01.03.17 Lipar
SA MARGINA KNjIŽEVNE I POZORIŠNE PROŠLOSTI
Nepravedno zanemarena sudbina srpske pozorišne periodike koja predstavlja nezaobilazan materijal za istorijsko proučavanje srpskog pozorišta, kao i značajnog dela književnog ostvarenja romantičara, dobila je više prostora u naučnoj literaturi tek zahvaljujući istraživačkom zalaganju Marte Frajnd. Literatura o pozorišnoj periodici skromna je i oskudna, proučavanje se uglavnom svodi na uzgredno i površno spominjanje, pa je u nauci nedostajao njen detaljan pregled, analiza i tumačenje. Stvaranje stalnih pozorišta i afirmaciju romantičarske drame prati i pojačana, organizovanija briga oko nacionalnog repertoara i sistematska pozorišno-dramska kritika koja do tada nije postojala. Pozorišni kritičari postaju „krunski svedoci u gledalištu“ (Petar Marjanović), a tu pojavu beleži i čuva pozorišna periodika. Uprkos tome, teško je osloboditi se utiska koji je prisutan u istorijskoj teatrologiji: pozorišna periodika nalazi se na marginama književne i pozorišne prošlosti, a samim tim nalazi se i na marginama književne i pozorišne današnjice.
Nastala kao rezultat rada na projektima Uloga srpske periodike u formiranju književnih, kulturnih i nacionalnih obrazaca Instituta za književnost i umetnost i Istorija srpske književne periodike Matice srpske, knjiga Ogledi u srpskoj pozorišnoj periodici (1871-1941) Marte Frajnd nema ambiciju da bude „istorija srpske pozorišne periodike“, kako i sama autorka u uvodnim napomenama ističe, već predstavlja značajan pomak u ispravljanju nepravde koja je načinjena prema pozorišnoj periodici. U svojim počecima, kao i danas, pozorišna periodika ostavlja u amanet ne samo značajan teatrološki sud i promišljanje, već predstavlja neizbežan dokument o književnoj i kulturološkoj istoriji. Mnogi zaključci srpskih teatrologa (teoretičara književnosti i istoričara) izvedeni su iz pozorišnih časopisa, iz njih su svi oni koji su se bavili pozorištem uzimali „uputnice i podatke“, ali se građom pozorišne periodike, sve do objavljivanja ove knjige, niko nije sa ovolikom posvećenošću i strašću bavio. Otuda potiče naše uverenje da je objavljivanje ove knjige od višestrukog značaja ne samo za pozorišne pregalnike i istorijsku teatrologiju, već za nauku o književnosti, na kojoj se temeljila i temelji se pozorišna umetnost.
Pored uvodne reči autorke, indeksa srpskih pozorišnih časopisa (u periodu od 1871. do 1941. godine) i indeksa imena, ova studija sadrži 9 poglavlja koja svojim idejnim ciljevima čine jednu celinu: Pozorišna periodika – pokušaj definisanja, osobenosti, problema i tipologije; Pogled na istorijski razvoj i specifičnosti srpske pozorišne periodike; Pozorišni časopisi kao obrazovno štivo; Rodonačelnik i uzor: „Pozorište“ Antonija Hadžića; „Pozorišni list“ Branislava Nušića; Časopisi u senci; Žanrovi u pozorišnim časopisima međuratnog perioda (1920-1941); Pozorišna periodika u Bosni i Hercegovini u prvoj polovini 20. veka i Pozorišni časopisi u Skoplju tridesetih godina 20. veka. Već na osnovu samih naslova eseja autorka je sugerisala čitaocima pravac i cilj istraživanja. Prva dva esejistička zapisa objavljena u ovoj knjizi proizašla su iz teksta koji je 1990. godine objavljen u institutskom zborniku Prilozi za istoriju srpske književne periodike. Marta Frajnd, poznato je čitaocima, već je objavila nadasve bogate i vredne radove, koji umnogome pomeraju dotadašnje do-mete nauke o pozorišnoj umetnosti, posebno kada je reč o istorijskoj drami, istorijskoj teatrologiji i posebno interesantno za ovaj rad – o pozorišnoj periodici.2 Sudeći po tome, nesumnjivo je da ova knjiga predstavlja značajnu dijahronijsku proučavalačku liniju na kojoj se hronološki, sistematizovano i sređeno uočavaju relevantne i marginalizovane činjenice iz sveta pozorišne periodike.3 Autorka u svojoj uvodnoj reči ukazuje na probleme na koje je nailazila pri proučavanju i analizi, jasno ističući činjenicu da su pozorišni časopisi „u vrlo rđavom stanju, teško dostupni, nepotpuni, oštećeni, rađeni na papiru koji iz dana u dan propada“. Ne samo da je važno da se obavi digitalizacija ovih ostataka pozorišnih glasila, već ova knjiga predstavlja opominjujući poziv za spasavanje i temeljnije istraživanje srpske pozorišne periodike.
