Ljudske slabosti

13.03.14

Taj smetenjak je o onom vremenu rekao više nego svi uspešni pisci moje generacije. Sada će neki novi pisci, u punoj snazi, morati da progovore o ovome ovde i danas, pre svega o onom što sam na početku ove nove ludnice rekao u „Epitafu za srpsku avangardu“ – „Suve šljive i orasi, komesari pa monasi!“ Koliko je iz Dobričine komesarske torbice ispalo bogomoljaca, to se graniči sa Hristovim čudima. I svi se valjalju nekim putevima kao lažni hodočasnici, secikese

Predrag Čudić je rođen 1943. godine u Beogradu. Osnovnu školu i gimnaziju završio u Senti, a Filološki fakultet grupa za opštu književnost sa teorijom u Beogradu. Objavio je brojne knjige: Posle drame, Opšta bolnica, Drug đavo, Naša pesma, Pesme i priče, Opšta bolnica i druge pesme, Jesen u cirkusu, Dugme lutalica, Smešni junaci, Čudo od deteta, Život bez muke, Ljudske slabosti, Saveti mladom piscu ili književna početnica, Kratak pregled s predumišljajem novije srpske istorije, Vejači ovejane suštine...
Rukopis romana "Ljudske slabosti" Predraga Čudića bio je završen 1972. godine, a ugledao je svetlost dana tek krajem 1978. godine u ediciji Nezavisna izdanja Slobodana Mašića. Međutim, uvek budni čuvari naše autoritarne stvarnosti (bez obzira na trenutni ideološki predznak) nisu dozvolili da knjiga bude predugo izložena svetlosti. Već 13. februara 1979. godine Okružni sud u Beogradu doneo je odluku da se Čudićev roman zabrani, a da autor i izdavač zajednički snose troškove uništenja tiraža. Novo izdanje romana “Ljudske slabosti” pojavilo se prošle godine u izdanju Levog krila, što nam je poslužilo kao povod za ovaj razgovor.

*Svojevremeno ste rekli da su Ljudske slabosti, vaša velika žrtva. Šta ste pod tim mislili? Da pisanje nije što i poljem preći?
To mogu i sad reći mirne savesti i u bilo kakvom društvenom poretku, i u bilo kom vremenu: prava umetnička kreacija, pa i pisanje, jeste prinošenje žrtve, ali ne ono sakralno-pozorišno, ono metanisanje, kažeš anjec, a nudiš mrvu hleba, kao telo božije, nego priđi, bato, i daj krv, ako smeš, ako imaš mrvu prometejske hrabrosti, ali ovde su, često, ovdašnji autodidakti, brkali pisanje i muda, tj. sirovu hrabrost i stvaralački čin. Ali, to je ono o čemu, u ovoj sredini, sa njenim sasvim rudimentarnim umetničkim ukusom, a dominirajućim, ne vredi raspravljati. Jer, ovde se sve svodi na pitanje: ko si ti da budeš disident, ili ko si ti da se samožrtvuješ, kom klanu pripadaš i kom nacionalizmu. Naš čovek odbija da shvati da umetnost nema upotrebnu vrednost. Ima li išta užasnije od recepcije i interpretacije dnevnih kulturnih događanja, kako vole da kažu, u kulturnim rubrikama naše štampe. Dakle, šta je žrtvovanje i umetnički čin? To je kad ste jednim delom svog bića, i pored užasnih sumnji, svesni da bacate bisere pred svinje. U slučaju Ljudskih slabosti to se i zbilo. Prve svinje koje su to dočekale na svoj svinjski zub bile su svinje političke policije. Neki, i danas živi nosioci nacionalnih privilegija, po književnim salonima ondašnjim, doneli su zaključak da je moja knjiga toliko umetnički slaba da je i zbog toga, pored ostalog, trebalo da bude zabranjena. Jedina satisfakcija, jedini honorar koji vam niko ne može uskratiti je to osećanje, koliko god kratko trajalo, da ste bacili pogled na svet sa praga večnosti, kakva god ta večnost bila, te da ste se borili oružjem koje nikom nije uskraćeno, pa čak ni nepismenima – rođenim jezikom. I sad da se vratim na stihove Pasternakove koje ste parafrazirali; na tu očaravajuću duplu, čak trostruku ekspoziciju pesme Hamlet, na Isusa i Hamleta, pa i pesnika na istoj sceni, koju je samo jedan takav doctus poeta umeo da naslika svojim imažinizmom, ali i da zaključi: Sam sam, sve tone u farisejstvo, život nije što i polje preći. E, to farisejstvo, i danas i ovde, to je smrt poezije.

*Troškove uništenja knjige, prema odluci Suda, morali ste solidarno da platite sa koizdavačem Sl. Mašićem. Vaš pogovor drugom izdanju Ljudskih slabosti iz 1991. završavate pitanjem: Da li da to danas smatram dobitkom? Dve decenije nakon toga, kakav je vaš odgovor na to pitanje?
I onda i sada mislim isto, jer kad bih smatrao danas da je to neki dobitak, onda bih bio isti kao oni tupavi profesori književnosti koji zaglupljuju decu pričama kako pisci kao tada dožive nekakvu satisfakciju i nekakvu pravdu, višu pravdu. Kao da je umetnost priča o životu svetih otaca, odvratna pedagodija; umetnost nije laž, nego istina, osvežavajuće gorka, u najpitkijem slučaju, recimo, kao Schweppes.

*Ruski satiričar N.S. Ščedrin rekao je da čitalac mora da oseti ideal od kojeg je pošao pisac satire. Slažete li se sa ovom konstatacijom? Koji je ideal vodio vas tokom rada na Slabostima?
Ščedrin je veliki pisac, velik i mračan pisac, i mora da su ga vodili neki strašno mračni ideali dok je pisao Gospodu Golovjove. A njegovi čitaoci, verujem da ih nikad nije imao mnogo, jer teško je čoveku suočiti se sa takvim istinama o čoveku. Ideal je tu možda samo težnja da se dosegne gola istina, a istinu malo ko voli i malo ko je smatra idealom. Što se moje malenkosti tiče, moj ideal je bio da budem ubedljiv, po cenu svega, pa i ličnog harakirija, da pisac i čitalac budu jedno jedino stvorenje, a to je valjda ljubav.
Satira je uvek, na svim prostorima i u svim vremenima opasna po svog tvorca, osim ona državna koju su smislili komunisti. Oni su, sasvim uspešno, satirični list Jež godinama redovno finansirali, tu se negovao benigni humor i satira reda radi. Tu su negovali neke pisce koji su posle daleko dogurali, čak do Akademije. B. Crnčević, M. Kapor, M. Bećković, M. Vitezović, sve su to bili regruti na nulericu ošišanog Ježa. Jež je bio njihova odskočna daska, i to je jedinstven primer u istoriji humora i satire*Ljudske slabosti ste pisali pod neizbežnim utiskom burne "68. Kako su lipanjska gibanja uticala na vaš rukopis?
Lipanjska gibanja? Bio sam svedokom i učesnikom tih događaja, budući da sam bio diplomac na katedri za opštu književnost i teoriju književnosti, a i saradnikom studentske štampe. U knjizi to nije imalo nekakvu bitnu ulogu, ta za kratko probuđena nada, osim, možda, nekakve duboke rezignacije o rezultatima bilo kakve društvene akcije.

