02.07.11 Danas
Magija putopisa
Mediteranska ceremonija, Milka Lučić
Nakon dve knjige putopisa (Senke iz Knososa i Moj skarabej), Milka Lučić potpisala je i treću - Mediteranska ceremonija, posvećenu Mediteranu i njegovim obalama. Ova knjiga predstavlja filozofsko sentimentalni dnevnik s putovanja po Sredozemlju i „njegovim imaginarnim rukavcima“.
Mediteran, u kome se nalaze ostaci brojnih različitih civilizacija, mitova i stvarnosti, igre kopna i vode, ljudi i bogova, jeste jedno povlašćeno mesto. Pa ipak, pravi, istinski svet jeste ono što harmonično pulsira u ljudskoj unutrašnjosti. To se nalazi samo u filozofiji i literaturi, u kojoj su duhovno i fizičko na najbolji način spojeni u jedinstvo.
Milka Lučić inspiraciju nalazi u najstarijoj evropsko-mikenskoj civilizaciji, Heraklitu, nemačkim i engleskim romantičarima. U Maloj Aziji ona nalazi klice svega onoga što će kasnije završiti na atinskoj agori - od Sokratovih dijaloga, Platonove Akademije do Aristotelove peripatetičke škole. Dve ličnosti posebno privlače njenu pažnju - Bijant iz Prijene, jedan od sedmorice grčkih mudraca i rimski car Hadrijan. Egipat je za nju, civilizacijska vododelnica, iz koje je nicala klica budućeg evropskog duha. Jungova psihologija, njegovo učenje o arhetipu, „animusu“ i „animi“ služe ovde za suptilnu analizu odnosa Ehnatona i njegove supruge Nefretiti, ali i slavne Lu Salome, Ničea, Pola Rea, Rilkea i Frojda.
Kad se razotkrije koprena istorija, zaključak je da se sve vrti oko večnosti, jer čovek ne može, pored svih nada i iluzija, da pojmi svoju konačnost. I dva hrišćanska milenijuma govore najviše o nadi čoveka u eshaton koji ga čeka na kraju konačnog puta, na razmeđu ovog životnog i onog drugog, bezvremenog i večnog.
Putovanje različitim krajevima sveta, razgledanje arheoloških lokaliteta, obilazak slavnih muzeja, sve to kao jungovski arhetip rađa u autorki bogati niz snoviđenja, najrazličitijih ideja, privida i zastora. To je putovanje ka samoj sebi i ka drugima, pokušaj da se lična bol utopi u sećanju, u iskušavanju i fizičkog i metafizičkog sveta. Fizičko je ovde samo povod za promišljanje umetnosti, filozofije i mita. Kroz traganje za prošlošću ona nastoji da pronađe odgovor za sadašnjost i budućnost.
U svim tim sećanjima i refleksijama nesvesno se traži jedinstvo i mera, koja je od antičkih Grka stvorila najmudriji narod na svetu. Za autorku, međutim, nema zagonetnije metafizike od samog života. „Ceo život protiče iza fizike, ali se čovek fizikom brani da ne bi izgubio razum“. Ona je u dilemi: da li je sreća u prolaznosti, ili u stremljenju ka neizvesnoj večnosti? Vidne su njene sumnje, pitanja o smislu i besmislu, ne samo čovekovog života i njegove istorije, već i ona mnogo teža i zauvek nerešiva pitanja.
Putovanje autorke kroz ljudsku misao i dušu očajnički je pokušaj da se kroz sećanje vrati svet koji je zauvek nestao. Pisanje je njena odbrana, ponekad uspešna, ponekad bezuspešna. Ona preispituje svoje lično, njegov svesni i nesvesni deo, dodiruje dno života da bi od očajnika postala pobednik. Melanholična, ponekad cinična, pobunjenički raspoložena protiv ustrojstva sveta, ona ipak sluti neku višu ideju reda nad kojom samo Svevišnji bdi.
Na ovim stranicama trag su tako ostavili Avgustin, Margaret Jursenar, Aleksandar Veliki i Hanibal, Lorens Darel, Mario Vargas Ljosa, Tomas Man, Kami, Sioran, Don Kihot i Sančo Pansa, mašta i snoviđenja, Tereza Avilska, flamanski klasici, španski slikari, Mikelanđelo i Leonardo, Dekart, Sartr, ali i Dučić, Laza Kostić, Crnjanski i Danilo Kiš. Jer, i oni su deo tog širokog, osunčanog i uvek otvorenog mediteranskog kruga. Čitava evropska stvaralačka elita, na putu za antičku Hiperboreju.
