25.07.19 Vreme
Duša i ožiljak
Jednom sam, ima tome i čitavih deset godina, stajao u sjeni trešnjinog stabla; tu sam čekao drugara koji je iz kuće trebao iznijeti knjigu i dati mi je na čitanje. Nakon kratkog čekanja moj drugar izlazi u vreo dan, prelazi onih par koraka na putu do mene, a zadihan je kao da upravo kroti uspon. Pruža mi knjigu, a onda kaže: "Od onog ću teksta složiti čitav roman." Taj drugar bio je Elvedin Nezirović, a tekst iz prethodnog reda, pisan njegovom rukom, tih dana upravo je objavljen na jednom mostarskom portalu. Tekst je govorio o mučnom iskustvu iz jedne sparne noći i dvojici aktera. Jedan je zarobljeni vojnik, a drugi je mladić koji istog drži na nišanu. Obojica su, čini se, nesvikli na život. Jedan je život odbacio svojom voljom došavši u Bosnu ratovati protiv ljudi koje ne poznaje i s kojima nema baš nikakvu vezu. Hladan je, a surovost nosi u očima, spreman, dakle, na sve, dok je njegov čuvar kolebljiv i nesiguran. Puška u njegovoj ruci ne donosi spokoj; ona je tek dekor zalutao među prste. Čuvar pušci ne vjeruje. To jasno osjeti njegov uznik, pa ga besramno zadijeva i još mu se ruga.
Eto, od tog detalja, iz te slike, trebalo bi započeti čitanje Nezirovićevog romana Ništa lakše od umiranja (Laguna), kad bi se nekako moglo i kad bi nam ta slika bila dovoljna da sagledamo dubinu tuđeg očaja. Jer iz te slike poteče baš sve, ona će trajno odrediti i Nezirovića, prvo kao čovjeka, a kanije i kao pisca. U ramu te slike stoje njih dvojica: Džoni Aker i Miralem Mikulić. Iz okvira te slike oni koračaju dalje kroz život i suprotnim putevima. Jedan će jurnuti u ambis beščašća, drugi će tražiti dobrotu i plemenitost. Jedan će se uniziti i srozati moralno, a drugom je ljudskost životna filozofija.
Elvedin Nezirović od ove je druge vrste ljudi, nesviknut na laži i potvore, on se trajno grize i postavlja pitanja, pa čak i onda kad za takvo što nema baš nijedan razlog. Leži li njegov grijeh u činjenici da onu noć nije povukao obarač? Kako bi danas izgledali životi dvojice švedskih policajaca? Kojom bi stazom krenuo svijet? Šta bi se još dalo spasiti? Čitavih dvadeset godina Nezirović se opsesivno bavi jednom noći iz svog života, ta noć ga proganja pa se zbog nje grize, a do ove knjige, uvijek je nudio druge priče i ispisivao drukčije sudbine. Valjda se na taj način pokušavao utješiti. Je li se čitavih dvadeset godina bavio ovom knjigom? Je li se kolebao? Pouzdano znam da jeste. Dvadeset godina on se pripremao spustiti u mrak kako bi tamo istražio najstrašnije zakutke ljudske psihe, a kad je konačno to i učinio, dobili smo roman od kojeg podilaze srsi. Dobili smo knjigu u kojoj je Aker inicijalna kapisla, zbog njegovog lika i djela započelo je istraživanje, pisanje je došlo od sebe, ali Džoni Aker nije glavni lik romana. On je tek polazna tačka, ono središte užasa iz kojeg se pokušava spasiti čovjek.
Zadivljuje elegancija kojom Nezirović, tražeći čovjeka, pripovijeda svoju priču, moćna je njegova staloženost i mirnoća, čudesan je način na koji on svoga demona kroti i umiruje. To su čitave scene patnje i užasa o kojim pisac pripovijeda a da niti u jednom trenutku ne dolazi do izljeva gorčine i gnjeva. Pisac nije tu da bi u nekoga usmjerio prst krivice, nego se čitavo vrijeme trudi razumjeti. To dovoljno govori o piscu. To dosta kazuje o čovjeku. Pisac hirurški precizno oslikava posljedice a čezne i vapi da otkrije uzrok, da sagleda tuđi mrak i na svjetlo izvede čovjeka. On se neprestance propitkuje i grca od muke a zadivljuje način na koji se sa svime nosi.