*Danilo Kiš vaš roman svrstava u porodicu romana kojoj pripadaju Hakslijev Vrli, novi svet, Orvelova 1984 i Zamjatinov Mi. U knjizi su vidljivi tragovi junaka iz podzemlja Dostojevskog. Koga biste još uvrstili u ovaj izbor po srodnosti?
To je nemoguć zadatak, ko zna kakve sam asocijacije i igre imao na umu, jer ja tu knjigu nisam kasnije pročitao drugi put, naprosto je to nemoguće, vraćati se samom sebi, svojoj književnoj mladosti, za mene je kasnije bilo nemoguće. U svakom slučaju, književnost se hrani književnošću. I svako ko misli da posle Homera, Vergilije i Eneida baš i nisu nešto neophodni, taj ne razume smisao poezije. Zato i pišete što osećate da više nikad u tu vodu očajanja ili osećanja nećete morati da zagazite. Inače, što biste, dođavola, pisali, zbog skribomanije? Ili zbog nagrada? Pisanje je svesno vraćanje duga velikim majstorima u novom vremenskom i jezičkom kontekstu. To je stalno potvrđivanje ukupne slave literature, poezije.

*Polazeći od realija socijalističke stvarnosti u kojoj ste živeli, primenom groteske, prenaglašene ironije, sarkazma i srodnih stilskih postupaka, stvorili ste u romanu jedan drugi, potpuno autohton literarni svet. Možda način na koji je tužilac čitao vašu knjigu, veran teoriji odraza, nije najbolji hermeneutički pristup ljudskim slabostima? Čini se da su veze između tzv. realnosti i literature mnogo složenije?
Uspešne knjige, čak i kad je to apstrakcija poput Procesa, ukidaju granice stvarnog i mogućeg, života i literature, tu je negde čarolija zašto je nešto umetnost, veštačko, a ko živo, kako bi rekli obični ljudi. Međutim, tu su i oni meštri iluzionizma, koji će vam večno nuditi opsenu, šarenu lažu.

*Socijalistička faktografija poslužila je samo kao građa koja je u vašem romanu doživela književnu transformaciju. Imam utisak da bi sličnu sudbinu doživeo bilo koji društveni sistem, da ste u njemu živeli. Da li za vas važi ono što je Nabokov napisao za Gogolja, da on nije bio realista, da Rusija koju slika u Mrtvim dušama objektivno nije postojala?
Mi, čitaoci i veliki poštovaoci Gogolja, kakav sam i sam, znamo i verujemo samo Gogoljevoj Rusiji, jer je ona, ta Rusija, zahvaljujući velikom piscu stekla pravo postojanja više od svake postojeće Rusije onog vremena. Najzad, problem je u tome što je Gogoljeva večna, a ondašnje nigde nema. Inače, u odličnoj Nabokovljevoj knjizi o Gogolju postoji jedan detalj koji sam zapamtio, jedna ključna tačka knjige koju Nabokov sjajno uočava, to je ruska reč pošlost, reč koja prevedena na, kao on kaže, bilo koji od tri jezika koje on zna, ne može ni približno značiti isti što i ruska pošlost. Nabokov kaže da je pošlost neka vrsta praznine, gluposti, tuposti, kiča, pokvarenosti, primitivizma i ko zna čega sve ne. E, ta reč, kao ruska suština, obeležila je, po Nabokovu, Gogoljevo delo. Ali, Gogolj je životom i užasnom smrću platio svoju žrtvu, spaljivanjem svog rukopisa i odsustvom svake želje da bude lečen i izlečen. Tu, u toj sudbini pisca, jeste i Gogoljeva tragedija nemogućeg spoja: i njegov nacionalromantizam, ne bez velikog dara ovekovečen u Tarasu Buljbi i Soročinskom sajmu, i njegova nenadmašna, metafizička satira.

*Kroz lik smetenjaka Vaskrsija Mudića i formu satire dekonstruisali ste ključne tačke na kojima se zasnivala ideologija socijalističke Jugoslavije (socijalna pravda, radničko samoupravljanje, društveni napredak...). Koje bi neuralgične tačke bile Vaskrsiju interesantne danas?
Ne znam koje ne bi! Taj smetenjak je o onom vremenu rekao više nego svi uspešni pisci moje generacije. Sada će neki novi pisci, u punoj snazi, morati da progovore o ovome ovde i danas, pre svega o onom što sam na početku ove nove ludnice rekao u Epitafu za srpsku avangardu – Suve šljive i orasi, komesari pa monasi!
Koliko je iz Dobričine komesarske torbice ispalo bogomoljaca, to se graniči sa Hristovim čudima. I svi se valjalju nekim putevima kao lažni hodočasnici, secikese.

*Predrag Lucić je nedavno bio meta nacionalističkih komentatora u BIH zbog pesme Ići mići Ahmići; Toma Marković je zbog svog pisanja takođe dospeo na virtuelnu lomaču ovdašnjih neofašista. Šta vam to govori? Da li je satira na ovim prostorima još uvek opsana po svog satiričara?
Satira je uvek, na svim prostorima i u svim vremenima opasna po svog tvorca, osim ona državna koju su smislili komunisti. Oni su, sasvim uspešno, satirični list Jež godinama redovno finansirali, tu se negovao benigni humor i satira reda radi. Tu su negovali neke pisce koji su posle daleko dogurali, čak do Akademije. B. Crnčević, M. Kapor, M. Bećković, M. Vitezović, sve su to bili regruti na nulericu ošišanog Ježa. Jež je bio njihova odskočna daska, i to je jedinstven primer u istoriji humora i satire.
Čitajući velike satiričare Apuleja, Aretina, Rablea, Svifta, E. Roterdamskog, Voltera, ne možete a da ne mislite: bože, šta bi bilo sa ovim ljudima da su živeli u našem vremenu.
Davne 1986. godine u Književnim novinama sam objavio Našu pesmu. Pesmu koju sam jedva stavio na papir, od mraka i mučnine koju je ta tema u meni izazivala, a to je bila, verovao sam, ipak, samo pesma kao upozorenje, kao moje predosećanje budućnosti, kako bi rekao nenadmašni pesnik B. Petrović.

Naša pesma

Vi ste nas u periodu od do, sa manjim prekidima.
Međutim, vi ste od samog početka pa do pred sam kraj.
Vi ste nas temeljno i sistematski, neuporedivo više.
Krivite nas što smo bili bolje organizovani i brži.
U svakom drugom poslu to je, koliko je nama poznato, vrlina.
Slažete se, dakle, da ste vi nas mnogo više.
Ako se vi složite da biste i vi nas, samo da ste mogli.
Kod nas je to bila stvar nadahnuća.
Priznajemo da smo spremno radili svoj posao.
Mi prihvatamo da smo tu i tamo, više ekscesno.
Mi se slažemo da smo maljevima u glavu, polugama, kamama.
Summa summarum, ne više od.
Ako se uzmu u obzir naše mogućnosti, to bi bilo po jednom danu.
Pištoljima u potiljak samo u izuzetnim okolnostima manje grupe.
Mitraljezima svakodnevno ne više od.
Sve se može izračunati uz malo dobre volje.
I obostranog razumevanja.
Ako ne računamo one koje je progutao mrak.
Ali nećete nas valjda i za to kriviti.
Bilo je tu i gaženja tenkovima, a poznate su mogućnosti jednog tenka.
Ako pomnožimo broj akcija dobićemo ne više od.
Mi nemamo nameru da išta krijemo.
Gotovo sve se može otkriti instrumentima naše nauke ašovom i lopatom.
A sad da čujemo drugu stranu, pa da se dogovorimo.
Da dođemo do jedne prihvatljive cifre za sve nas.
Da zaokružimo jednom za svagda, bar zasad.
Manje-više znamo kad, gde i kako.
Ostalo je da se dogovorimo koliko.
Jer ako se ne dogovorimo, pustićemo naš narod na vaš.
Pa da vidite kako naš narod ume da grize.
Jer to je naš narod i ničiji više, mi ga nećemo lako dati.
A naš narod neće pitati zašto.
Zašto sad nije tačka našeg dnevnog reda.
I koga to u ovom trenutku uopšte zanima: zašto!?
1986.