Svojom sadržinom i informativnošću posebno se ističe prvi tekst (Pozorišna periodika – pokušaj definisanja osobenosti, problema i tipologije) koji možemo tumačiti kao svojevrsni manifest pozorišne periodike. Ovaj esej ukazuje na čvrstu sponu ovih glasila sa književnim temama, časopisima i materijalima koje nudi istorija književnosti. Autorka jasno ističe da je pozorišna periodika „zbog bogatstva književnog materijala koji često sadrži bliska književnim časopisima“, i da je ovde posredi simbioza između drame kao književnog teksta i pozorišta. Pozorišna glasila, po svemu sudeći, predstavljaju „medijum koji je tačka jednog od uvek tako plodnih „ukrštaja“ u istoriji razvoja ljudskog duha“. Autorka, u nastavku, ukazuje na specifičnu dvojnost teatra koja je, više ili manje, prisutna u gotovo svim etapama istorije teatra – spoj pozorišta („organizacije koja posluje po zakonima tržišta“) i drame („teksta koji nastaje i živi u okvirima književnosti“). Ovaj esej možemo tumačiti kao svojevrsni poziv na odgonetanje stare dileme: gde je granica između drame i scene, između književnosti i pozorišno-scenske realizacije? Problem je vrlo star i vrlo dubok, u istorijskoj teatrologiji izazvao je različite odgovore i rešenja, a zapravo je „deo šire dileme na koju se može odgovoriti samo sa punom svešću o osetljivosti i neuhvatljivosti osnovnog problema“. Druga polovina 20. veka, kada se razvija svest o jedinstvu književnog i scenskog, donosi i saznanje da su neka scensko-pozorišna čitanja dramskih tekstova daleko više otkrivale strukturalne i motivske elemente dramskih dela, nego neke od najboljih analiza književnih istoričara i teoretičara. U tom smislu, autorka podseća da je, recimo, Marko Fotez „scenski pročitao“ Dunda Maroja i znatno izmenio vrednovanje Držićevog književnog dela. Scenska čitanja Sterije u više režija Dejana Mijača ili Egona Savina „imaju vrednost analitičkih naučnih studija o Sterijinoj dramaturgiji“, a čitanje Pitera Bruka Šekspirovog dela „krunski je dokaz o značaju i književno-istorijskoj vrednosti za naše razumevanje dramskih dela od Eshila do danas“. Gledano iz tog ugla, zaključujemo da je najzanimljiviji segment pozorišne periodike upravo onaj u kojem preovlađuje književni sadržaj, a upravo tim sadržajem pozorišnih časopisa autorka se u ovoj knjizi najviše i bavila.