Podižući plašt s lica jedne mračne epohe, one iste epohe u kojoj ga je dopalo da jednu jedinu noć čuva nečiji život, Nezirović pripovijeda o mučnim i tegobnim ljudskim pričama i patnjama, počevši od vlastitog kućnog praga, pa dalje, do Švedske. To je čitavo polje koje će Aker prehodati, a na tom putu njegovi prsti baš svugdje će zametnuti zlo. Aker zastaje da se nasladi tuđeg straha, a krijepi se krvlju drugog. To ga pokreće i tjera, on u krvi traži spokoj a žrtve gleda kao objekte. Svaki je udarac sitna pobjeda, a svaka smrt iskonski trofej. Nakupio se Aker trofeja po silnim bosanskim gubilištima. Bosna je sva od krvi i otvorenih rana, a malo je dlanova da pokrpimo njene ožiljke. Takva je i ova knjiga, sva u ranama. U njeno čitanje nužno je uložiti trud a oči držati širom otvorenim. Jer tako se čitaju knjige kojim se istovremeno i diviš i čudiš. Valja nam kroz ovu knjigu putovati skupa s njenim piscem, valja svugdje stati, svugdje se pokloniti žrtvi i svugdje se iznova začuditi. Treba nam pogledati svaku otvorenu ranu i osjetiti nespokoj jer nemaš toliko dlanova da pokrpiš svaku boljku. Nije jednostavno iz ovdašnjeg kazamata krenuti dalje, na sjever, u neku drugu zemlju. U novu mrklinu. Sresti se tamo s pogledom nečije majke, pa iz neposredne blizine zuriti u poraz. Naše su majke, moguće je, posve različite, ali svaku majku smrt djeteta jednako gane i boli. Tu nema razlike, niti je može biti.
Nigdje čovjek ne može pronaći onoliko muke kolike će iste vidjeti ako se valjano i marno zagleda u sebe, osmotri sa svake strane i zaroni duboko u dušu. Tu sve vrvi od detalja i svaki je bitan. Detalji su tas na kojem se klati naša ljudskost.
Nezirović je od takvih pisaca; on istrajno skuplja svoje detalje. Odveć se duboko zakopao u sebe, zemlja gore već se mrvi i osipa, a njega još nema da izroni. Miralem Mikulić ima potrebu na svojim plećima iznijeti ovozemne patnje. Jer ako ruka nije bila kadra povući obarač, ipak su ostali dlanovi. Na njima je dovoljno topline da ogriju čitav svijet. Ili makar ono svijeta koliko ga je još na zemlji preostalo. Stoga, pričekajmo. Pritajimo se u gustiš onog trešnjinog stabla s početka ovog teksta. Dočekajmo čovjeka. Svaki će čas izronti odnekud. Imajmo obzira kad stane ispred nas. Nemojmo navaljivati kad iskorači zadihan, nego pustimo da dlanovima obriše znojno lice i počujmo šta nam još ima za reći. Jer ovaj pisac ne umije šutjeti. Šutnja je intimna stvar; stvar izbora, ali on je odlučio govoriti. Govoriti glasno. Ova knjiga takav je izbor. Čudesna knjiga. Vriskom krojena. Iz ožiljka istočena.
adnan repeša
05.05.19 Danas
BOJA UMIRANJA
Ako imamo sreće i ako se okolnosti ne urote protiv nas, nikad u svojim životima nećemo biti suočeni s velikim moralnim dilemama, a filozofi će i pisci, usled nedostatka primera, nastaviti da se dovijaju tražeći odgovor da li je život one babe iz Zločina i kazne vredniji od, recimo, katedrale u Parizu…
… ili (da ostanemo u francuskom ozračju, Sartrovom) da li se može opravdati ubistvo jednog čoveka zarad spasavanja devetoro drugih, ili je moralna zapovest ne ubij bezuslovna i apsolutna? Ako nemamo sreće, odnosno ako se okolnosti u toj meri okrenu protiv nas – a rat je jedna od najvećih zavera koja se može zamisliti – bićemo stavljeni pred odluke u kojima nam prethodna iskustva, računajući i moralne zaplete, neće vredeti ništa. I ne samo to.
Šta ako se okolnosti – tako nestalne i varljive na ovim (balkanskim) prostorima – poslože na takav način da nam život postane večito vraćanje tog trenutka odluke, dan mrmota koji nas, nezaustavljivo, vraća na onaj čas kad smo mogli da povučemo oroz i, oduzimajući jedan prestrašan život koji (mislimo) nije ni vredelo živeti, spasemo druga dva života u nedohvatljivoj budućnosti, dva života koja su (verujemo) bila vredna življenja? Možda nam, tada, ne preostaje drugo do da postanemo pisci kako bismo pokušali da sačuvamo to malo sopstvenog života, a ako smo, najblaže rečeno, daroviti poput mostarskog pisca Elvedina Nezirovića, onda je pisanje, doslovno, isto što i život.
Elvedin Nezirović piše istinito. Ne krije se istina njegovog pisanja u vernom prikazu stvarnosti, niti u tome što je, slutimo, njegovo pisanje iznova proživljeno iskustvo (svi mi neprestano iznova proživljavamo svoja iskustva, pa ne postajemo pisci), već je Nezirovićev jezik u svojoj neužurbanosti i čistoti, s rečenicom koja (tako bosanski) izvire iz Andrićeve, Kovačeve i Jergovićeve, ono što romane Boja zemlje (Laguna, 2016) i Ništa lakše od umiranja (Laguna, 2019) čini istinitim. Obe Nezirovićeve knjige govore o odlukama koje su sažele vreme, skupile ga onako kako drenjine skupljaju usta.