Okružni tužilac je zatražio hitno povlačenje Književnih novina iz prodaje zbog pesme koja može uznemiriti javnost, budući da imitira dijalog ustaša i četnika i poziva na nove obračune. Tako je to shvatio Nenad Ukropina. Novine su povučene, stvorila se prilika da čaršija zavibrira pred predosećanjem skandala, ali tužilac je na ročištu povukao svoj zahtev bez obrazloženja. Međutim, Književne novine nisu vraćene u kioske, niti se meni kao autoru inkriminisane pesme iko obratio i izvinio. (Osim, naravno, uvek budnih SUBNOROVAC-a na kongresu održanom u to vreme, gde je visoki funkcioner te herojske organizacije Dara Janeković, čuvena publicistkinja, rekla da sam ja ratni huškač i opasnost za poredak.)
Otišao sam u redakciju i predložio Miodragu Perišiću, glavnom uredniku, da istine radi pokrenu neki razgovor povodom čitavog slučaja. Ta imao je na raspolaganju silne analitičare, komentatore, kritičare i ostale eksperte. Mogli su iskoristi priliku da u jednoj javnoj raspravi upozore šta nam to spremaju takve licitacije nacionalističkih elita. Tada je I. Stambolić još bio na vlasti, ali mu je Milošević ubrzano spremao osmu sednicu. Ta crtanja nacionalnih granica grobovima i kostima nevinih bili su prolegomena za pobedu katastrofalne Miloševićeve politike. O tom mom predlogu, tada, baš tu u Francuskoj 7, nije moglo biti ni reči. Kakve upozoravajuće diskusije iz baze, odozdo!? Kad je to, uopšte, u socijalizmu bilo ičega odozdo!? Jedini vox populi bio je Miloševićev štab i njegovi pesnici i novinari, čuvari vatre na vekovnom ognjištu. Bio sam u njihovom očima, tih istih koji su pesmu možda i greškom, ali političkom, objavili, idiot ili Don Kihot. Ko zna koji put, shvatio sam da u ovom društvu dominiraju opsenari, meštri kolektivnih obmana i manipulacija, te su baš zato ljudi za njih bili njihovo najveće bogatstvo. I, evo, i danas u Hagu imaju pune ruke posla da reše ono što je naša epika, vaskrsla na političkim platformama, zakuvala.

*Jedna od formulacija kojima se poslužio Sud koji vas je osudio bila je da se čovek ne može oteti utisku nelagodnosti kako se ona (knjiga) prezentira čitaocu. Je li vaša ideja bila da se oseti ta nelagoda? Mislite li da dobro satirično delo treba da žulja čitaoca, kao kamenčić u cipeli?
Možda će vam izgledati čudno, ali sve formulacije koje cenzura odvajkada koristi svode se na brigu za religiju i, naravno, javni moral, odnosno dobar ukus i to nije specijalnost komunističkih sudova, ali jeste paradoks da se komunistički sudovi služe gotovim formulama inkvizicije.

*Osim Danila Kiša i Oskara Daviča, slučaj Ljudskih slabosti nije uzdrmao intelektualne krugove u bivšoj Jugoslaviji. Kako to tumačite?
Istina, bilo je još nekih vrednih tekstova, kao onaj Predraga Matvejevića u Studentu i Pere Kvesića u Pitanjima iz Zagreba. Ali, intelektualni krugovi ni u to tzv. Periklovo doba nikad se nisu pokretali sami od sebe, po svojoj svesti i savesti. Dirigentska palica ili batina morala je dati intonaciju, pokrenuti hor mudraca. U to vreme, dakle krajem decembra 1978., Ljudske slabosti ušle su u uži izbor za NIN-ovu nagradu, što će reći da je knjiga bila među desetak najboljih romana sa čitavog srpskohrvatskog jezičkog područja, a to nije bilo ovako skromno i jadno kao sad. Bio sam najmlađi i sasvim nepoznat u toj grupi romanopisaca. Nagradu su dobila 15. januara 1979. Kovačeva Vrata od utrobe. Kovača sam znao, Kiš nas je upoznao, govorio mi je da Mirko u Mažestiku čitao moje pesme.
Prepun ljudskih slabosti, očekivao sam da će Kovač u jednom od svojih bezbrojnih slavodobitničkih intervjua pomenuti i slučaj moje knjige, pa knjiga je bila u konkurenciji skupa s njegovim delom, nepunih desetak dana posle dodele NIN-a i sudski je zabranjena, ali nije se u svojoj sreći i veličini mogao setiti takve sitnice kao što je jedna zabranjena knjižica. Kroz Kovačeva Vrata od utrobe, sa posvetom, probijao sam se s mukom i na jedvite jade. Po mom osećanju, takva proza, kada se pojavila, već je bila mrtva, nedopustivo spora, anahrona u odnosu na poetike novog romana. Ja sam pisao drugačije, jer je klasična priča za mene bila mrtvo slovo na papiru. Danas, najčešće mladi pisci, kad govore o tom vremenu, pominju Kiša i Kovača skupa, u paru, i to mi se čini nekom nedopustivom inercijom mladih ili, možda, nepoznavaljem stvari. Oni jesu bili generacijski drugovi i dugogodišnji prijatelji. Ali, skupa, rame uz rame Kiš i Kovač – to ne ide. Pa čak nekad tu dodaju i Pekića, sve u istu vreću. Kiš i Kovač ne mogu se stavljati jedan uz drugog kad je u pitanju ozbiljno književno vrednovanje. Kiš je jednostavno u čitavom tom postpartizanskom periodu jugoknjiževnosti neuporediv. Mnogi se i danas ne mogu pomiriti s tom činjenicom, a ta je činjenica neosporna za one koji umeju da čitaju lepu književnost.

*Napisali ste 2003. godine da su ovo poslednji dani kad intelektualac još ima neku ulogu, ulogu glasnog i časnog svedoka. Kakvu ulogu intelektualac ima danas? Ima li je uopšte?
Kad se odmaknete od tog trenutka i od tog vremena, i kad sagledate te jadne efekte tih časnih i glasnih svedočanstava u konkretnom životu, vi se suočite za bljutavošću i najiskrenijih reči.

*Kao radikalni kritičar socijalističkog društva, kako biste ocenili period koji je nastao posle socijalizma, a u kome živimo već četvrt stoleća? Možda sintagma zlatno doba kulture koja se odnosi na vreme socijalizma i nije tako besmislena, iz ove današnje mračne perspektive?
Sve što sam rekao u ovom razgovoru odnosi se upravo na to zlatno doba. Pa sad, procenite sami. Za nekog zlatno doba, za nekog doživotna robija na margini. A ako pogledamo iz današnje mračne perspektive, kako bi rekao Poper, zlatno doba ljudske civilizacije bilo je na početku.

