Mark Levi, trenutno jedan od najpopularnijih francuskih pisaca, rođen je 1961. Posle studija menadžmenta i informatike, bavi se privatnim biznisom u Francuskoj i SAD. Sa 37 godina piše priču za čoveka koji će njegov sin postati kad odraste. Na podsticaj sestre, u to vreme scenaristkinje, a danas režiserke, šalje rukopis izdavačkoj kući Robert Laffont, koja odmah pristaje da objavi knjigu Et si c’etait vrai (Kad bi to bilo tačno). Ubrzo po izlasku romana iz štampe, Stiven Spilberg (Dreamworks) kupuje prava za filmsku adaptaciju. Film pod naslovom Kao u raju, sa Riz Viderspun i Markom Rafalom u glavnim ulogama, bio je prvi na listi najgledanijih filmova u SAD. Levi se posle ovog uspeha posvećuje isključivo pisanju. Svi njegovi romani nalazili su se na vrhu liste najprodavanijih knjiga u Francuskoj i doživeli su veliki međunarodni uspeh.Levijevi romani prevedeni su na više od četrdeset jezika i prodati u preko devetnaest miliona primeraka. On je najčitaniji francuski autor u svetu. Osim romana i pripovedaka, piše i pesme za poznate muzičare, među kojima je i Džoni Halidej.
29.11.08
Priča muške Bridžet Džouns
Mark Levi, kralj bestselera
Specijalno za „Politiku” od dopisnika Tanjuga iz Pariza
Kada su nacionalističkepartije širile strah od „poljskog vodoinstalatera” koji uzima posao francuskim, želeo sam da im kažem da ako danas mogu da se kandiduju na izborima, to je zato što je bilo Poljaka, Čeha, Rumuna, Mađara, Srba koji su umrli sa rečima „Živela Francuska” – kaže Mark Levi
Mark Levi
Mark Levi je francuski kralj bestselera – njegovih sedam romana (osmi je objavljenu maju), prevedenih na četrdesetak jezika, prodato je u više od 15 miliona primeraka.
To je uspeh na koji se ovaj četrdesetsedmogodišnji francuski pisac koji živi u Londonu još nije navikao, pošto je najveći deo života proveo vodeći uspešne firme u kojima se bavio kompjuterskom grafikom. „Prošle su godine dok sam shvatio da je pisanje moj svet. Nisam mogao ni da pretpostavim da će neko jednog dana da čita moje knjige u Beogradu“, kaže Levi, čija su dva romana objavljena u Srbiji, prvi, kojim se proslavio, „A ako je to ipak bilo istina...”, u izdanju „Platoa” i „Moji prijatelji, moje ljubavi”, koji senedavno pojavio u izdanju izdavačke kuće „Evro Giunti”.
Oba romana su adaptirana na velikom ekranu – prvi, za koji je prava otkupio Stiven Spilberg, u filmu Marka Votersa „Kao u raju” i drugi, istoimenog naziva kao i knjiga, „Moji prijatelji, moje ljubavi”, koji se pojavio na repertoaru francuskih bioskopa prošlog leta, a koji je snimila piščeva sestra.
Roman „Moji prijatelji, moje ljubavi” priča je o muškom prijateljstvu i očinstvu...
To je i roman o izvesnoj muškoj ranjivosti. Moj najbolji prijatelj Filip i ja smo kao samohrani očevi često letovali zajedno u iznajmljenim kućama, sa njegovom ćerkom Emili i mojim sinom Lujem. Kad god smo zajedno kupovali u samoposluzi izazivali bismo ženske podsmehe, jer me je Filip, koji se ne razume mnogo u kuvanje, stalno pitao da li da uzme ovo ili ono mleko ili ovo ili ono ulje. Pomislio sam: da je situacija obrnuta, da se dve devojke nađu u prodavnici alata i da im se muškarci smeju, svi bi to doživeli kao diskriminaciju, dok se nama u samoposluzi podsmevaju i svi to uzimaju kao šalu.
Slično je bilo kada bismo zajedno ušli u restoran – svi pogledi bi se zaustavili na nama, dok na dve devojke koje zajedno večeraju niko ne obraća pažnju. Jednom prilikom je Emili, kojoj je bilo devet godina, otvorila vrata poštaru i na pitanje gde su joj roditelji odgovorila: „Tama je gore, a mata je dole”. Rekao sam Filipu da moramo da napišemo roman o tome, o dva oca, koji se nađu sami, zato što ima mnogo knjiga o ženskom prijateljstvu, postoji „Bridžet Džouns”, ali o muškarcima se gotovo ne piše na taj način.
