PRVI TALAS: Gašenje svetla
DRUGI TALAS: Potapanje
TREĆI TALAS: Pomor
ČETVRTI TALAS: Prigušivač
ULAZAK: 1995
Buđenja biti neće.
Usnula žena će sutradan ujutru osećati samo blagu nelagodu
i imati nepokolebljiv osećaj da je neko posmatra. Strepnja će je
minuti za manje od jednog dana i ubrzo će zaboraviti na nju.
Sećanje na san zadržaće se nešto duže.
U njenom snu jedna velika sova sleće ispred prozora i belilom
opervaženim očima zuri u nju kroz prozorsko staklo.
Neće se probuditi. Neće se probuditi ni njen muž, koji spava
pored nje. Senka što na njih pada neće ih prenuti iz sna. A ono
zbog čega je senka došla – dete u usnuloj ženi – neće osetiti ništa.
Ulazak neće pocepati kožu, neće oskrnaviti ni jednu jedinu
ćeliju ni njenu ni detinjeg tela.
Sve je gotovo za manje od jednog minuta. Senka se povlači.
Sada su ostali samo čovek, žena, dete u njoj i uljez u detetu
– da spavaju.
Žena i čovek probudiće se sutradan ujutru, a dete nekoliko
meseci kasnije, kada se rodi.
Uljez u njemu nastaviće da spava i neće se probuditi još nekoliko
godina, kad nelagoda dečakove majke i sećanje na onaj
san budu već davno iščileli.
Pet godina docnije, prilikom posete zoološkom vrtu sa svojim
detetom, žena će videti sovu istovetnu onoj iz svog sna. Kad
vidi tu sovu, to će je onespokojiti iz njoj nerazumljivih razloga.
Ona nije prva koja je sanjala sove u mraku.
Neće biti ni poslednja.
POSLEDNJI ISTORIČAR
1
Vanzemaljci su glupi.
Ne pričam o pravim vanzemaljcima. Drugi nisu glupi. Drugi
su toliko daleko ispred nas da je to kao porediti najglupljeg čoveka
s najpametnijim psom. Nema tu poređenja.
Ne, pričam o vanzemaljcima u našim glavama.
Onima koje smo izmislili, onima koje smo izmišljali otkad
smo shvatili da su ona blistava svetla na nebu zapravo sunca baš
kao što je naše i da se oko njih verovatno vrte planete baš kao
što je naša. Znate, vanzemaljci koje zamišljamo, ona vrsta vanzemaljaca
za koju bismo voleli da nas napadne, ljudski vanzemaljci.
Videli ste ih milion puta. Ustremljuju se sa neba u letećim tanjirima
da sravne Njujork, Tokio i London, ili marširaju preko polja
u ogromnim mašinama koje liče na mehaničke pauke, dok zraci
smrti samo sevaju, a čovečanstvo, uvek, baš uvek zaboravlja na
svoje razlike i ujedinjuje se kako bi porazilo vanzemaljsku hordu.
David ubija Golijata i svi (osim Golijata) srećno odlaze kući.
Kakvo sranje.
To je kao da bubašvaba smišlja plan kako da porazi cipelu
koja se ustremljuje da je zgazi.
To se ne može znati sa sigurnošću, ali kladim se da su Drugi
znali za ljudske vanzemaljce koje smo mi zamišljali. I kladim se
da im je to bilo vraški smešno. Mora da su se upišavali od smeha.
To pod uslovom da imaju smisla za humor... ili da pišaju. Mora
da su se smejali kao što se mi smejemo kada neki pas uradi nešto
skroz slatko i blesavo. Oh, ti slatki blesavi ljudi! Pa oni misle da su baš
kao mi! Zar nije to dražesno?
Zaboravite na leteće tanjire i male zelene ljude s divovskim
mehaničkim paucima iz kojih sevaju zraci smrti. Zaboravite na
epske bitke s tenkovima i lovačkim avionima i na konačnu pobedu
nas dronjavih, nesavladanih, neustrašivih ljudi nad rojem
iskolačenih stvorova. To je taman jednako daleko od istine kao
što je njihova umiruća planeta daleko od naše žive.
Prava je istina da smo nagrabusili čim su nas pronašli.
2
Ponekad mislim da sam poslednje ljudsko biće na Zemlji.
Što znači da sam poslednje ljudsko biće u univerzumu.
Znam da je to glupo. Nisu mogli da pobiju baš sve... još. Ali
vidim kako bi s vremenom moglo da dođe do toga. A onda pomišljam
kako je to upravo ono što Drugi žele da vidim.
Sećate li se dinosaurusa? Eto.
I tako, ja verovatno nisam poslednje ljudsko biće na Zemlji,
ali jesam jedno od poslednjih. Potpuno sam sama – i volela bih
da to i ostanem – dok me Četvrti talas ne preplavi i ne obori.
To je jedno od mojih noćnih razmišljanja. Znate ta „tri je
ujutru; oh, Gospode, tako sam najebala” razmišljanja. Kada se
sklupčam u loptu, toliko prestravljena da ne mogu oka da sklopim
i davim se od straha toliko jakog da moram da podsećam
sebe da dišem i teram srce da kuca. Kada mi se mozak isključi
i počne da preskače kao izgrebani CD. Sama, sama, sama, Kasi, ti
si sama.