Dušan Komarčević

08.04.14 e-novine.com

Ljudske slabosti su roman, umjetnička tvorevina. I ideološki iskazi Vaskrsija Mudića jesu prije svega sredstvo uz pomoć kojeg Čudić oblikuje njegov psihološki profil. (Kad bi romansijer uzeo Hegela kao svog junaka, pustio bi ga da filozofira tek ako bi pomoću toga uspio kazati nešto o njegovom karakteru, o težnjama tog junaka, osjećanjima, traumama, itd.) Jednako kao što je i slobodna struktura romana sredstvo pomoću kojeg autor sugeriše smetenjačku, neobičnu, u našoj književnosti neviđenu prirodu svog junaka. Ne govori, dakle, Čudić kroz Mudića, već govori o Mudiću

Ubio se. Kažu da je bio gladan i očajan, nije imao posla, nije mogao hraniti porodicu. Egoistično je postupio; otišao je i ostavio nama da rješavamo njegove probleme, da hranimo njegovu porodicu. Neki ga žale: sentimentalisti; kapaju im suze k"o kurčeve glave. Mi nemamo vremena za to, ne smijemo biti slabi. Privreda je slaba, mora se razvijati. Slab nam je izvoz. Šta da izvozimo? Mogli bismo izvoziti... Banane! Ne banane, nemamo. Naftu nemamo... Krv? Da, krv! Svako da nosi bočicu uza se i ako vidi da se negdje prolijeva krv (npr. muž zaklao ženu noktaricom) da brže-bolje pritrči, spriječi besmisleno oticanje i kad ispuni bočicu da je ustupi na raspolaganje Vanjskotrgovinskoj komori ili kojim već ekonomskim organima...
I ne samo krv. Ako je meso preskupo, zašto onda ljude koji ginu u saobraćajnim i drugim nesrećama ne nositi direktno u kasapnice? Umjesto da ih se, zbog ideoloških atavizama, sahranjuje po religijskom obredu, mogla bi se od njih napraviti lijepa salama? Pašteta, kobasica, sudžuk... Pokojnikova familija će imati koristi od prodatog mesa, a ne izdatke kao sada. Reforma sahrane je reforma privrede: dvije muhe jednom salamom. Smrt bi nadvladala smrt! Koji bi se bijednik u tom slučaju ubio zbog gladi? Koja budala bi mogla javno davati ovakve prijedloge?

Lack of career oportunities u Titinom vaktu

Vaskrsije Mudić je pripovjedač i glavni junak romana Ljudske slabosti; studirao je svjetsku književnost, ""ali je ubrzo shvatio da je lepa književnost pogubna za život, da vodi rastrojstvu ličnosti. Bio je vođa mnogih javnih govornica, mada mucav, udarnik na nekim javnim radovima, mada fizički slab. Pošto nije uspeo da skupi dovoljno poena, onda kada je svaki poen bio kao kuća, nije postao ništa. Dosta dugo je bio član partije.""
Čovjek je to koji živi u divljem braku, nema posla, ima dijete; živi kao podstanar u jednom beogradskom suterenu, a nema novca da plati ni taj bijedni smještaj. Nudio se da čuva pse, da izvodi stare i iznemogle u šetnju, da gura invalidska kolica, ali sve uzalud. ""Gazda mi je"", kaže, ""produžio otkazni rok za mesec dana. Baš sam bio zabrinut gde ću sa ženom i detetom usred zime, kad iznenada dođe čovek i reče: Odlučio sam da vam po istoj ceni produžim život još za mesec dana!"" Drugim riječima, Mudić ima sve socijalne predispozicije da psihološki postane ravan onom samoubici s početka.

Mindfucker iz podzemlja

Mudić bi, međutim, prije umro od smijeha na malopređašnju socijalnu patetiku recenzenta Ljudskih slabosti nego što bi odsjekao sebi nokat ili iščupao dlaku s obrve. To je jedno veselo biće, kao što je čitalac mogao vidjeti u uvodu.
Kaže on, doduše, nekoliko puta da će se ubiti. Ali on svašta kaže. Prvo obznani te svoje romantične namjere: ""Treba se zapaliti, posuti se benzinom, javno, na najvećem gradskom trgu, u znak protesta što su poskupeli meso, mleko i hleb."" Zatim dokazuje da se zbog takvog ubistva niko neće ni muholovkom počešati po guzici, a kamoli pokrenuti socijalni bunt. Pa kritikuje radnika koji se objesio. Pa opet kaže da će se ubiti. Pa se onda opet smije samoubicama. ""Kažu da sve samoubice polude na onom svetu. Kad vide zbog čega su se ubili - razočaraju se, ne mogu sebi da oproste grešku"", kaže on. I onda opet kaže da će se ubiti...

Može li mu se išta vjerovati?

""Kako možete verovati"", piše Mudić, ""onome što niste videli svojim očima!? Ja samo zato, iskreno govoreći, nikad nisam verovao pisanoj reči. Kako da verujem!? Pisac kaže: Osećam večeras kako me srce boli... Otkud ja, pobogu, da poverujem tome, pa poznato je da su ljudi naši neiskreni. Jedno kažu, drugo misle, treće osećaju. Najlakše je sesti za beo papir, zamislite koliko su to ogromne mogućnosti da se laže! Ko će upoređivati, ko proveravati, ko voditi knjigovodstvo laži i istine?! Ali, verujte mi bar jedno, teraju me iz stana! Veruj mi bar ti, dragi moj Alfonso, kao što ja verujem da postoji dobričina sa takvim imenom negde na svetu!""
Prvo potiče čitaočevu sumnjičavost, a odmah poslije toga traži od čitaoca da mu vjeruje!? Traži da mu vjeruje Alfonso; negdje, neki, dobri... Ne, ne traži Mudić da mu čitalac vjeruje. Navedena logička nekoherencija, ređanje teza i antiteza, sugeriše Mudićevo nepovjerenje prema čitaocu. Ne vjeruje Mudić da mu čitalac može vjerovati, da se može poistovijetiti s njegovom ljudskom situacijom, materijalnom, duševnom. Posebice kad priča o svojim problemima: stan, žena, dijete, ženina perika, zima, cipele, šinjel...

Čovjek. Sjena književnog lika?

Da je književni teoretičar, Mudić bi rezonovao otprilike ovako: ljudi vjeruju književnom junaku, ali samo ako se ne obraća njima, ako znaju da i sami nisu junaci priče, ako svojim željama i interesima nisu involvirani u situaciju o kojoj se pripovijeda. Čitaoci vjeruju književnom liku kad kaže da će se ubiti (kad ne kaže njima, kad nije svjestan njihovog postojanja, kad čitalac ostaje skriveni bog). Ali ne vjeruju živom čovjeku kad im to isto kaže. Čovjek će dati desetine para za roman i plakati nad sudbinama poniženih i uvrijeđenih, ali će postati slijepac kad naiđe na slijepog prosjaka. Problem Čudićevog junaka je u sljedećem: on nije ni književni junak ni čovjek, on je oboje. S jedne strane, on kao čovjek ne želi sebe reducirati na književnog junaka, ne želi biti jedan od bijednih ljudi; dok s druge strane zna da on za čitaoca ipak ostaje samo književni junak.
Ali Čudićev junak tu nemogućnost prevazilaženja egzistencijalnog i komunikativnog jaza između sebe i čitaoca shvata kao razlog za zabavu. ""Sačekajte, odmah se vraćam, samo da odem do prozora da udahnem svež vazduh! Zdravo, čitaoče! Pogodi: da li tek odlazim ili se već vraćam?!"" On ionako zna da čitalac ne može shvatiti, osjetiti svu njegovu bijedu, pa ni ne pokušava da ga ubjeđuje. Naprotiv, uživa u tome da produbi čitaočevo nepovjerenje. Posljedica gnoseološkog pesimizma je razdraganost. Mudić se slobodno odnosi prema svom tekstu, tekst nije klasična naracija, već se priča pretvara u igru zapažanja, u slobodnu asocijaciju. U tok nesvijesti ili (kako kaže podnaslov) zapise jednog smetenjaka.