Milka Lučić Mediteran pronalazi i tamo gde ga ne bismo očekivali, kod Rubensa, Van Ajka i Vermera. Mediteran nije samo priroda, to je pre svega posebno stanje duha, njen unutrašnji put pročišćenja. Ona duboko veruje u kosmičku pravdu i svoju imaginaciju. Istinska ceremonija za Milku Lučić je duhovna i spiritualna, filozofska svečanost. Mediteran je povod da se o njoj progovori.
Naziv knjige bi mogao da bude aluzija na knjigu Simon de Bovoar Ceremonija oproštaja u kojoj se Bovoar opraštala od Sartra jer Milka Lučić je egzistencijalista po filozofskom uverenju. Njena osnovna osećanja su sumnja, prolaznost, praznina, apsurd i pobuna. Kao da je književni apsurd iz Kamijevih dela ušao pravo u njen život. Rat i ratno bezumlje koji su obeležili istoriju Mediterana kao rušenje svih vrednosti dostojnih čoveka i za nju su primer vrhunaca apsurda. Putopis je za nju zato forma u kojoj svoje filozofsko viđenje sveta i čoveka u njemu izlaže na jedan nadahnut i literarno lep način.
Olga Daković
20.02.11 Politika
Dozivanje usnulog saputnika Z.
Mediteranska ceremonija, Milka Lučić
Knjigu putopisa Milke Lučić „Mediteranska ceremonija” objavio je „Službeni glasnik”
Venecija – „kraljica mora”: stecište umetnika iz čitavog sveta
U podnaslovu knjige putopisa Milke Lučić „Mediteranska ceremonija”, koju je objavio „Službeni glasnik”, stoji: „Sentimentalni dnevnik s putovanja po Sredozemlju i njegovim imaginarnim rukavcima”. Knjiga počinje rečima: „Krećem ponovo na put, ovoga puta potpuno sama, sama sa svojim sećanjima, pokušavajući da pronađem slamku za koju bih se uhvatila, bez svih onih koje sam volela i koji sada obitavaju, nadam se, na grčkim Jelisejskim poljima, uključujući i ono što sam jedino živo imala – mog dragog Z.”
Reč je o duboko umnoj knjizi koja je intelektualni putopis, ali i ljubavni roman, knjiga u koju je stala čitava istorija Mediterana. Spisateljica obilazi Krit, Malu Aziju, Rodos, Tasos, Tunis, Španiju, Francusku, Italiju, sa mislima na svog usnulog saputnika Z. Da bi ublažila bol, sluša muziku koju je voleo i Z, sluša Mocarta, Bahove „Brandenburške koncerte”, Betovenove simfonije, Vagnera, Malerovu Drugu simfoniju, pod naslovom „Vaskrsenje”, Vivaldijev oratorijum „Judita triomphans”injegova „Godišnja doba”... I dok sluša muziku ne zna da li se leči od tuge ili od pomešanih osećanja, u kojima je često odzvanjala i nepravda što onaj koji je najviše cenio i voleo nemačke i engleske romantičarske pisce – nije više prisutan.
Milka Lučić nije običan turista, ona ne pripada „turističkoj rulji”, već onima koji obilaze svet da bi se poklonili dostignućima starih kultura: „Ako sa predelom, mestom, arheološkim lokalitetom nemate, istovremeno, i čulni i natčulni odnos, putovanje se, ponekad, pretvara u neželjenu obavezu, pa makar to bili i najlepši krajevi sveta”.
Putovanje počinje iz jednog malog grčkog mesta na Kritu, gde je već jednom boravila sa Z. krajem sedamdesetih godina prošlog veka, koje je doživela kao „žuđeni raj” i gde su nameravali da kupe jednu malu kuću i žive s njima dragim i bliskim svetom. Voli Mediteran jer je on „povlašćeno mesto”, tu je toliko različitih civilizacija i njihovih ostataka, ljudskih nada, zabrinutosti i strepnji, koliko se ne može skupiti u celoj preostaloj Zemljinoj kugli. Mediteran je kao ljubavnik, ili ljubavnica, koji, istovremeno, otkriva i skriva svoje čari. Krit doživljava kao središte čitavog Mediterana i kao „svevideće oko Mediterana”.