Tekstom Pogled na istorijski razvoj i specifičnosti srpske pozorišne periodike Marta Frajnd na sistematičan način pokazuje da je pozorišna periodika određena kulturo-istorijskim uslovima koji su određivali ne samo život pozorišne umetnosti nego i književnu i političku oblast. Potom, u sličnom istraživačkom duhu, nagoveštava da je prvi pozorišni časopis, Hadžićevo Pozorište, počelo da izlazi 1871. godine, nekoliko decenija nakon osnivanja prvih pozorišnih (uglavnom amaterskih) trupa u Srbiji. Podsećanjem na pokušaje osnivanja pozorišnih trupa u Kragujevcu (Srpski teatar Joakima Vujića 1836), u Novom Sadu (Leteće Diletantsko pozorište 1837), u Beogradu (Teatar na Đumruku 1841), pa i na formiranje prvog profesionalnog pozorišta u Novom Sadu (Srpsko narodno pozorište 1861), Marta Frajnd pokazuje precizan istoriografski pristup obimnoj ali nedovoljno istraženoj građi. Nakon Hadžićevog Pozorišta, vredni su spomena časopisi koje autorka dublje i tačno promišlja: Pozorišni list Branislava Nušića (ovom časopisu Marta Frajnd s razlogom posvećuje jedan ceo esej), Pozorišni glasnik 1899, Pozorište 1904, Pozorišni list Tomislava Tanhofera, beogradska Scena koju uređuje Živojin Petrović, Listak 1883-1884, Ludus, Pozorišne novine, Comoedia, Pozorišna kultura, Naša scena, Pozorišni život, novosadska Scena (nastala i traje kao glasilo Sterijinog pozorja od 1965), beogradski Teatron Muzeja pozorišne umetnosti, Zbornik Matice srpske za scenske umetnosti i muziku (jedna u nizu Matičinih publikacija) i drugi. Ovim tekstom autorka, kako i sama zaključuje i ponavlja, daje samo „pogled“ na ovu materiju, „pogled koji poziva na dalja, mnogo šira i dublja istraživanja datog predmeta“. Takva istraživanja su nam neophodna i zbog temeljnih izučavanja pozorišne periodike i zbog materijala koji se u njoj nalazi, ali i zbog stalnog i nezaustavljivog propadanja dragocenih književno-pozorišnih materijala koji se sa periodikom gube.
Esej Pozorišni časopisi kao obrazovno štivo, dalje, osvetljava prosvetiteljske ambicije kao vid delovanja pozorišne periodike. Takve česte i naglašene tendencije pozorišnih glasila najčešće se prikazuju kao „želja za učvršćivanjem nacionalnog identiteta“, širenje kulture pozorišta, njegovo usavršavanje, ponašanje publike, konkretna pitanja glumačkog zanata, informacije i način mišljenja. Taj udeo prosvetiteljske i vaspitne funkcije pozorišne periodike slikovito odražava citat iz Nušićevog Pozorišta:
„Ovo je jedan pogodan način, da se pozorište, kao jedna javna ustanova, podiže na viši rang jednog kulturnog zavoda za više opšte umetničko obrazovanje društva, za pitomljenje naravi, za poznavanje ljudi i sveta, za proučavanje života i prošlosti“.
Dva nesumnjivo najkvalitetnija i najvažnija teksta u ovoj knjizi jesu tekstovi posvećeni Hadžićevom i Nušićevom uređivačkom impulsu. To su tekstovi Rodonačelnik i uzor: „Pozorište“ Antonija Hadžića i „Pozorišni list“ Branislava Nušića kojim su obuhvaćeni segmenti rada i uređivačke politike najuglednijih pozorišnih časopisa. Nušićev Pozorišni list, pokazaće Marta Frajnd, nastavio je postojeću tradiciju koja se pokazala u Hadžićevom Pozorištu, ali je, bez ikakve dileme, nagovestio nadolazeće tendencije u pozorišnoj periodici tridesetih godina 20. veka u Narodnom pozorištu u Beogradu. Rad ovih časopisa pokazao se kao vrlo bogat i pokretački, i zahteva duboko i temeljno izučavanje i predstavljanje, a to zahteva mnogo više prostora nego što nam ovaj tekst to omogućava.
Period od 1921. do 1941. godine nakon Nušićevog Pozorišta obeležila je pojava većeg broja pozorišnih časopisa koji prate pozorišni život i nagli razvoj novih formi. U tekstu Žanrovi u pozorišnim časopisima međuratnog perioda (1921-1941) Marta Frajnd daje pregled pozorišnih časopisa u međuratnom periodu, dajući prednost njihovom žanrovskom određenju. Pojavu srpskih pozorišnih glasila u Bosni i Hercegovini autorka je zabeležila i protumačila u eseju Pozorišna periodika u Bosni i Hercegovini u prvoj polovini 20. veka, ističući na samom početku časopise Pozornica i Narodno pozorište (oba časopisa je uređivao Vladislav Veselinović Tmuša). Nakon ovih časopisa, autorka tumači i Sarajevsku scenu (urednik Borivoje Jevtić), Banjalučku pozornicu (urednik Radislav Vidić), zatim i Pozorišni glasnik (o čemu detaljno piše Josip Lešić). Pokušamo li da damo sumarni sud o pozorišnim časopisima iz Bosne i Hercegovine, složićemo se sa autorkom, i reći ćemo da su ovakvi časopisi po svojim ključnim karakteristikama, pre svega, „malobrojni ali kvalitetni“. Ovakva pozorišna glasila, kao i ona koja su pratila aktivnost Narodnog pozorišta u Skoplju (esej Pozorišna periodika u Skoplju tridesetih godina 20. veka), iako su malobrojna, marginalizovana i nedovoljno proučena, predstavljaju važan deo života pozorišne umetnosti u kojoj nastaju.
