Siniša Tucić rođen je 22. februara 1978. godine u Novom Sadu. Objavio je do sada tri zbirke poezije: “Betonska koma” (1996), “Krvava sisa” (2001) i “Nove domovine” (2007). Jedan je od priređivača zbornika nove novosadske poezije “Nešto je u igri” (2008).
Tokom devedesetih delovao je u okviru umetničke grupe MAGNET, koja je poznata po tome što se u svojim umetničkim performansima angažovala protiv tadašnjeg režima. Bavi se scenskim izvođenjem. Poetske performanse izvodi sa ALICE IN WONDERBAND. Od decembra 2011. aktivista je Društvenog centra.Živi u Novom Sadu.
02.09.07 Danas
Kiosk civilizacija
Nove domovine, Siniša Tucić
Nova knjiga poezije Siniše Tucića, Nove domovine, mogla bi se sažeti u bodlerovski uzvik: Bilo gde, samo van ovog sveta!, i to ne samo zbog ideje, već i zbog autorovog postupka kojim nam se predočavaju sasvim bodlerovski, no apdejtovani demonski prizori naše kiosk civilizacije. Autorova biblijska, mitska imaginacija razliva se Od Heraklitovog kruga do Interneta, nudeći nam svoje virtuelne Rajeve (Simulakrum je moj anđeo zaštitnik), jer zaglavljeni smo u mrtvoj civilizaciji koja se entropijom još i besmisleno širi.
Tucić nam nudi surf svojom pijanom Net lađom, svoj Svet na plastično rasklapanje. Lešina sveta se odavno raspala i postala polubog, ostala je samo ideja Lepote i elektronska pustinja po kojoj jezdi autor. On ne oseća nostalgiju čak ni za karbofiks lepkom, on je umro u taksiju kao u kapsuli savršenog otuđenja i pasivnosti, njegovom grobu nema traga. To je nedostižni Ideal, takva Smrt, jer smo ti i ja/ Osuđeni na malecki prostor/ Od klisure do klisure/ Od lesne zaravni do lesne zaravni/ Od magarca do magarca/ Od robota do robota (Zarobljenost) . Ipak, nove domovine je možda moguće naći tamo gde su Beskrajne tehno-planine/ Električne vile Ravijojle gde su Iznenadni fluksusi/ Zanesenih nomada i pesnik, zauvek otuđen od svake prirodnosti, bezuspešno pokušava da osmisli te predele u duhu zapadne metafizike i svoje postapokaliptične pozicije, kao i biblijski Jov-surfer iz njegove pesme. On se otiskuje na svoja putovanja, i mračnom imaginacijom detektuje sve bolesne tačke naše civilizacije, hladno i oštro kao hirurg pri autopsiji. Inače, ne postoje tužne ili radosne pesme, već samo dobre i loše, uspele ili ne. Jezički suvereno i veselo napisana, Tucićeva knjiga čita se sa osmehom i ponekad grohotom, što govori da je optimizam samo u stilu i čitaocu, u pesničkoj moći autora da se uopšte uhvati u koštac sa izabranom tematikom. Iako Tucićev lutalački kompleks uzrokuje nekad i slabiju pesmu, on je taj ispit briljantno položio.
Dragoljub Stanković