Putovanje po Mediteranu, prilika je da se seti Getea i Kafke, Margerit Jursenar i njenih slavnih „Hadrijanovih memoara”, Brižit Bardo i Glende Džekson, Sartra i Simon de Bovoar...
Sve vreme kroz putopis provejava tuga, jer je Z. otputovao na Jelisejska polja, njegov animus više ne može da joj da snagu u kontradiktornim i nerešivim situacijama. Upravo zato, njeno putovanje kroz ljudski razum i dušu, treba shvatiti kao njen „očajnički poziv njemu i pokušaj da kroz sećanja vrati svet koji je zauvek nestao”. Autorka kaže: „Došla sam do belog Maljevičevog kvadrata u svom sećanju. Psihološki bol koji draga osoba zada drugoj, s kojom živi skoro tri decenije, obesi vam o srce najteži kamen, s kojim ni Sizif ne bi izašao na kraj. Poznata uzrečica da vreme sve leči – obična je poštapalica za dokone, jer i to prolazno vreme ume da se zaustavi u sećanju, da buši kao burgija ili da vas potapa sve dublje u sopstvenu prazninu”.
Utehu nalazi u pisanju. Njena vera je kosmička pravda Isidore Sekulić. Piše i očajava. To je njena odbrana, ponekad uspešna, ponekad bezuspešna. Preispituje svoje lično, svesni i nesvesni deo, dodiruje srcem dno života, kako bi od očajnika postala pobednik.
Kada je bila u Tunisu, posetila je Bizertu, podsetila se naših slavnih ratnika koji su posle golgote kroz Albaniju završili u bolnicama u Francuskoj, Italiji, Grčkoj, a neki čak u Bizerti, u Tunisu. Bila je šokirana izgledom srpskog groblja i saznanjem da naša država nema milosti, ni razumevanja, za one koji su za nju dali svoj život. Pita: „Šta onda mi drugi da očekujemo”?
Za vodiče kroz Španiju uzela je Don Kihota i Sanča Pansu. Čudi se onima koji u Španiju idu zbog hrane. Ne može da razume kako neko u zemlju najvećih slikara, pisaca, moreplovaca, i nekad strašne inkvizicije, otputuje samo da bi – napunio stomak. Seća se Lorkine rečenice da je u Španiji „smrt nacionalna priredba”.
U Parizu je stanovala u hotelu „Odeon”, pored čuvenog pozorišta istog naziva, čija je zvezda Sara Bernar bila Nadarova ljubavnica, koji je napravio jedan od njenih najlepših fotografskih portreta. Tu, u blizini, u susednoj kući, stanovao je nedodirljivi Emil Sioran, u to vreme francuska filozofska zvezda. Ponekad ga je sretala kako šeta Luksemburškim parkom, ali se nije usuđivala da mu bilo šta kaže, čežnjivo gledajući u njegove rumunske oči i francuski stav u ponašanju. Bio je stalno zamišljen, ponekad bi nešto zapisivao na nekom papiriću.
Objašnjava zašto umetnici vole Pariz: „Intelektualna elita Evrope i Amerike našla je u Parizu ono što svaki čovek, umetnik posebno, traži – slobodu, ne samo društvenu, već i slobodu od svih konvencija, bilo u stvaranju ili u ponašanju”. Možda je zbog tih razloga u Pariz otišao i naš Danilo Kiš. Stanovao je u maloj garsonjeri, na Trgu republike. Iako je već bio slavan, objavljivao je knjige u „Galimaru”, živeo je vrlo skromno, skoro asketski. Krevet, stolice i sto, bili su ručno napravljeni, bez nekog posebnog oblikovanja i ulepšavanja, jednostavno istesani, što je sobi davalo poseban izgled i jedinstvenost.
U Italiji, u Firenci, sedištu Toskane, seća se Crnjanskog, u Veneciji – „kraljici mora”, misli na Getea, Mocarta, lorda Bajrona, Šelija i njegove supruge Meri, Vagnera, Ničea, Rilkea, Vermera, Šekspira, Tomasa Mana, Marina Držića koji je umro u Veneciji, Njegoša i Dositeja, koji su se u ovom gradu lečili, i Laze Kostića koji je upravo u Veneciji napisao „najlepšu ljubavnu pesmu srpske poezije”.
Zahvalna je Alberu Kamiju što joj je pomogao da prihvati sopstvenu tragediju i samotnost, jer je on istinski prototip mediteranskog, koje nam podaruje sve ono što bismo voleli da je ljudsko.
Zoran Radisavljević