30.09.04 NIN
Razlog za vrtoglavicu
Milka Lučić, Moj skarabej
Pripada li ovaj “sentimentalni dnevnik s putovanja po Egiptu”, što je podnaslov ovog filozofskog bedekera - samoj filozofiji? To je pitanje koje mi se može postaviti. Ali, opet to pitanje, makar i dobronamerno, može postaviti samo pomalo “naivan” ili neobavešten čitalac. To je, uostalom, dilema koja egzistencijalizam prati od samog početka a pri tom ne znam ni sam, kako bismo odredili početke egzistencijalizma, kao filozofskog stila, ili pisma. Zar to, recimo, nije Sokrat koji nije pisao, ili Platon koji je pisao o mitovima, ili bliže nama Kjerkegor, koji je sebe smatrao religioznim misliocem, Hajdeger koji je dao prednost biću nad egzistencijom, i, najzad, sam Sartr koji je sebe smatrao nekom vrstom dvoglave aždaje: hteo je da bude i Spinoza i Stendal istovremeno. Sad mi pada na pamet, zar Avgustinove “Ispovesti” ne spadaju u egzistencijalnu prozu itd. Uvek je tako sa egzistencijalizmom, iako malo ko danas propagira egzistencijalizam kao stil filozofiranja, ili pisanja. Uvek se pomalo iznenadim kada u svom čitanju naiđem na autentičnog zagovornika egzistencijalizma kao filozofskog stila, kao što je to, bez sumnje, Milka Lučić u svojim “sentimentalnim putopisima”. Treba se samo setiti njenog prethodnog putopisa po Grčkoj “Senke iz Knososa” da bi se to razumelo. Prema tome Lučićeva nije samo, ili pre svega novinar, nego autentični filozof egzistencijalističke provenijencije, kojoj je put, ili putovanje, pre svega, način postojanja i razmišljanja. Dakle, koliko vidim, nema u našoj filozofiji više opredeljenih egzistencijalista. U tom pogledu Milka Lučić ostaje dosledna svom početnom filozofskom izboru, da tako kažem, razvijajući iz knjige u knjigu ovaj svoj filozofski credo. Ne može se, naravno, napraviti jasna razlika između filozofije i egzistencijalne književnosti (u ovom slučaju proze), pošto su upravo ovu razliku između filozofije i književnosti sami egzistencijalisti doveli u pitanje. Zato je ovo opredeljenje za putopis samo jedan od efektnih načina da se ospori ova razlika. Jer, kako bih rekao, čovek prvo putuje, uskače u svet, pa se zatim određuje. Pokušavajući da reši ovo “podzemno ključanje praznine” koje ga čeka na bilo kom putu. Taj “razlog za vrtoglavicu”, kako bi rekao Žan Bofre. I kao što je filozofsko delo Martina Hajdegera bio Bofreov filozofski izbor, tako je Milka Lučić svesno izabrala delo, ili pismo Albera Kamija, prihvativši njegov osnovni nauk da biće ne mora egzistirati da bi postojalo, jer ono postoji samo u mogućnosti, ili slobodi. Pri tom je, upravo, sloboda da se izabere sopstvena smrt, kao odgovor na ništavilo sveta, njegova najviša mogućnost. Put u Egipat je zato za Milku Lučić bio samo neka vrsta filozofskog istraživanja, jer može se naravno razmišljati i u svojoj sobi, kao na primer Kant, koga pominje Milka Lučić. Nije, prema tome, ovaj putopis istoriografski spis o istoriji jedne iščezle civilizacije, ili banalna genealogija faraonskih dinastija, nego filozofski ogled u čijem središtu je odnos filozofije i mita, odnosno traženje one naprsline između dva sveta, večnog (mitskog) i onog konačnog i prelaznog, kako bi se ovaj prvi i stariji uopšte razumeo, na primer, u eseju “Vrata princeze Idut”, ili eseju “Moj skarabej”. Zato je u filozofskom smislu stvarna tema ovih eseja “doživljaj subjekta”, ili “preokret individualizacije” sa pojavom faraona Ehnatona, koji je na kratko, sa ljudskog stanovišta osvetleo ovaj teogonijski proces, koji stoji u samoj osnovi mitskog mišljenja, koje se ne može menjati, bez užasnih posledica po samog reformatora. Zato je Ehnaton gotovo izbrisan iz ove civilizacije. Ali, to je bio proces koji se nije mogao zaustaviti, pošto je “potencijalni monoteizam” prva pretpostavka mitskog mišljenja, kako je to rekao Šeling. I to Milka Lučić zna, ili naslućuje. Zato je tzv. ozirijanska inicijacija pretpostavka ovog “preokreta individualizacije” ili egzistencijalne drame, koja predstavlja osnovni ton ovog “sentimentalnog dnevnika”.