Genealogija nemorala i sociologija u romanu

Zvuči kao duhovit pesimizam kad slikar David u Konventu kaže: ""Pod dobrom vladom i žena rađa bez bolova."" Ali možda čovjek nije bio ironičan. Borhes je podržavao Amerikance u Vijetnamu. Pravdao je čak i zločine koje su počinili. A za Hirošimu je kazao da je to bila ""jedna bitka u kojoj su Amerikanci pobijedili". Je li Borhes ironičan? Vjerovatno nije. Niče kao primjer svoje nove aksiologije uzima Čezara Bordžiju i Maunov zakonik; surovo očitovanje snage postaje moralni nalog. Niče nije ironičan.
Čudićev junak kaže kako je društvo u kojem živi idealno, kako ništa ne bi trebalo mijenjati i kako sam lud čovjek može pomisliti da se njemu, Vaskrsiju Mudiću, u potpunosti ne sviđa činjenica da živi u samoupravnom jugoslovenskom socijalizmu. I odmah nakon toga - u idućem pasosu! - daje Mudić svoj prijedlog ekonomske reforme, koja bi trebala riješiti problem neprestanog povećavanja cijena mesa i prehrambenih artikala (sad već crvene obrazi komunizma!): treba ukinuti sahrane i od tijela preminulih praviti salame i paštete. Dakle, ljudožderstvo, strvinožderstvo, po Mudiću, korak je ka humanijem društvu. Paradoks; koji ne može biti drugo nego ironijski.
Mudić kudi hvaleći i hvali kudeći. Kad se Mudić već na prvoj stranici romana hvali kako je dobar za lovljenje muha, to je također žestoka pokuda. Slično radi i kad pređe na vrednovanje istorije Jugoslavije, tekovina socijalističke revolucije, književnih djela, karijera svojih bivših prijatelja, kolega s faksa koji su postali uspješni članovi društva (jedan Mudićev drug, koji posta političar, pao je na ispitu iz njemačkog, pa su mu to uzeli kao pravilnu političku orijentaciju); kad razvija teoriju rupe i džepne revolucije... ""Oni su"", kaže Mudić za Marksa i Engelsa, ""postavili sve na noge, sad nam je lakše jer nam je jasnije. Svi problemi su na nogama! U osamdeset i šest tomova njihovih dela sve je na svom mestu! Jednom rukom prevrćeš listove, a drugom deluješ."" A la Talleyrand!
Izvjesno je da Mudićevo vrednovanje samoupravnog socijalizma i njegove negativnoutopijske projekcije u vidu reformskih prijedloga jesu ideološki provokativan jezik, ali ne treba misliti da su Ljudske slabosti politički pamflet, da su ""kritika komunizma"".[1] Autor nije izmislio Vaskrsija Mudića da bi, skrivajući se iza njegovog imena, iznio nekoliko političkih stavova. Predrag Čudić je i poslije pada komunizma protestvovao zbog identifikacije njega i njegovog junaka.[2] Dakle, to nije bio samo trik kojim je trebalo pobjeći od odgovornosti pred sudom.
Ljudske slabosti su roman, umjetnička tvorevina. I ideološki iskazi Vaskrsija Mudića jesu prije svega sredstvo uz pomoć kojeg Čudić oblikuje njegov psihološki profil. (Kad bi romansijer uzeo Hegela kao svog junaka, pustio bi ga da filozofira tek ako bi pomoću toga uspio kazati nešto o njegovom karakteru, o težnjama tog junaka, osjećanjima, traumama, itd.) Jednako kao što je i slobodna struktura romana sredstvo pomoću kojeg autor sugeriše smetenjačku, neobičnu, u našoj književnosti neviđenu prirodu svog junaka. Ne govori, dakle, Čudić kroz Mudića, već govori o Mudiću.
Drugim riječima, to šta Mudić govori najprije nam treba da bismo shvatili ko je on. Mudićeve teorije su ""teorije"". One su refleksi jedne emocije. Jednog stanja. Bez sumnje uzrokovanog i prirodom društva, ali roman govori prvo o čovjeku, tom čovjeku, pa onda i o društvu. Govoreći o tom čovjeku govori o društvu: nikad o samom društvu. O samom društvu govori sociologija.
Dakle, Mudićeva sociologija je ""sociologija"". Mudićeva zapažanja o samoupravnim poslovima i socijalističkim danima, sve je to valjano kao objektivni korelativ junakovom očaju, nemoći, osjećaju bliženja kolapsa, beznađu kojim zrači. A opet previše je veselosti u Mudićevim rečenicama da bi se motiv za njegovo pisanje mogao odrediti patetično: previše je nečeg naoko nečovječnog u retoričkoj ekstazi koja izvire iz apsurda i očaja da bi se njegovi sentimenti dali svesti na pojmove kojima operiše gimnazijski pesimizam. Mudićeva duša liči na odjel za rak u kojem gostuje cirkus.
Mudić se više i ne bori za svoju socijalnu sreću, ne vjeruje u nju, odustao je. Jedino što ga goni dalje jeste izgleda svojevrstan estetski užitak koji mu pružaju incidenti potaknuti njegovom ironično pervertiranom percepcijom. Dolazi zima, čovjek treba uštedjeti za duboke cipele i kaput i šta drugo da radi nego da smišlja kanibalističke teorije koje će unaprijediti samoupravnu državu?

Apendiks: Prijedlozi predsjednika Zemlje za mir u svijetu

Umjesto reduciranja poruke ovog romana na didaktičko-antropološki ili liberalnopolitički kliše, umjesto reduciranja Mudićeva na psihološki pojam bolje je uporediti taj njegov sentiment sa sentimentom jednog pjesnika. (Neka čitalac uoči sličnost; dakle i razlike.)
Hlebnjikov na nekom mjestu ekstatično predlaže da se veliki rat završi letom na mjesec i da se u običnim ratovima koristi mecima iz sna. (Otkud to?) Rad da se proračunava srčanim otkucajima - novčanom jedinicom budućnosti kojom su jednako bogati svi živi ljudi. (Šta stvarno hoće taj čovjek?) Razmnožavati se u jezerima bića nevidljiva za oko a pogodna za jelo, da bi svako jezero postalo kazan gotovih iako još sirovih jezerskih čorbi. Izvršiti postepenu predaju vlasti zvjezdanom nebu. (Je li ozbiljan?) Osnovati po svim zemljama za one koji žele vječni rat posebno pusto ostrvo; na primjer, Island.
""Mi ne naređujemo ljudima"", kaže Hlebnjikov, ""već suncima! I pitamo - mi, Predsjednici Zemljine Lopte - kome je bolje naređivati: ljudima ili suncima? I zadivljeno utvrđujemo da sunca izvršavaju naše naredbe bez protivljena i protesta. A mi bismo više voljeli metež i bunu, druže Sunce!
Dosadno je na ovom svijetu.""

[1] Zlonamjerna, kako je kazao tužilac, a sud potvrdio, prilikom obrazlaganja mjere zabrane knjige. Ili dobronamjerna, kako je plemenito primijetio Oskar Davičo braneći Čudićevu knjigu od cenzora.
[2] Isp. Kako sam finansirao štampanje i uništavanje svoje knjige, u: Ljudske slabosti, Levo krilo, Beograd, 2013.

