Borislav Pekić rođen je 4. februara 1930. godine u Podgorici. Živeo je u Podgorici, Novom Bečeju, Mrkonjić - Gradu, Kninu, Cetinju i Bavaništu u Banatu. Od 1945. godine živeo je u Beogradu, gde je pohađao Treću mušku gimnaziju i maturirao 1948. godine. Od 1948. do 1953. je bio na izdržavanju kazne u KPD Sremska Mitrovica i KPD Niš kao pripadnik SDOJ. Bio je osuđen na petnaest godina strogog zatvora, ali je 1953. godine pomilovan.
Studirao je eksperimentalnu psihologiju na Filozofskom fakultetu Beogradskog univerziteta.
Radio je od 1958. do 1964. godine kao dramaturg i scenarista u filmskoj industriji i bio je autor je brojnih filmova. Prema njegovom tekstu Dan četrnaesti snimljen je film koji je predstavljao Jugoslaviju 1961. godine na filmskom festivalu u Kanu.
Prvi roman, Vreme čuda, objavljuje 1965. godine. Od 1971. godine živeo je i radio u Londonu.
Pekić je već Vremenom čuda izazvao veliko interesovanje široke čitalačke javnosti. Narednim knjigama svrstao se u vodeće i najplodnije jugoslovenske pisce. Nakon prve knjige objavio je portret Hodočašće Arsenija Njegovana (1970) za koji dobija NIN - ovu nagradu za roman godine, novelu Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana (1975), novelu Odbrana i poslednji dani (1977), sotiju Kako upokojiti vampira (Prva nagrada Udruženih izdavača 1977), i roman Zlatno runo, fantasmagoriju u sedam tomova (1978-1986, za koji dobija 1987. Njegoševu nagradu), a koji mnogi smatraju jednim od najznačajnijih savremenih proznih ostvarenja kod nas. Po mišljenju žirija ovaj roman je ušao u izbor deset najboljih romana napisanih od 1982. do 1992. godine. Žanr romanom Besnilo (1983) Pekić je iz istorijske tematike odstupio i sačinio delo sa elementima trilera koji se zbiva na jednom od najvećih svetskih aerodroma – londonskom Hitrou. To je svojevrsna apokaliptična vizija sveta u kojem živimo. Knjiga je doživela je brojna izdanja. Pored Zlatnog runa i Godina koje su pojeli skakavci i ovaj roman je ušao u selekciju deset najboljih romana u srpskoj književnost od 1982. do 1991, po mišljenju čitalaca. I u sledećem objavljenom antropološkom romanu 1999, Pekić je ostao na tragu te negativne, često fantastične utopije (nagrada godine za naučnu fantastiku 1985).
Krajem 1984. godine, u izdanju "Partizanske knjige", izašla su Pekićeva Odabrana dela u 12 knjiga, za koja je dobio nagradu Udruženja književnika Srbije. Časopis Književnost dodeljuje mu 1986. "Povelju" povodom četrdesetogodišnjice izlaženja časopisa. Isto tako, za epos Atlantida (1988), dobija "Goranovu nagradu".
Godine koje su pojeli skakavci (knjiga prva), prema anketi dva beogradska dnevna lista, proglašena je za najbolju knjigu u 1987. godini. Knjiga je u kraćem vremenskom periodu doživela tri izdanja. Drugi tom pod istim naslovom 1989. dobija nagradu za memoarsku prozu "Miloš Crnjanski". Zbirka gotskih priča Novi Jerusalim izdata je 1989. godine. Povelju "Majska rukovanja" za izuzetne stvaralačke rezultate na polju književnosti i kulture dobija 1990. od doma omladine "Budo Tomović" iz Podgorice.