Nenad Daković
22.06.04 Danas
Novo iz Prosvete
Milka Lučić: "Moj skarabej"
Nedavno je beogradska Prosveta objavila novi naslov iz pera Milke Lučić "Moj skarabej". Autorka je ranije obkjavila knjige putopisa "Senke iz Knososa", esejističko-publicističke zapise "Pustošna praznina sveta", kao i zbirke kratkih kritičkih eseja o knjigama "Predlog za čitanje". "Moj skarabej" druga je knjiga putopisa Milke Lučić, koja zapravo, predstavlja sentimentalni dnevnik s putovanja po Egiptu. Predstavljajući ovu knjigu novinarima, Milka Lučić primetila je da "kad se putnik nađe u egipatskom kulturnom području i počne da se upoznaje sa detaljima i saznanjima koja su obično u senci globalne monolitne predstave o egipatskoj kulturi, otkriva da su nam stari Egipćani bili nnogo bliži nego neki od naših savrmenika". "Jeste u temelju egipatske civilizacije vera u zagrobni život, ali neprekidne pljačke piramida, čak i u doba najmoćnijih faraona, svedoče da nisu svi delili to verovanje... Bila sam u Egiptu da bih za sebe otkrila taj individualni glas koji je govorio i o mojim problemima i kome sam i sama mogla skromno dodati ponešto iz sopstvenog iskustva, a rezultat tog spajanja i prožimanja jeste ova knjiga", zaključila je Milka Lučić. Ljubica Miletić, urednica u Prosveti, istakla je "da je ‘Moj skarabej’ zapis o večnosti i trajanju, ali da je to istovremeno i knjiga nade i knjiga povratka u večnost uz pomoć poruka koju su nam ostavili drevni Egipćani". Doba leta jeste doba nade i možda je ovo jedna od onih knjiga koja će čitaoce odvesti na puteve kojima se putuje ne da bi se uteklo, već da bi se dostiglo i stiglo. Sećanje, makar. Giza, Memfis, Asuan, Abu Simbel, reči su koje su i tajna vrata. Na čitaocu je da zakorači. A put u Egipat i kroz Egipat ionako nema ni početak niti kraj.
S. D.
16.06.04 Politika
Putopis Milke Lučić
Milka Lučić: "Moj skarabej"
Ko smo, zašto smo rođeni, koja je svrha našeg življenja i kuda sve to vodi? Jesu li ta pitanja postojala i u civilizaciji koja je knjigu mrtvih nazivala knjigom živih i smatrala ovozemaljski život samo pripremom za onaj večni, zagrobni? U knjizi Milke Lučić „Moj skarabej”, sa podnaslovom „Sentimentalni dnevnik s putovanja po Egiptu”, nalazimo odgovor na ovo pitanje.
Pokušavajući da uspostavi dublje veze između fascinantne egipatsko-faraonske težnje ka večnošću i vlastite ličnosti, odnosno ličnog mikrokosmosa, autorka je napisala lirske eseje, rekla je juče Ljubica Miletić u „Prosveti” predstavljajući ovu knjigu. Upoređujući Milku Lučić sa Isidorom Sekulić, ona je istakla psihološke paralele u ovoj knjizi koje čine da je ona više od putopisa.
- U potrazi za izgubljenim smislom koji je nestao kada je rušilački Rim stupio na istorijsku scenu, Milka Lučić pokušava da kao jedinka koja pripada tom obesmišljenom svetu pronađe makar i tanane veze sa drevnošću - dodala je Ljubica Miletić, predstavljajući autorku kao jednog od najboljih novinara „Politike” u oblasti kulture. Tanano pero Milke Lučić, ovaj put kao pisca, uspelo je, prema rečima Ljubice Miletić, da ostvari dodir sa tim izgubljenim svetom i, poricanjem naše tamne svakodnevice, vrati nas na drevne i mudre puteve kojima nam valja ići. Ovi subjektivni zapisi su komentar svega što je podložno promeni, ali što ne nestaje. „Moj skarabej” je zapis o večnosti i trajanju.
Milka Lučić, koja je do sada objavila tri knjige („Senke iz Knososa”, „Pustošna praznina sveta” i „Predlog za čitanje”), izjavila je da, oduvek smatrajući da su Egipćani najstarija evropska civilizacija, dugo nije mogla da počne da piše ovu knjigu. („Nešto je godinama stajalo u meni kao zavesa i mučila sam se da pronađem tu zajedničku nit između njih i nas.”) Tek kad je na stranicama nekih papirusa pronašla beleške vrednih pisara koji se vajkaju i jadaju nad prolaznošću života, razmišljajući o smrti kao o konačnom ishodištu, mogla je da se uveri da u starom Egiptu nije bilo sve monolitno.
Ključna stvar koja joj je širom otvorila vrata u pisanje ove knjige jeste papirus „Razgovor umornog od života s dušom”, što joj je otkrilo da neko u toj monolitnosti i beskrajnoj veri u zagrobni život ipak sumnja u takav poredak, ne politički, već u onaj mnogo značajniji za nas - metafizički.
- Dakle, nije sve monolitno. Postojali su i drugi, iako prigušeni glasovi, glasovi koji se ponavljaju u svim kulturama i koji se iz epohe u epohu bave metafizičkom i egzistencijalnom sudbinom čoveka. Bila sam u Egiptu da bih za sebe otkrila taj individualni glas koji je govorio i o mojim problemima i kome sam i sama mogla skromno dodati ponešto iz sopstvenog iskustva. Rezultat tog spajanja i prožimanja jeste ova knjiga - kazala je na kraju Milka Lučić.
G. Popović