Haris Imamović

22.03.14 e-novine.com

Čudićeva knjiga, uz vrijedne priloge dokumentacije iz sudskog procesa, danas je međutim, i to je možda naša najveća tragedija, jednako aktuelna u svim svojim segmentima. Perspektive se možda jesu promijenile, ali je sadržaj ostao gotovo identičan onome sa kojim se Predrag Čudić poigravao. Sistemi i njegovi koordinati se nisu promijenile, i ako, kako je Bogdan Bogdanović govorio, boljševike okrenemo naopačke dobićemo nacionaliste. I sve tako u krug, do kada, ne znamo

Zabranjivanje, spaljivanje i proganjanje rukopisa i njihovih pisaca, mrcvarenje književnih tekstova u ideološkim gvožđima, poput ulovljene, ali ne ustrijeljene divljači, spadaju u red najvećih barbarstava čovječanstva, u kojima se nužno reflektuju i svoje najviše stadije pomućenja i šizofrenije pokazuju politički sistemi. Tamo gdje se knjige sklanjaju sa polica, guraju u bunkere i tjeraju na smetljišta, gdje knjige postaju neprijatelji društva i poretka, mrak je ujahao na crnom atu i njegove potkovice poput granata odjekuju po kaldrmama i ulicama. Oni ćopićevski, crni konji i crni konjanici, sa crnim potkovicama, odvode postrojene kao logoraše, sa žicama vezanim na riječima i rečenicama, knjige u gasne komore sistemskog ludila, i tu više nema pomoći. Jedino što nakon toga ostaje jeste raspadanje, sveopšti haos i pomračenje skalpiranog ideologiziranog uma, koje neminovno poput sablasti kaska za svim sistem(at)skim represalijama spram slobode riječi. One nasušne slobode bez koje se čovjek u svojemu itekako obesmišljenom postojanju još više obesmišljava i pridavljuje pod nogama pravovjernih čuvara uvijek čvrstog poretka.
Učiniće se da se ovdje književnosti, knjizi, daje važnost koja je nad životom, nad čovjekom, i da se život knjiga stavlja iznad života čovjeka. No, potrebno je samo par decenija vratiti se unazad, ne dalje od prostora koji obuhvata naš postjugoslovenski pogled, i biće nam nedvojbeno jasno da su tamo gdje su uništavane knjige, gdje su vršena „enička čišćenja“ nad literaturom, gdje su razbijane biste neetničkih pisaca, veoma brzo počeli da gore ljudi. Istina, osvrćući se na, bezbroj puta pominjanog Mihaila Bulgakova i njegovu čuvenu maksimu, rukopisi ne gore, ali su gorjeli i još uvijek širom svijeta (od Sirije do Palestine, od Ukrajine do Sudana) gore ljudi. U takvom jednom pomućenom i trajno užasom i paljevinama, zgarištem i ubistvima, ruiniranom svijetu, potreba za slobodom (i slobodnom) književnosti ostaje kao jedan od posljednjih bastiona u kojima se čuva nada da svijet i život nisu samo jedna mučna, bez ikakvog utemeljenog smisla, tlapnja, jedno gacanje kroz glib i krv čijem se mučnom propadanju ne nazire kraj. Jer, bez književnosti, stvarnost bi bila do te mjere obesmišljena, do te mjere nepodnošljiva i nerazumljiva, da ju je nemoguće pojmiti i svariti u svim njenim krvavostima. Dakako, književnost je, na našu sreću tu, nije je priklao, koliko god je čerečio, ni jedan sistem, ni jedan totalitet i represalija, uvijek se izmigoljila, ponekad ljigava i otrovna kao zmija, ponekad izmučena i oslabljena poput izubijanog pseta, ali se uvijek vraćala, bila i o(p)stajala.

Može se doimati, dakako, da opisano stanje ne odgovara vremenu u kojem živimo, te da su sistemi i manje totalitarni, i manje represivni, i manje pogubni, i da niko više ne zabranjuje knjige i ne ugnjetava pisce. Međutim, književnost i njeni autori još uvijek širom svijeta trpe i bivaju gušeni, a knjige se, možda ne onako direktno kao nekoć, sklanjaju i prokazuju kao opasne, kao narušavajuće po društveni poredak. Dakle, sistemi su postali samo perfidniji, i manje glasni u svojim nastojanjima da sve stave pod svoju apsolutnu kontrolu, da sve unificiraju i utjeraju u monolitnost. Sistemi su postali mudriji, pa otškrinjuju vrata za knjižvnost koja nije zašećerena vodica i koja produbljuje iskustva i postavlja direktna pitanja, stvarajući tako privid sloboda i svoju tolerantnost prema glasu koji je u svemu suprotan sa proklamovanim visokim vrijednostima društva. Dakako, ako je o pravoj književnosti riječ. Međutim, dovoljno je samo jedan mig sistem, samo malo pređena dozvoljena granica, da pisac i njegov rukopis budu poliveni benzinom javne srdžbe i prokazani kao nepodbni i za sistem opasni. Nije stoga potrebno ići previše daleko u prošlost, svega dvije-tri godine, da bismo se uvjerili kako lako otpočne hajka na pisca i njegov rukopis, kako lako svjetini izrastu zazubice i kako želja za javnim čerečenjem pisca postane društveni imperativ. Sjetimo se samo na koji način su denuncirani Sreten Ugričić i Andrej Nikolaidis, povodom teksta o čuvenom Boletu bombašu, ili kakva se haranga digla na Predraga Lucića povodom njegove satire Ići, mići, Ahmići i sve će nam odmah biti jasno.
Sve ovo kazujemo kako bismo progovorili o knjizi Ljudske slabosti, koju je beogradska izdavačka kuća Levo krilo objavila 2013. godine, trideset i pet godina nakon što je ova knjiga prvi put objavljena, a trideset i četiri godine nakon što je u Jugoslaviji zabranjena. Tada je, pod čuvenim paragrafom za verbalni delikt kojim je osuđen pred Okružnim sudom u Beogradu, Čudić sa svojim izdavačem Slobodanom Mašićem bio prinuđen da knjigu čije je štampanje finansirao i uništi vlastitim sredstvima, jer je ona, razumije se, po tadašnji sistem bila neprihvatljiva. Vrijeđala je svojim vehementnim mladalačkim izvrtanjem „neupitnih“ društvenih vrijednosti naopačke, ukazujući na sve njegove manjkavosti i fantazme u koje je jugoslovenski samoupravni socijalizam već tada bio ozbiljno zagazio. Čudić je morao da se zbog svog rukopisa zlopati, povlači po sudovima i dokazuje da ono što je glas naratora u njegovom romanu, nije i glas autora, no džaba je bilo i tada, kao i danas, gluvome sistemskom uhu podvikivati i tražiti diferenciju između onoga što je književnost i onoga što je faktografija svakodnevice. Nedovoljna su tada bila i očitovanja književnika Danila Kiša, i sudska odbrana Srđe Popovića, nedovoljno je bilo povlačenje paralela iz istorije svjetske književnosti, sistem je rekao svoje. Knjiga ima da se detiražira i da više svojim postojanjem „ne kvari našu omladinu“.

