, konačno. Kako je ljudski rod mogao da prihvati da bude tu, bačen tu, bez ikakvog objašnjenja? Mi smo uslovljeni u nekoj vrsti kolektivne zamke a da se čak ozbiljno i ne bunimo. Ni sve filozofije, ni sve nauke nisu uspele da nam dadu ključeve te zagonetke. Nas vode, nas uslovljavaju, nas drže na uzici kao pse. Već desetinama hiljada godina, ljudski rod je obmanut“. Dešava mu se čak da, u Sadašnjost prošla. Prošlost sadašnja, s ironijom govori o vedrini sa kojom jedan od njegovih prijatelja gleda na mogućnost uništenja: „Zašto se bojiš smrti? pita me B., to je problem pojedinca, i sitničarski. A tako i jeste, čovek je sitničar: problem smrti je ljudski problem. Krava ne misli na smrt. Krava nije sitničarka.“
Ponekad, u nadi da shvati prelaz iz života u smrt, a isto tako – i time – da smiri svoju strepnju, on se okreće psihoanalizi: „Pošto instinkt smrti postoji u srcu svega što živi, pošto patimo zbog toga što hoćemo da ga suzbijemo, pošto sve što živi žudi za odmorom, rasplićimo, rasplićimo, rasplićimo životne veze, negujmo instinkt smrti, razvijajmo ga, zalivajmo ga kao kakvu biljku, i neka raste bez prepreka. Patnja je tu, strah se rađa usled potiskivanja instinkta smrti. /Ali ne, ali ne. Ja hoću još da živim. Stalno da živim.“
Lako bismo, tome u prilog, naveli mnogo drugih primera, ima ih u izobilju. U izvesnom smislu, Joneskovo delo odražava smrt, uvek i iznova ponovljenu smrt, jednu i mnogobrojnu, apsolutnu prepreku, materijalizaciju iracionalnog koja životu oduzima značenje. O tome svedoče Beranžeove reči: „Ah, gospodine Arhitekto, to u meni ostavlja takvo očajanje. Osećam se sav izranjavljen, isceđen!... Zamor me je opet savladao... život je uzaludan! Čemu sve što postoji, čemu sve to ako je trebalo da dođemo do ovog?“ Život izgleda besmislen – kao što on i jeste za Rokantena u Mučnini, za Mersoa u Strancu, i za mnoge druge – jer nedostaje transcendencija. Stražar, u Kralj umire, izgovara uostalom strašnu reč: „O veliko Ništa, pomozite kralju.“ Život, smrt, život i smrt više nemaju smisla: „Ljudi slučajno umiru.“ Međutim, kao što to tvrdi Žan u Masakrarijama, „Ništa nismo učinili. Zlo je bezrazložno.“ U tom kontekstu, Jonesko – nije reč o onome koji, u Gladi i Žeđi ili u Povremenom traganju, traži spas i Boga – implicitno odbacuje praroditeljski greh i „iracionalnu“ krivicu koja povezuje Kafkino delo.
Kako Ežen Jonesko biva stariji, tako se uočava određena evolucija. Duhovno traganje, posvećeničko putovanje kojim se Kralj umire završava, postaju osnovne brige autora – i čoveka – u komadima Žeđ i Glad, Putovanje u svet mrtvih i Isprekidano traganje (1987). Ali, i za jednog i za drugog, teškoća se sastoji u tome da „[...] ’se učini da sećanje na obasjanje ostane naporedo‘ sa modernim osećanjem besmisla. Kao da čovek ovog veka, razočaran u razum, ima samo posredan pristup Svetom [...]“ Na pragu nekog nepoznatog sveta – pakla ili raja – smrt liči na prolazan smeh. Jonesko se pridružuje – manje ili više svesno – jednoj drugoj religioznoj i mističkoj tradiciji koja obuhvata hrišćanstvo i budizam: svetovnjak treba da umre da bi vaskrsao u jednom višem životu, koji pruža inicijacija. Ipak, sumnja ostaje, mučna za dramatičara: njegova supruga i ćerka veruju, ali on ostaje u neizvesnosti. Međutim, ostaje opčinjen mističkim iskustvom, pa čak jednom, u Isprekidanom traganju, on navodi ili čita „Oče naš“.
Na kraju, šta se može zaključiti? Autor nam daje odgovore, pošto je spomenuo mnogobrojne čuvene vernike: „Ja nisam na visini onih koji su sigurni da veruju, ni onih koji veruju a da to ne znaju. Ali, možda i ja verujem, a da ne verujem da verujem, ne bivajući sasvim siguran da li verujem ili ne verujem. „Bože moj, učini da u Tebe verujem!“ Instinkt samoodržanja nameće, dakle, svoj zakon. Jonesko se kači za sve što mu može pružiti nadu da će biti pošteđen od uništenja, uništenje koje je pisac Eminesku prizivao u svojoj Molitvi jednog Dačanina: „O neka nestanem u apsolutnom gašenju.“
Odlomak iz pogovora drame Kralj umire
Milena Đorđijević