
Prota Mateja Nenadović bio je srpski pisac, državnik, diplomata, vojskovođa i predsednik Praviteljstvujuščeg sovjeta - prve srpske vlade. Sa stricem Jakovom pokrenuo je Prvi srpski ustanak u valjevskoj i šabačkoj nahiji i komandovao je delom ustaničkih snaga 1806. u boju na Mišaru u kojem su Turci potučeni do nogu. Kao prvi diplomata obnovljene Srbije, u Petrogradu je pokušao da uspostavi diplomatske odnose s Rusijom i zainteresuje rusku vladu za podršku i pomoć; igrao je važnu ulogu u pregovorima s Turcima. Posle Drugog srpskog ustanka, postao je valjevski knez, ali je penzionisan zbog nesuglasica s knezom Milošem Obrenovićem, a zbog sukoba s knezom Mihailom Obrenovićem 1840. je prognan. Vratio se 1842, kad su Obrenovići pali s vlasti, i postao državni savetnik. Njegovi "Memoari", jedno od najboljih memoarskih dela srpske književnosti, puni su dragocenih podataka o događajima i ljudima u vreme Prvog srpskog ustanka.
Ja sam sluzio i gospodario, popovao i vojvodovao; putovao po narodnom poslu daleke putove i kod kuce mirno sedio i u svojoj basti voce kalemio; vojevao sam opasne ratove i uzivao blagodet opsteg mira; s carevima govorio sam slobodno, a katkad zbunio me je govor prostog kmeta; gonio sam neprijatelje i bezao od nji"; zivio u svakom blagu i izobiliju i opet dolazio do sirotinje; imao sam lepe kuce i gledao i" iz sume spaljene i srusene; pred mojim satorom vristali su u srebro okiceni arapski hatovi i vozio sam se u svojim neokovanim taljigama; vojvode iscekivali su zapovest iz moji" usta i opet sudba me je dovodila da pred onima sto su bili moji panduri na noge ustajem. -To je, deco, vecna promenlji- vost sudbine koju sam rano upoznao i na koju se nigda tuzio nisam; iz te promenljivosti naucite: da se ne treba u sreci gorditi ni u nesreci ocajavati.