A šta je zapravo ono što u knjizi Ljudske slabosti „ranjava“ društveni poredak? Roman je to burleskno satiričan, groteskno ironičan, spram svega onoga što se u jednom sistemu uzdiže na najviše društvene nebodere. Roman je to za koji ne postoje tabui i svetosti, što za književnost dakako jeste jedini ispravan cilj. Čudić se poigravao i parodirao - u formi dnevnika toka svijesti, koji neodoljivo podsjeća na neku zajebantsku radio emisuju koju vodi lucidni Vaskrsije Mudić (dakle, dok čitate Ljudske slabosti, vi imate dojam da svako jutro palite radio prijemnik „iz kojeg“ vam se obraća jedan luckasti i pomalo blesavi mladić koji svojim zapažanjima ustaljeni red vožnje života vozi u najnezamislivijim pravcima) – sve one uštogljenosti jugoslovenskog socijalizma, sve one obmane o neprestanom napretku i progresu, o zamahu naših snaga na putu borbe za slobodu i jednakost, pokazujući svojim razigranim stilom da svijet ima i svoju drugu stranu. Dakako, to nikako nije bilo prihvatljivo sistemu, te je Čudić bez imalo zadrške odmah pometen sa svojim romanom i proglašen onim koji narušava i ismijava „tekovine naše revolucionarne borbe.“ Jer, jasno je, u svim našim društvima, pa i ovom danas, uvijek su neupitne te „tekovine naše borbe“, uvijek su neupitni kvaliteti sistema i njegovih zaslužnih pregalaca. Stoga svako zastranjenje, svako iskakanje iz te harmonije napretka i puta u bolju i sretniju budućnost, opasan je i reakcionaran. Smijeh, satira, groteska, ironiziranje vlastitih pogrešaka najveći su, dokazani, protivnici svakog sistema.
Čudićeva knjiga, uz vrijedne priloge dokumentacije iz sudskog procesa, danas je međutim, i to je možda naša najveća tragedija, jednako aktuelna u svim svojim segmentima. Perspektive se možda jesu promijenile, ali je sadržaj ostao gotovo identičan onome sa kojim se Predrag Čudić poigravao. Sistemi i njegovi koordinati se nisu promijenile, i ako, kako je Bogdan Bogdanović govorio, boljševike okrenemo naopačke dobićemo nacionaliste. I sve tako u krug, do kada, ne znamo.
Na kraju, da je u Jugoslaviji bilo više ovakvih romana, i da se Čudić čitao, kao i drugi „kritični“ autori, da se njihova kritika sistema prihvatala, a on u skladu sa njom korigovao, ko zna gdje bismo danas bili i koliko bismo krvi uštedjeli. No, to je svakako naša utopija. Ovako, ostaje nam da Ljudske slabosti danas čitamo, možda ipak nešto iz njih o sebi saznamo. Napokon.

Đorđe Krajišnik

02.04.13 e-novine.com

Čudićeva knjiga je potvrdila da autoritarnom režimu više od kritike smeta (pod)smeh. Satira, kao i erotska književnost, subverzivno zadire u tabuisani prostor moći. Sprdnja na račun vladara ili boga, kao i javni govor o telu i seksu, razgrađuju ozbiljnost i erodiraju nedodirljivost suverena, obesmišljavaju njihove zabrane i razobličavaju ih kao utvare koje štite profit poretka i čine ljude potčinjenima

Nije reč tek o reprintu satiričnog romana Predraga Čudića (1943, Senta), pisanom krajem 1960-ih godina, dovršenom 1972, objavljenom 1978. kod malog nezavisnog izdavača Slobodana Mašića, da bi početkom 1979. bio sudski zabranjen, a izdavaču i autoru presuđeno da sami finansiraju uništavanje “Ljudskih slabosti”. Knjiga, sa podnaslovom “Zapisi jednog smetenjaka”, koja se nimalo čudno pojavila u okrilju E-novina, portala čijem uređivanju kumuju dvojica primenjenih satiričara, Petar Luković i Tomislav Marković, zapravo je korisni podsetnik o Zeitgeistu titoizma.
Reprint je filovan dokumentarnom građom u koju su uključeni: rešenje Okružnog suda u Beogradu o zabrani rasturanja knjige, žalbe Čudićevog advokata Srđe Popovića, rešenja Vrhovnog suda Srbije kojim se odbija ova žalba, tekst Danila Kiša koji je uz mišljenje Nikole Miloševića priložen sudu u prilog tezi da je reč o romanu, fiktivnoj tvorevini a ne “zlonamerno i neistinito iznošenje neistina u odnosu na jugoslovenski društveno-ekonomski i politički sistem”, kako je tvrdio tužilac, te, na kraju, i tekst Oskara Daviča objavljen u “Književnoj reči”, koji se protivi sudskoj zabrani, na koju se samoinicijativno “nadovezao” Radio Beograd raskinuvši ugovor sa P. Čudićem, piscem songova za dečije emisije.
Sama Čudićeva knjiga, kada se danas čita, posle punih 35 godina, očišćena je od onovremenih aluzija i konteksta. Napisana je u maniru “Zabeleški iz podzemlja” gde arlekinski narator stalno skače s teme na temu, a onda i sebi u usta, lamentira nad svojom zlehudom kobi nezaposlenog večitog podstanara u divljem braku, koji slobodno vreme troši smišljajući društveno korisne teorije, recimo o ukrštanju pčele i komarca (da leti osećamo ugodnost a ne svrab) ili guštera i kokoške (da se manje jaja razbije usled krakatosti i nervoze koka nosilja), ili teorija rupe: o sistematskom popunjavanju stambenog prostora pokojnih ili osoba sa viškom kvadrata. Tematsku raspršenost prate jezički kalamburi i rečenice-aforizmi (npr.: Tražim posao, od toga živim), epizoda o putu u donji svet Sandžaktransom, rimovana poema posvećena pokojnom prijatelju i vrsnom prozaisti, njegov ukradeni esej praćen naratorovim komentarima, priča za rubriku “Politike”..., dakle jedan miš-maš kome ništa nije sveto, posebice svetinje marksizma i snalaženja u selfmenadžmentu, koji izdavačkim transferom u naše vreme ništa bitno nije izgubio na jeretičkoj žaoci i golicljivosti humora.
I Čudićeva knjiga je potvrdila da autoritarnom režimu više od kritike smeta (pod)smeh. Satira, kao i erotska književnost, subverzivno zadire u tabuisani prostor moći. Sprdnja na račun vladara ili boga, kao i javni govor o telu i seksu, razgrađuju ozbiljnost i erodiraju nedodirljivost suverena, obesmišljavaju njihove zabrane i razobličavaju ih kao utvare koje štite profit poretka i čine ljude potčinjenima.
Sasvim je lako zamisliti vernika ili nacionalistu kako se napaja ovakvom knjigom, recimo onim delovima koje satiričnoj poruzi izlažu ateistički materijalizam. Ali satiričar je skeptik i anarhista. On podriva, ne polažući kamen temeljac za novu ili obnovljenu dogmu. Štaviše, satiričar ni samu književnost ne ceni previše: mešavina formi i žanrova, ludičko žongliranje logikama fikcije i naracije, pre su izraz istog postupka rugalačkog obesvećenja nego užitak eruditne kombinatorike. Satira je bliska cinizmu, možda su i sinonimi, no satira je čuvar demokratije. Satira je ono šilo/prut koje Platonov Sokrat pominje, misleći na ironijske besede kojima podbada svoje sugrađane. Satiričaru je, kao i Sokratu, sredina u kojoj živi nalik krotkom i pomalo tromom konju, kome je stalno potrebno da ga neko trza iz letargije, samozaljubljenosti ili opijenosti himerama različitih obmanjivača.

