Na margini

28.07.07

Novi sistem je u dramatičnom nastajanju, a stari nije potpuno u nestajanju. Čitava društvena situacija mogla se označiti kao košmar sa izrazitom neizvijesnošću i nejasnom perspektivom. Od prilike, kao kada se nađete u magli

Iako se pripremao za povratak u Ameriku, akademik dr Dušan Kosović, ljubazno se odazvao pozivu da za čitaoce „Kulture i društva“ odgovori na nekoliko pitanja. Razgovor smo vodili u prijatnoj i opuštenoj atmosferi njegovog doma u Herceg Novom
O tranziciji u Crnoj Gori izjasnile su se gotovo sve „struke“, a izostalo je mišljenje psihoanalitičara. Bilo bi dobro da nam kažete šta se dešava sa društvom i pojedincem u tranziciji sa stanovišta Vašeg profesionalnog iskustva?
-Pošto je riječ o radikalnoj društvenoj promjeni, ona je za mnoge ljude bila nesavladiva prepreka u ostvarivanju normalnog života. Ovdašnje društvo se našlo u vakuumu. Našlo se između starog političkog sistema i novonastajućeg koji nije uspostavljen. Novi sistem je u dramatičnom nastajanju, a stari nije potpuno u nestajanju. Tako su se i društvo i pojedinac našli između - ni tamo, ni ovamo. To je i najgora situacija sa stanovišta osvajanja životnog stila i ljestvice vrijednosti. A slom bilo kojeg režima uvijek je stresogen. Ako ga još prate ratne okolnosti i neukrotiva mržnja – onda je katastrofičan. Donedavno ovdašnji građani nijesu znali ni u kojoj državi žive. Čitava društvena situacija mogla se označiti kao košmar sa izrazitom neizvijesnošću i nejasnom perspektivom. Od prilike, kao kada se nađete u magli. Magla se našla i u glavama ljudi. U takvoj dezorijentaciji sve postaje neizvjesno, nesigurno i opasno. Dovedene su u pitanje – civilizovane forme življenja, ali i mentalno zdravlje ljudi. Bila je prisutna velika strijepnja, ali i strahovi koji su onemogućavali normalan život. Kad se, kao kod nas, udruže vjerski, nacionalni i politički fanatizam –ludilu nema kraja. To je, ipak, priča koja je prethodila sadašnjoj tranziciji.

Vi ste u studiji „Stress in the Vorteks of Global Anomie“ (Stres u vrtlogu globalne anomije), koju ste 2000. godine objavili u Torontu, identifikovali stres kao savremenu epidemiju i traumu modernog čovjeka. Tamo posebno analizirate post -traumatski stres nakon okončanja vijetnamskog rata. Postoji li opasnost od vijetnamskog sindroma poslije ovdašnjih ratova?
-Post – traumatskim stresom bavio sam se nakon terorističkog napada na Svjetski trgovinski centar u Njujorku. Pisao sam i o tome kako su patili naši ljudi za vrijeme NATO bombardovanja i kako je ono prouzrokovalo post – traumatske stresove. Na prostoru bivše Jugoslavije došlo je do maligne agresije. U kolo nasilja hvatali su se pripadnici zaraćenih nacija preko sadističkog i destruktivnog karaktera. Što je najgore, oni svoje zločine nijesu doživljavali kao egzistencijalni poremećaj već kao odbranu grupnog i nacionalnog interesa. A u ratnom košmaru krstarili su kriminalci i ludaci. Marginalci su dobili „šansu“ za destrukciju i iživljavanje svoje patologije. Agresivno ponašanje ima pretpostavku u frustraciji. Frustracija vodi u agresiju. To je pakleni krug, koga prate sile nesvjesnog, bestijalnog i žestoki stresovi. U tim naletima neobuzdanog nagona i patologije stradaju čovjekove mentalne sposobnosti i njegovo samopoštovanje. Strada njegova ljudska suština. Poslije orgije zločina i pomračenja uma nastaju stanja post – traumatskog stresa. To je razlog što se neprekidno pitam da li je ovo stanje pomračenja uma proizvod predmodernog društva ili „tranzicije“ od komunističkog do postkomunističkog varvarstva. Post – traumatski stres je svakako neizbježan. Prognoze su nepovoljne.