Dugo ste živeli u Americi, a potom u Velikoj Britaniji. Da li Vas anglosaksonska kultura više privlači od francuske?
Interesuju me kulture koje su različite od moje. Anglosaksonska kultura je veoma raznolika, što odgovara razmerama anglosaksonskog sveta. O američkoj kulturi, kao i o francuskoj, ima, međutim, mnogo opštih mesta.Trenutno čitam knjigu Pola Makartija koja vas tera da preispitate klišee o američkoj kulturi.
O francuskoj kulturi može da se stekne potpuno pogrešan utisak iz francuske štampe. Kada uđem u francusku knjižaru iznenadim se koliki prostor zauzima odeljenje sa stranim knjigama. Nema mnogo zemalja na svetu u kojima postoji takvo otvaranje prema drugim kulturama, a Francuska često ostavlja utisak da se interesuje samo za sebe. To je zahvaljujući malom francuskom intelektualnom miljeu sa Sen Žermen de Prea, koji drži kulturu kao taoca, ali on nije reprezentativan za francusku kulturu.
Popularnost Vaših knjiga širom sveta je izuzetak koji potvrđuje pravilo da francuski savremeni pisci nemaju komercijalni uspeh van zemlje...
„Figaro” žali što nema više francuskih pisaca čije se knjige prodaju vanzemlje, ali u njihovom književnom dodatku nećete naći nijedan članak o meni. Novinar ovog lista koji je napisao tekst o mojoj knjizi „Deca slobode” bio je pod velikim pritiscima da tekst ne bude objavljen. Pisci iz francuskog intelektualnog miljea često pišu za sebe, prezirući publiku. Zbog toga što se moje knjige prodaju oni me i ne smatraju piscem. Interesovanja Francuza su, na sreću, mnogo šira, zbog čega ih sve manje zanimaju sopstveni intelektualci.
Ova „uskogrudost” je bila prisutna i u predsedničkoj kampanji, u kojoj je dominiralo pitanje nacionalnog identiteta...
Roman „Deca slobode” o francuskom Pokretu otpora u kome su se borili i mnogi istočni Evropljani, među kojima i moj otac, mađarski Jevrejin, pisao sam upravo uvreme predsedničke kampanje u Francuskoj (2007. godine), kada su nacionalističke partije širile strah od „poljskog vodoinstalatera” koji uzima posao francuskim (vodoinstalaterima). Imao sam želju da im kažem da ako danas mogu da se kandiduju na izborima, to je zato što je bilo Poljaka, Čeha, Rumuna, Mađara, Srba koji su umrli sa rečima „Živela Francuska”, izgovorenim sa njihovim stranim akcentom.
Slušao sam političare i sa desnice i sa levice i ni jedan nije bio u stanju dakaže nešto inteligentno o tome šta je nacionalni identitet. Čuo sam gluposti koje su me sablaznile. „Deca slobode” su odgovorila na ovo pitanje. Nacionalni identitet nije nešto što se opisuje, već se živi. Identitet nacije je identitet zemlje, a identitet zemlje ne čine oni koji su tu živeli vekovima. On se hrani identitetom onih koji u njoj žive i njihovom ljubavlju prema zemlji u kojoj žive.
Nacionalni identitet je na ulici, u kulturi, a kultura se kreće i ako je zamrznete ona će izumreti, kao što je to slučaj sa jezicima.
Rezultat ove javne debate je bilo stvaranje Ministarstva za imigraciju i nacionalni identitet...
To je groteskno, apsolutno patetično. To je, zapravo, ministarstvo neznanja, a neznanje je izvor straha. Različitost drugih izaziva ili strah ili interesovanje. Kada se interesujete za drugog, obogaćujete svoju različitost. Kada osećate strah od drugog, pokušavate da ga uništite. Polazim od toga da bez različitosti drugih nema naše različitosti. To je motiv koji me pokreće na pisanje, jer me je ova različitost uvek privlačila. Zbog toga sam i odlučio da živim van Francuske.
To je i svakodnevna škola skromnosti i način da se otarasite opštih mesta.
Odrastao sam u vreme hladnog rata. Kad je bilo reči o istočnim zemljama, govorilo se o komunizmu, vojnoj policiji, špijunaži, društvu koje je ličilo na Orvelovu„1984”. Jednog jutra, posle pada Berlinskog zida, stigao sam u Moskvu i video sam ono o čemu mi nisu pričali u udžbenicima, muškarce koji šetaju ulicama sa svojim ženama,majke sa decom, trotoare, kuće, život i shvatio sam koliko malo znam o toj zemljii koliko je moja predstava o istoku bila smešna i iskrivljena.
Ana Otašević