Polazni deo pozorišne kritike koja se nalazi u pozorišnoj periodici u svojoj osnovi nastaje iz književnosti, ali se u nju svrstavaju sadržaji, pristupi i metodi i likovnih, muzičkih umetnosti, sociologije, filozofije, istorije i drugih umetničkih i naučnih područja. Petar Marjanović ukazuje da su, sa gledišta istorije, tekstovi pozorišnih kritičara najčešće imali osobenost dokumenta, ali da u slučaju „kada tekstovi pozorišnih kritičara poseduju verodostojnu i osobenu darovitost autorske ličnosti“, oni i sami postaju umetničko delo svoje vrste. U tom smislu, tragom misli Petra Marjanovića, čini se da je Marta Frajnd ovom knjigom želela da ukaže na neophodnost istraživanja pozorišnih glasila i potrebu da pozorišna periodika dobije status kakav zaslužuje. Izvan margina književne i pozorišne prošlosti!
Milena Ž. Kulić
01.06.16
O POZORIŠNOJ PERIODICI
Teatron
Autorka rada, dr Marta Frajnd, istaknuti izučavalac srpske (i evropske) dramske baštine, u ovim Ogledima je imala dva cilja. U uvodnom dijelu knjige je rješavala nekolika važna pitanja: (1) definisala je i izdvojila osobenosti i tipologiju pozorišne štampe; (2) dala je sintetičan pogled na istorijski razvoj i specifičnosti srpske pozorišne periodike i (3) odredila se prema pozorišnim časopisima kao obrazovnom štivu, zahvatajući na taj način šire područje značaja ove periodike u srpskoj kulturi, odnosno njenim preobražajima od Dositejevog doba do novijih vremena. Zasnovan na konkretnoj građi, taj dio rada vrlo dobro povezuje dijahrone perspektive (ili tačke) sa ponovljivim i promjenljivim svojstvima pozorišne periodike.
Drugi dio rada se sastoji iz studija o najistaknutijim periodičnim pozorišnim publikacijama, počev od Pozorišta (1871-1908) A. Hadžića, koji je dao obrazac ovom tipu povremenih izdanja, i Pozorišnog lista (1901-1902) B. Nušića, do listova koji su izlazili između dva svjetska rata u Beogradu, Skoplju i u Bosni i Hercegovini. Posvetila je pažnju i efemernim pozorišnim listovima, u brižljivom nastojanju da dođe do rijetkih tragova njihovog postojanja.
Ogledi M. Frajnd su srećan spoj naučnog i esejističkog izlaganja o najvažnijim pitanjima i predstavnicima srpske pozorišne periodike (1871-1941). Opisana i analizirana u dijahronoj i tipološkoj perspektivi (uz razrade nezaobilaznih aspekata, kad je riječ o periodici, posebno pozorišnoj: saradnici, oblici, sadržina, finansiranje, odnos prema repertoaru); glavnim pozorišnim časopisima dat je odgovarajući prostor, uz osvrt na korpus efemernih listova (o kojima je ponekad teško reći išta više nego da su zabilježeni u bibliografijama). Što je izuzetno važno u ocjeni naučne valjanosti ovog rada, autorka je u neprestanom kontaktu s dosadašnjim izučavanjima ove oblasti (literatura iz istorije periodike, istorije književnosti, kulturne istorije itd.).
Skrupulozna, obazriva u upotrebi pojmova i podataka, sklona klasifikacijama i uopštavanjima, uz to otvorena za esejističko-polemičke aktualizacije vječnih pitanja razvoja nacionalne kulture, Marta Frajnd je dala izuzetno značajan prilog srpskoj kulturnoj istoriji, djelo nezaobilazno u proučavanju tradicije srpskog pozorišnog života i srpske periodike uopšte.
Dušan Ivanić