Da li je sa rušenjem starog sistema vrijednosti došlo ujedno i do rušenja tradicionalnih vrijednosti?
-Interesantno je da su se ponegdje ukrštali tradicionalni obrasci i matrice jednopartijskog sistema i pored toga što je taj politički sistem čak bezobzirno rušio tradicionalne vrijednosti. Ovdje je odavno prisutan autoritarni mentalitet u stilu „veži konja gdje ti gazda kaže“. Ishodišna tačka te simbioze, danas je uspostavljanje prevashodno liderskih partija. Izgleda da program partije nije toliko važan koliko je lider odlučujući za prihvatanje određene partije. Tako ispada da je lider alfa i omega politike stranke. I sama naša porodica je u transformaciji. U njoj je vidljiv raskorak između djece i roditelja, konflikti su izraženiji nego u tradicionalnoj porodici jer djeca pokušavaju da se osamostale, a roditelji u vremenima krize pokušavaju da ih što više zadrže u zaštitničkom krilu. To je stari problem naše patrijahalne porodice - nastojanje da se djeca što više zaštite od neizvijesnih životnih okolnosti, a u stvari se time oneosposobljavaju za samostalan život. Kriza, nažalost, nije davala šansu ni djeci, ni roditeljima jer su svi bili gubitnici, bez mogućnosti da vrše dobre solucije.

Gospodine Kosoviću, vi dugo živite u svijetu, u svijetskim metropolama, ali se često vraćate i svom zavičaju, Crnoj Gori, pa bi bilo zanimljivo da nam kažete kako vidite ovdašnji način života, a posebno vrijednosnu orijentaciju mladih?
-Postavili ste mi pitanje za koje je neophodno napisati cijelu knjigu. Zato ću skrenuti pažnju samo na ono što vidim kao sporan način života sa stanovišta promjena. Ne znam koliko je krivo samoupravljanje ili tradicionalna inercija što se ustalila jedna forma pasivnosti umjesto nešto više individualne inicijative i pregalaštva. Ispada da dolazeći naraštaji očekuju da im neko drugi pruži ono što bi morali sami da osvoje. O tome sam pisao i u svojoj knjizi „ Dođe mi da poludim“ . Zaista se istinski iznerviram kad vidim koliko ljudskih potencijala ostaje u stanju inercije i nepokretnosti. Mladi ljudi u nas završe fakultet, a onda godinama čekaju mjesto koje nikada neće dobiti, umijesto da svoju pogrešnu procjenu u izboru zanimanja koriguju i nađu se na stazi koja im daje šansu. Držim da nema smisla opredjeliti se za studije koje se ne uklapaju u tržišne aršine. Izgleda da je u našem mentalitetu poprilično prisutan nedostatak inicijative. Dobro je da se u odabiru profesije susretnu afinitet i mogućnosti zaposlenja. Naša sredina je, nažalost, u mnogo čemu ograničavajuća, a tome se često ne vodi računa. Znači, sporna je individualna strategija koja nije dobro izmaštana i koja nije realna. Valjda, sve se prvo mora dogoditi u glavi, pa tek onda i u stvarnosti. Naš mentalitet je daleko od one Kenedijeve:„ Ne gledajte šta vam otaybina može pružiti, nego šta vi možete pružiti otaybini“. Nije nebitno ni ono što otaybina treba da učini za svoje građane.