Pisma iz tuđine (1987), Nova pisma iz tuđine (1989, nagrada Sent-Andreje "Jaša Ignjatović") i Poslednja pisma iz tuđine (1991. godišnja nagrada Grafičkog ateljea "Dereta" za najuspešnije izdanje te godine) spadaju u publicistički domen ovog pisca. Esejistička proza, Sentimentalna povest britanskog carstva, objavljena u izdanju BIGZ-a (1992), doživela je tri izdanja. Posthumno je dodeljena počasna nagrada izdavača ovom delu 1993. Potom je BIGZ objavio knjigu Vreme reči (razgovori s Pekićem, priredio Božo Koprivica, 1993.), Odmor od istorije (eseji, priredio Radoslav Bratić, 1993), roman Graditelji (1994.) koji je 1995. godine bio BIGZ-ov bestseler, kao i Rađanje Atlantide (komentari, priredila Ljiljana Pekić, 1996.) takođe bestseler ovog izdavača. Dnevničke zabeleške Skinuto sa trake (izabrao i priredio Predrag Palavestra, 1996), bile su na bestseler listi "Narodne knjige" 1997. godine. Prvi tom komentara za Zlatno Runo pod naslovom U traganju za Zlatnim Runom (priredila Ljiljana Pekić) štampan je 1997. godine.
Pekić je autor oko 30 dramskih dela za pozorište, radio, televiziju, emitovanih i igranih na našim i stranim radio - televizijskim stanicama i pozorišnim scenama. Između ostalih Generali ili srodstvo po oružju (1972; Nagrada za komediju godine na Sterijinom pozorju u Novom Sadu), 186. stepenik – (1982; Prva nagrada Radio Zagreba). Povodom Dana Radio televizije Beograd dodeljena mu je 1987. diploma za osvojenu I nagradu na konkursu u kategoriji radio-dramske emisije. Drami Kako zabavljati gospodina Martina dodeljena je prva nagrada na festivalima u Ohridu i Varni (1990). Sledi godišnja nagrada "Knjeginja Milica" od strane pozorišta u Kruševcu 1991. godine, a novembra 1991. godine dobio je plaketu "Pečat" Narodnog pozorišta u Beogradu za specijalne zasluge.
Dela su mu prevedena na engleski, nemački, francuski, italijanski, španski, holandski, poljski, češki, slovački, mađarski, rumunski, retoromanski, makedonski, slovenački, albanski.
Od 1968. do 1969. bio je član uredništva Književnih novina, a u 1990. učestvuje u uređivanju prvih brojeva obnovljenog opozicionog lista Demokratija, organa Demokratske stranke, čiji je bio jedan od osnivača, potpredsednik i član Glavnog odbora. Bio je dopisni član Srpske akademije nauka i umetnosti od 1985. godine, član Krunskog saveta, potpredsednik PEN-a. Centar Beograd, član PEN-a Centar London, honorarni komentator srpskohrvatske sekcije Bi-Bi-Sija u Londonu. Bio je član Udruženja književnika Srbije, član Udruženja filmskih i član Udruženja dramskih umetnika Srbije. Posthumno ga je Nj. K. V. prestolonaslednik Aleksandar odlikovao Kraljevskim ordenom dvoglavog belog orla prvog stepena. Septembra 1997. dodeljena mu je Počasna plaketa od strane "Jugoslovenskog festivala Mojkovačke filmske jeseni" povodom 50. godišnjice Jugoslovenskog igranog filma.
Borislav Pekić je preminuo 2. jula 1992. godine u Londonu.
Kad sam pisao uspomene s robije, objavljene pod naslovom "Godine koje su pojeli skakavci", mučio sam sebe pitanjem: Šta si od robije dobio, šta si u tamnici naučio? Premda u zatvor nisam otišao dobrovoljno, već zato što sam uhvaćen u pokušaju da našim narodima otmem slobodu, niti sam osuđen da nešto naučim, već da nešto zaboravim, uporno sama se trudio da od tih izgubljenih godina, godina koje su pojeli skakavci, nešto zauzvrat iskamčim.Možda je to posljedica "preživelog,kapitalističkog, građanskog "odgoja koji je u svemu tražio neku korist, a možda su me na te naivne misli nasukali naši komunisti koji su se hvalili da je robija po kraljevskim kazamatima za njih bila škola.Behu to njihovi univerziteti.Premda je bolje da su pohađali prave,jer na nas ne bi primjenjivali zatvorska iskustva i od života nam pravili vječitu robiju ,povjerovao sam im na riječ, pretpostavljajući da ih je robijaška škola naučila marksizmu, klasnoj borbi i komunističkom moralu, ma šta on značio. Ovih dana doznajem da je to bila masovna vežbaonica mentalno fizičke degradacije i ideološkog sadizma , u kojoj se vaspitavao duh budućeg Golog otoka, našeg izdanja boljševičkog danteovskog "Inferna".Ništavno malo skeletnog marksizma, što su ga u zatvoru naučili bio je tek sporedan, beznačajan gubitak. U međuvremenu, sem da prišijem dugme na košulji, ja na robiji ništa korisno nisam naučio.
