11.07.08
Obraćanje tužnog pesnika
Đorđo Sladoje
Ne znam šta će sa nama biti i ne želim da prorokujem, ali jasno je, valjda, da se stalnim podrivanjem temelja ne može stići do krova.
U stotom, jubilarnom „Kolu” Srpske književne zadruge objavljena je nova zbirka pesama Đorđa Sladoja (1954), pod naslovom „Manastirski baštovan”. Knjiga je sastavljena od osam celina i nultog pevanja koje je, u stvari, programski prolog.
Od deset svojih pesničkih knjiga Sladoje je pet objavio u SKZ: „Veliki post”, „Svakodnevni utornik”, „Trepetnik”, „Plač Svetog Save” i sada „Manastirskog baštovana”, koji je upravo dobio nagradu „Petrovdanski vijenac”.
Uvodna pesma „Uticaji”, po mnogo čemu autobiografska, ključ je za čitanje čitave zbirke. Ko je na Vas više uticao: Dučić, Šantić, Jejts, Crnjanski, Rilke ili gatke baba Milke?
Da bih „pomogao” svojim tumačima koji su mi od početka pripisivali uticaje raznih pesnika, čak i onih poetički nespojivih s mojim pevanjem, kao npr. Jesenjin i Miodrag Pavlović, sastavio sam kratak inventar uticaja – životnih i knjiških. Kao nosilac i simbol životnog iskustva i usmenog predanja, baba je od početka bila u vođstvu, ali su navedeni i ini pesnici nekako izjednačili – u drugom poluvremenu koje je još u toku. Borba za uticaje i prevlast nad pesmom biće teška i neizvesna do samog kraja. A ja se nadam i produžecima.
Spajate prošlost i sadašnjost, staro i novo, detinjstvo i zrelo doba. Ima li novog bez starog. Šta će sa nama biti ako se opet odreknemo tradicije i još jednom počnemo od nule?
Sve se to spaja, prožima, sudara, poništava i obnavlja i u životu i u poeziji, od kada je sveta i veka, a u konkretnom slučaju svodi se na pitanje istorijskog i kulturnog kontinuiteta. Kod srećnijih, da ne kažem i mudrijih naroda taj je kontinuitet očuvan, a kod nas je sve to iskidano i izrovašeno. Prošlost nam se ukazuje u nejasnim fragmentima, čitavi vekovi su zatamnjeni, važni događaji prećutani, istine falsifikovane... Ne znam šta će sa nama biti i ne želim da prorokujem, ali jasno je, valjda, da se stalnim podrivanjem temelja ne može stići do krova. A bude li svaka generacija počinjala od nule, ostaćemo na nuli „dizajnirati nulu i šminkati ništavilo”. I to, za utehu, zvati napretkom.
Tvorca pitate: „Kad te nema na Kosovu šta li radiš – Bože gde si”?
Na naše sve tiše i promuklije uzvike – Kosovo je sveta srpska zemlja, srce Srbije, zlatno jezgro našeg identiteta, temelj države i kulture, naša duhovna vertikala... oni odgovaraju pojačanom izgradnjom vojnih baza, bordela i skladišta za municiju i drogu. Poraženi i poniženi, nemoćni pred silom koja uzima „zemlju i gradove”, gledamo kako „biva što biti ne može”, kako u prozirnoj „dramaturgiji izdaje” Kosovo klizi u pomrčinu. Naše žalbe i molbe, apeli i argumenti ne dopiru do zemaljskih sudija. Kome da se obrati tužni pesnik osim Svevišnjem – kad će pomoći ako sad ne pomogne.
U nedavnom ratu neki su, u naše ime, radili ružne stvari za „šaku srebrnjaka”. Da li je ovo što nam se dešava zaslužena kazna?
Nemam ni najmanje dileme – ko god je pogazio božje i ljudske zakone, ko je, dakle, počinio zločin – treba i mora da bude kažnjen. Nekažnjeni zločin priziva osvetu, a nevina žrtva traži da bude namirena. U tom crnomagijskom krugu odvijao se znatan deo balkanske istorije dvadesetog veka. U tom je znaku vođen i građansko-verski rat koji je počeo rasturanjem Jugoslavije, a završava se demontažom Srbije. Rađene su strašne stvari i počinjeni teški zločini, a akteri se – poprilično ravnomerno, skoro, „bratski” raspoređeni – nalaze na svim stranama. Ali, proizvedena je i „zamrznuta” slika o tome da su Srbi jedini krivci i najveći zločinci. Kao da smo mi, tek potkraj dvadesetog veka, izmislili i patentirali običaj da se u ratu ubija. Drugi su u samoodbrani uzvraćali smokvama i zerdelijama...
U ratu ste i Vi „učestvovali”: „Njušio sam i ja po tragu hijene/ Da previjem stihom još neubijene”?
Poznato je da rat kao tema, još od Homera, neodoljivo privlači pesnike. Zaista je fascinantna koliko i strašna ledena računica onih koji ratove planiraju i vode, a još je strašnija iracionalna sila koja ljude masovno uvlači u vrtlog međusobnog istrebljenja. I kad se ratuje za najsvetije ideale, najčešće je krajnji cilj – ratni plen. Jedni napune grobove, drugi džepove. A pesnik, u najboljem slučaju „ućari” poneki stih, možda i celu strofu. On je tu neka vrsta lirskog saniteta.
U drugom pevanju je i pesma o beloglavom supu i mesu iz Brazila. Pesma, dakle, može da nastane i na osnovu vesti ili fotografije iz novina?
Pesma i nastaje od vesti i slika koje nam neko šalje iz sećanja, iz snova i priviđenja, iz života i knjiga, a ponekad i iz novina. Upotreba tzv. paraliterarne i dokumentarne građe poodavno je legitimna u književnom postupku, istina više u prozi, ali ni poeziji ne može naškoditi. Neposredan povod za pesmu „Orlovsko sledovanje” bila je novinska vest da je neko ukrao „mesni doručak” namenjen beloglavim supovima, kako bi se spasla ova retka vrsta. I ne samo ona.
Govorite i o polusvetu („To što je umorni Tvorac/ S plevom zamesio/ Od polovne gline”) koji upravlja našim životima?
Polusvet ne spada među moje omiljene teme. Mogao bih reći da je na neki način iznuđena, jer toliko se to namnožilo, prozlilo i ostrvilo, razgranalo i razmahalo u svim pravcima da postaje prosto nepodnošljivo. Po nemoralu svake vrste, po gramzivosti i bezobzirnosti, po spremnosti na sve – to prevazilazi Disovu imaginaciju iz pesme „Naši dani”. I što je najgore to bi odmah da uspostavlja mere i standarde, da utvrđuje kodekse i sisteme. To ima nezajažljivu želju za vlašću i vlasništvom nad svime.
Uz malo preterivanja, a imajući na umu časne izuzetke, moglo bi se reći da je na delu sekta, zarad pljačke udružena protiv naroda – o narodnom trošku.
Kako razumeti ironičnu pesmu „Pad u prozu”: kao zasićenje poezijom, kao nedovoljnu brigu društva prema pesnicima ili kao ljutnju na kritičare koji prednost daju prozi, naročito romanu?
Sve to što ste naveli može pomoći pri razumevanju ove pesme. Ali trebalo bi dodati i strah od „pada u prozu”, zapravo od sveta u kome se ne može leteti ni na „krilcima rima”.
Zoran Radisavljević