U Vašoj knjizi „ Stres“ posebno zamjerate mladim ljudima što i previše komuniciraju sa televizijom i novim tehnologijama. Šta nam možete o tome reći?
-Televizija je bila, u početku, prozor u svijet. Mnogi kao spas od stresa i pritiska dosadnog svakodnevlja odabirali su pasivno gledanje televizije. U vrijeme kada je televizija još bila u povoju, čini se da na njoj nije bilo toliko nasilja i trivijalnosti. Slike nasilja na malom ekranu, podstiču stresogene doživljaje tinejyera i daleko su od bilo kakvog faktora kompenzacije. Mladi koji svakoga dana satima sjede ispred televizije gledajući bez selekcije razno – razne programe, baš kao i ispred kompjutera igrajući igrice, po pravilu postaju „sjedeće figure“, koje, u stvari, imaju probleme sa nedostatkom koncentracije, slabo čitaju, i postaju vremenom sve više nesocijalna bića. Oni postaju zavisnici od televizije i atraktivnih novih tehnologija. Tako gase aktivan odnos prema stvarnosti. Istraživanja pokazuju da preterano gledanje televizije nanosi direktno štetu mozgu, usled čega dolazi do povećanja agresivnosti, smanjenja tolerancije i drastičnog pada sposobnosti koncentracije. Štaviše, primjećena je nesposobnost za takozvano umno procesuiranje. Ovo vam ne govori čovjek koji je protivnik televizije i novih tehnologija, ali kao psihoanalitičar, zainteresovan sam ponajviše za odbranu kreativnih potencijala ličnosti, za njen identitet, za njenu neposrednost i spontanost. Sve se to čudima tehnike često postavruje i blokira.

Ali, da se vratimo našoj tipičnoj crnogorskoj stvarnosti. Gotovo da je opšte mijesto hrabrost u ratu, podaništvo u miru.
-U našoj istoriji hrabrost se visoko kotirala. O tome bi vam pouzdanije svjedočio moj kolega, dr Todor Baković, koji je uvjerljivo analizirao kako superego plemena postaje individualna odrednica junaka. Danas se mijenja čitav koncept hrabrosti koji se vezuje za individualno pregnuće. Hrabrost ima najviše smisla ako se temelji na mudrosti i znanju. Mislim da je danas jedino tako i prihvatljiva hrabrost, a ona je svojstvo mladog, uspješnog i talentovanog svijeta. A što se podaništva tiče, bilo ga je toliko da je na njemu sigurno građeni autoritarni sistemi i najveći dio naše prošlosti. Još u našoj svijesti odzvanja sintagma „pokorna raja“ i „građanin pokorni“ . Ako se dobro sjećam, o građaninu pokornom napravio je televizijsku seriju Lola Đukić. Duh jednoglasnosti temeljio se na mentalitetu podaništva. Nadam se da taj mentalitet pripada prošlosti.

Kruti stavovi

Kao Crnogorac, šta zamjerate Crnogorcima? A šta zamjerate „kritičarima“ Crnogoraca?
-To je gotovo isto kako kada biste me pitali šta zamjeram sebi. Kod Crnogoraca se više favorizuje ozbiljnost nego veselost i opuštenost. Posebno se cijene ljudi čvrstih uvjerenja, a zna se da čvrsta uvjerenja postaju u neku ruku dogma i kočnica u mišljenju. To je i razlog nastajanja ekstremnog mišljenja i ekstremnog ponašanja. Čini se da su sve nepomirljive podjele imale u svojoj osnovi krute stavove. A što se tiče nadobudnih kritičara našeg svijeta, kritičara bez pokrića, primjetio sam da prema njima nijesam previše tolerantan. Imam utisak da oni više govore o sopstvenim slabostima nego o slabostima onih koje kritikuju. Dovoljno je podsjetiti na viceve o Crnogorcima, koji ih prikazuju kao ljenčuge. Tako moj kolega priča vic – koja je sličnost između Crnaca i Crnogoraca- a onda slijedi njegov zaključak da su i jedni i drugi lijeni. Ja ga pitam - koliko je sreo Crnogoraca. On kazuje da ih je sreo na hiljade. A ja ga pripitkujem;“ Koliko njih je bilo lijeno? A on mi odgovara - ni jedan. Nijesam mogao da mu ne odbrusim: „Kako imaš obraza da uopšte pričaš takav vic?“. A superlativi o našim vrijednostima često su daleko od istine o nama samima. I to su pucnji u prazno.

Nada Radović