To mi je ime. Kasi.
Ne Kasi od Kasandra. Ili Kasi od Kasidi. Kasi od Kasiopeja,
sazvežđe, kraljica vezana za svoj presto na severnom nebu, koja
je bila prelepa ali tašta, pa ju je na nebesa postavio bog mora,
Posejdon, kao kaznu za njeno hvalisanje. Njeno ime na grčkom
znači „ona čije su reči izvrsne”.
Moji roditelji blage veze nisu imali o tom mitu. Njima se
samo sviđalo to ime.
Čak i kada je bilo ljudi da me nekako zovu, niko me nije zvao
Kasiopeja. Samo moj otac, a i on samo kada me je zadirkivao, i
to uvek sa baš lošim italijanskim naglaskom: Kas-i-o-PI-ja. To me
je izluđivalo. Nisam mislila ni da je smešno ni da je slatko, a zbog
toga sam zamrzela sopstveno ime. „Ja sam Kasi!”, vikala bih na
njega. „Samo Kasi!” Sada bih sve dala samo da ga još jednom
čujem kako to kaže.
Kada sam napunila dvanaest – četiri godine pre Dolaska –
otac mi je za rođendan poklonio teleskop. Jedne prohladne i
vedre jesenje večeri postavio ga je u zadnjem dvorištu i pokazao
mi sazvežđe.
„Vidiš kako izgleda kao slovo W?”, pitao me je.
„Zašto su ga nazvali Kasiopeja ako je u obliku dupolog V?”,
odgovorila sam. „Šta to duplo V znači?”
„Pa... mislim da ne znači ništa”, odgovorio mi je smešeći se.
Mama mu je uvek govorila da mu to najbolje stoji, pa je često vadio
osmeh iz rukava, naročito nakon što je počeo da ćelavi. Znate,
da onome koji ga gleda privuče pogled naniže. „Zato to može
da znači šta god hoćeš! Recimo ’vrlo voljena’. Ili ’veoma važna’.
Ili ’vazda vrhunska’.” Uhvatio me je za rame dok sam ja škiljila
kroz sočiva u pet zvezda što su gorele preko pedeset svetlosnih
godina od tačke u kojoj smo stajali. Osećala sam očev dah po
obrazu, topao i vlažan na hladnom i suvom jesenjem vazduhu.
Dah mu je bio tako blizu, a zvezde Kasiopeje tako silno daleko.
Zvezde sada deluju mnogo bliže. Bliže od tri stotine biliona
kilometara koji nas razdvajaju. Dovoljno blizu da se dotaknu, da
ih ja dotaknem, da one dotaknu mene. Blizu su mi kao što mi je
njegov dah bio.
To zvuči suludo. Jesam li ja luda? Da li sam sišla s uma? Nekoga
možeš da nazoveš ludakom samo ako je neko drugi normalan.
To je kao dobro i zlo. Ako je sve dobro, onda ništa nije
dobro.
Čekaj malo. To zvuči, pa... ludo.
Ludo: novo normalno.
Valjda mogu sebe da zovem ludom, pošto postoji samo jedna
druga osoba s kojom mogu da se upoređujem: ja. Ne ja kakva
sam sada, dok drhtim u šatoru duboko u šumi, toliko prestravljena
da ne smem ni da promolim glavu iz vreće za spavanje. Ne
ova Kasi. Ne, pričam o Kasi kakva sam bila pre Dolaska, pre
nego što su Drugi parkirali svoje vanzemaljske guzice u visokoj
orbiti. Dvanaestogodišnja ja, čiji su najveći životni problemi bile
pegice na nosu, kovrdžava kosa kojoj ništa nije mogla da uradi i
jedan sladak dečak kojeg je viđala svakoga dana, a on nije imao
pojma da ona postoji. Kasi koja se taman mirila s bolnom činjenicom
da je samo okej. Okej izgleda, okej je u školi, okej je u
sportovima kao što su karate i fudbal. U suštini, jedina jedinstvena
stvar u vezi s njom bilo je uvrnuto ime – Kasi od Kasiopeja,
za koje svejedno niko i ne zna – i njena sposobnost da jezikom
dodirne vrh nosa, što je bila veština koja je brzo prestala da bude
zadivljujuća, čim je izašla iz nižih razreda osnovne škole.
Verovatno sam luda po merilima te Kasi.
A ona je svakako luda po mojim merilima. Ponekad urlam
na nju, na tu dvanaestogodišnju Kasi, koja se buni zbog svoje
kose, svog uvrnutog imena ili zbog toga što je samo okej. „Šta
to radiš?”, derem se. Zar ne znaš šta će se desiti?”
Ali to nije pošteno. Činjenica jeste da ona nije znala, nikako
nije ni mogla da zna, i da je to njena sreća i razlog zašto mi toliko
nedostaje, ako ćemo pošteno – više od ikoga drugog. Kada
plačem – kada dopustim sebi da plačem – plačem zbog nje. Ne
plačem zbog sebe. Plačem zbog Kasi koje više nema.
I pitam se šta bi ta Kasi mislila o meni.
O Kasi koja ubija.