U Boji zemlje pripovedač prelistava porodični album i, kroz fotografije, svedočanstva, dokumenta i priče, traga za ocem koga ne pamti (po malo onako kako Kišov Andreas Sam traga za svojim ocem), da bi potom u priču ušli i oni koji su s ocem, na jedan ili drugi način, bili povezani. Istovremeno pripovedač nastoji da locira upravo trenutke odluke, mesta račvanja, događaje koji će, nepovratno, odrediti sudbinu svakoga od njegovih likova, računajući i njega samog.
Događaj u kojem ga poočim, s kojim nikad nije osetio istinsku bliskost, spasava od gotovo sigurne smrti tako što ga ubacuje u autobus koji će ga prevesti na pravu stranu Neretve, dok sam poočim ostaje na pogrešnoj obali da bi, potom, završio u koncentracionom logoru, jedno je od tih pripovedačkih i životnih račvanja. Majčina odluka da počne da živi s Mitom – druga. Susret majke i Mite, po Mitinom izlasku iz koncentracionog logora, jedna je od dirljivijih scena u savremenoj književnosti na ovom jeziku.
Ako se Boja zemlje spliće oko niza odluka koje pravolinijski proizvode posledice, Nezirovićev roman Ništa lakše od umiranja širi se, poput koncentričnih krugova, oko jedne odluke: da je pripovedač one mrkle hercegovačke noći, ratne, povukao oroz, kao što nije, godinama kasnije neki bi drugi ljudi, u dalekoj zemlji na severu kontinenta, bili živi.
Nije, dakle, pripovedač Raskoljnjikov koji će najpre da ubije staru ženu, pa onda da se bori s islednikom i sopstvenom savešću, već se njemu, pripovedaču, događa nešto gore: on nije uradio ono što je mogao da uradi. Nije li, pita se pripovedač, time što je poštedeo masovnog ubicu i manijaka, on, zapravo, rukom tog istog manijaka ubio neke ljude godinama kasnije? Nisu li dvojica Šveđana već tada, mnogo pre svoje stvarne smrti, već bila osuđena pripovedačevom odlukom da ne puca?
Nezirovićev roman počiva na stvarnim događajima. Švedski državljanin crne puti – u romanu DŽoni Aker; njegova crna put ovde je značajna u mnogim ravnima, pri čemu nije na poslednjem mestu to što ga takvog kakav je beli rasisti i neonacisti, za razliku od školskih drugova i hraniteljske porodice, prihvataju kao ravnopravnog saborca – odlazi u bosanski rat kao plaćenik, pridružuje se jednoj od zaraćenih strana i vrlo brzo postaje najkrvoločniji pripadnik inače zloglasne jedinice.
U opis njegovog posla spadaju, između ostalog, mučenje, mlaćenje i ubijanje zarobljenika u koncentracionim logorima, a ako se ukaže prilika i silovanje. Ili, kako piše Nezirović: „Ubijanje je, jednostavno, bilo njegov posao i on ga je radio kako je najbolje znao“.
A kad dopadne zarobljeništva naći će se na nišanu našeg pripovedača. Ovaj, međutim, neće povući oroz. Posle komplikovanih diplomatskih manevara Aker iz Bosne biva prebačen u Švedsku i oslobođen optužbi, da bi u toj zemlji počinio nezapamćen zločin.
Trenutak kad pripovedač koji je ubicu držao na nišanu sazna za Akerov zločin početak je ove složene priče, ovog rasnog romana u kojem pisac menja pripovedačke perspektive i uglove gledanja, da bi, onako kako to rade najbolji – jer to i jeste posao pisca, kao što je posao ubice da ubija – pokušao da razume i ono što se ne da razumeti: pokušaće da uđe pod kožu manijaku i serijskom ubici Akeru i da, kroz lik sveštenika, recimo, shvati kako je Aker od bića koje ne ume drugo do da mrzi, postao nekakav čovek (ako je postao).
Istovremeno, dok sledi tragove zločina – kako u Bosni, tako i u Švedskoj – pripovedač je, u nedostatku islednika, istinskog sagovornika, u neprestanom razgovoru sa sobom. Jer, on, pripovedač, nije počinio nikakav zločin da bi ga iko progonio, osim što je nečinjenje, u ovom slučaju, možda i gore od činjenja. Zbog toga on progoni sebe samog, kao zver.
Ovde ne treba okolišati. Sa ova dva izvrsna romana dobio je naš jezik još jednog sjajnog pisca, a književnost se, sveprožimajućoj gluposti uprkos, utvrdila u kontinuitetu. Imaju se Andrić i Kovač, tamo gde su sada, čemu radovati.
Ivan Milenković