Saša Ćirić
Tekst prenosimo iz prijateljskih Novosti

24.02.13 e-novine.com

Ljudske slabosti su roman koji svoju ironično-satriričnu oštricu razvija u najmanje tri pravca: pripovedač to čini prema sebi, tekst to čini prema žanru i žanrovskim konvencijama i konačno ona zbog koje je roman i stradao, satira usmerena prema drštvu i društvenom ustrojstvu. Već samo ime pripovedača predstavlja vrstu autoironije. Vaskrsije Mudić se teško može podičiti stasom i glasom, uspesima u poslu bilo koje vrste, ali ne samo to. Pripovedač neprekidno ironizuje svoju situaciju, konstantno se obrušava na samog sebe iz strateškog razloga koji mu otvara polje za nesmetano izvrgavanje ruglu sveta oko sebe

Nije novost da veliki romani ne gube na aktuelnosti. Međutim, oni zaista sjajni čak dobijaju sa vremenom koje prođe od dana njihovog objavljivanja i stoga je zaista potrebno da svaka generacija dobije priliku da pročita ono najznačajnije što se pojavilo u istoriji književnosti, a što se usled hiperprodukcije zagubilo u masi kiča i bofla koja je sve veća i veća zahvaljujući tržišnim uslovima koji vladaju u kulturi.
Levo krilo je mlada izdavačka kuća i izuzetno je lepo, štaviše sjajno, što se odlučila da štampa jedan od najboljih i najduhovitijih romana u ovdašnjoj književnosti. Radi se naravno o Ljudskim slabostima Predraga Čudića. Ova knjiga nije značajna samo kao književnost, nego predstavlja i dragocen kulturno-istorijski dokument. Ona je jedna od zabranjenih i u ovogodišnjem izdanju čitaoci će imati priliku da kroz dokumente isprate čitav tok sudskog postupka protiv Ljudskih slabosti, odnosno imaće neposredan uvid u mehanizme cenzure koji su vladali u postšezdesetosmaškom, takozvanom razvijenom socijalizmu. Istovremeno, dokumenti vezani za sudski postupak razgolitiće jedan sistem mišljenja koji u Srbiji vlada poslednjih par stotina godina, od Bune na dahije pa do naših dana, a on se najednostavnije može nazvati borba protiv zdravog razuma. S druge strane, ovi sudski dokumenti predstavljaju i neku vrstu nostalgije za onim vremenom kad je književnost nešto značila i kad je pisana reč imala težinu, kad je „pretila“ državi, a država se osećala ugroženom pa je angažovala čitav sudski aparat da se po slovu zakona zaštiti od napada na sebe. Povlačeći paralelu sa aferom Nikolaidis/Ugričić možemo videti na koji način se sistem vlasti promenio i koliko je u odnosu na današnju, vlast SR Srbije iz sedamdesetih godina dvadesetog veka bila manje bahata, iako ne manje glupa, ali savršeno organizovana i ozbiljna, u kojoj su pisci izvođeni na sud sa advokatom i pravom odbrane, a nije im suđeno ministarskim pretnjama putem televizijskih ekrana. Ne mislim pri tome da je Predragu Čudiću bilo lakše, naprotiv, ali u organizovanoj državi njemu nije pretio linč započet preko medija.
Ljudske slabosti su roman koji svoju ironično-satriričnu oštricu razvija u najmanje tri pravca: pripovedač to čini prema sebi, tekst to čini prema žanru i žanrovskim konvencijama i konačno ona zbog koje je roman i stradao, satira usmerena prema društvu i društvenom ustrojstvu. Već samo ime pripovedača predstavlja vrstu autoironije. Vaskrsije Mudić se teško može podičiti stasom i glasom, uspesima u poslu bilo koje vrste, ali ne samo to. Pripovedač neprekidno ironizuje svoju situaciju, konstantno se obrušava na samog sebe iz strateškog razloga koji mu otvara polje za nesmetano izvrgavanje ruglu sveta oko sebe. Formula je sledeća: samo onaj koji može o sebi da govori sa prezirom, može na isti način da se odnosi i prema svetu. I zaista, Vaskrsije ne štedi ni sebe ni svet, s tim da ga ova trgovina, ova kupovina prava za ruženje sveta, ne ostavlja neranjivog i srećnijeg, ne čini od njega samo retoričku figuru podrazumevanog autora, već pravi od njega, ako hoćete, jednog gotovo tragičkog junaka. Vaskrsijev govor u čitaocu izaziva salve smeha, ali poput svakog klovna, on je u svojoj suštini tragičan i to je njegova veličina.
Iza Ljudskih slabosti stoji duga tradicija ispovednih romana, kako iz ruske tako i iz francuske i nemačke književnosti, međutim glavni uzor u odnosu prema čitaocu i odnosu sa čitaocima, odnosno u pogledu razbijanja i negiranja žanrovskih konvencija je Tristram Šendi Lorensa Sterna. Jer Vaskrsije suštinski ne priča ni o čemu. On počinje sa nekom vrstom ispovedne, biografske proze, ali njegova priča nema nikakvu linearnost i nikakvu kauzalnost. Ona se kreće u krug i konstantno izneverava one narativne forme kojih se poduhvati. Taman mislite ispričaće nešto o sebi, svojoj prošlosti ili sadašnjosti, a on skoči na neku drugu temu ili se vrati ne nešto o čemu je ranije govorio. Ova tekstualno ludovanje i narativna skokovitost daju Vaskrsiju priliku da izgradi sliku ekstremno nepouzdanog pripovedača. Naime, on naglašeno vara čitaoce, podsmehuje im se, istovremeno ih gotovo bodlerovski zazivajući i pozivajući na povećanu pažnju. Pored toga, ta igra skrivalice pomaže mu da proturi heterogen sadržaj i od njega načini jedinstvenu priču jer ono što daje celovitost romanu pored glavnog lika i naratora jeste i taj odnos prema čitaocima, ta igra ispunjavanja i još više izneveravanja njihovih očekivanja.
I Vaskrsije i njegov odnos prema čitaocima tu su da bi se mogla uputiti oštra društvena satira. Iako je Čudićev roman značenjski slojevit, jezički bogat, intertekstualno razuđen, on najviše upada u oči kao tekst koji se ne libi da stvari nazove pravim imenom i da kroz usta jednog „smetenjaka“, progovori o dubokom razočaranju generacije koja je doživela šezdesetosmu, ali i represiju koja je posle nje usledila. Zbog svega onoga što je u njemu toliko hrabro iznešeno, a znajući sistem koji se napada, ne treba da čudi što je Čudićev roman zabranjen i što mu je naloženo da uništi tiraž. Dubina njegove kritike nije samo zadirkujuća i peckajuća, ona je sržna i udara u sam koren sistema. Upravo zato što je istinita, zato što je prema onoj aristotelovskoj maksimi književno uopštavajuća za razliku od pojedinačnosti istorijskog diskursa, mora da strada. I tek kada saznate da je rukopis nastao 1972. godine i da je šest godina tražio izdavača, a da se tek 1978. godine, dakle deset godina nakon pokušaja prevrata i Crvenog univerziteta, Slobodan Mašić usudio da štampa Ljudske slabosti, možemo da shvatimo koliko je snažna društvena kritika prisutna u tekstu. Neko bi pomislio da ona više nije aktuelna, da se ona odnosi isključivo na socijalističko uređenje, međutim, to uopšte nije tačno. Nažalost, ova kritika je aktuelna i dan danas, samo imenice treba zameniti ekvivalentima iz našeg vremena. Kažem na žalost jer to znači da ništa nismo naučili, nikakvi su naši učitelji učiteljice života, i dalje smo glupi kad dozvoljavamo da nas rade, kradu i varaju na isti način kao i pre četrdeset godina.
Ljudske slabosti potvrđuju Bulgakovljevu tezu da rukopisi ne gore, iako se i ona na jednom mestu u romanu ismeva. Policiji nije uspelo da uništi roman, ali što je još važnije ni vreme mu nije učinilo ništa nažao, naprotiv. U skladu sa Vaskrsijevim ponašanjem i sopstvenim ljudskim slabostima pozivam vas da mi ovog puta ne verujete na reč, već da kupite knjigu i sami se uverite da li sam u pravu.

Vladimir Arsenić