U sličnom sam položaju dok napuštam Britaniju, prestajem sa ovim komentarima i opraštam se od slušalaca emisije BBC na srpskohrvatskom jeziku.Hteo bih da sam u Engleskoj nešto naučio, da sam od nje nešto dobio,da mi ovih dvadeset godina nijesu pojeli skakavci.Hteo bih to iako znam da ni u tuđinu nisam otišao da nešto steknem, već da nešto izgubim.Upoznajući tuđu tuđinu . htjedoh da izgbim svoju, da vidim kako je biti stranac u tuđoj zemlji, pošto sam stranac bio u sopstvenoj, i sve to da bih se jednom, ako uspem, vratio kao domorodac.
Nisam uspio.
Uspeo sam samo da se kao stranac i ovde i tamo odomaćim.Da postanem stranac svuda. Najpre sam bio prinudni stanac, i to je bolelo.Kad postadoh dobrovoljac u stranstvovanju, stranac po izboru, bol je uminuo. Shvatio sam da je stranstvovanje moja priroda, moja sudbina. Da ću svakad i svuda biti - stranac. I da ću, s Ničeom, smeti reći: "O samotnosti, samotnosti, zavičaju moj!" Napuštam Britaniju bez žaljenja, ali i bez radosti. Vraćam se u svoju zemlju bez radosti, ali i bez žaljenja. Tamo i ovde proveo sam i lepe i ružne casove. Svi su moji. Da nisu, ne bi mi se dogodili. Jesam li TO naučio? Jesam li uopšte išta naučio? Zavideo sam Englezima, ne toliko na povesti koliko na načinu na koji su je iskoristili. Zavideo sam im na srazmerno bezbednom geografskom položaju, umešnosti u vladanju, strpljivosti u nagodbama, trezvenosti u zaključcima,izdržljivosti u nevoljama, uzdržljivosti u izazovima, hladnoći u opasnostima, racionalnosti u dilemama, sebičnosti u izboru alternativa, "snalažljivosti" u krizama, ali više od svega na kolektivnom optimizmu koji nije neutralisao pesimistički cinizam svakog pojedinog Engleza. Koliko će im nacionalni optimizam i dalje vredeti, i dalje zamenjivati osobine marljivosti i preduzimijivosti, u današnjem svetu bolje tržišne prođe, ne znam. Danas je, izgleda, važnije u raspoloženju grobara proizvoditi pseudokorisne predmete blagostanja nego nalaziti engleski duhovita izvinjenja za neupotrebljivost njihovih domaćih kopija. Pa ipak, za Engleze ne brinem. Rasa koja je izašla nakraj s rimskim legionarima, normanskim riterima, katoličkim misionarima, španskim moreplovcima, Napoleonovim grenadirima, germanskim arijevcima i američkim pionirima tehnološke budućnosti, pa, bar donekle, i s vlastitim uobraženjem da je nešto izuzetno, izaći će nakraj i s iskušenjem da se zbog mesta pod zubatim suncem prividnog napretka pretvori u evropski depandans za proizvodnju besmislenih potreba. Valjda im to neće jako teško pasti. Englezi imaju nešto staračko u sebi; istorijsku tromost nečega što je mnogo proživelo a da usled toga nije sasvim preživelo. Ona im ne dopušta usplahirenu mladalačku trku za uspehom po svaku cenu. Više od pripadnika trenutno moćnijih ili imućnijih naroda, Englezi znaju, s manje sredstava, pod težim uslovima, ugodnije da žive. Mislim da je to jedna od njihovih najvrednijih vrlina. Možda će u svetu opšteg poistovećenja i prinudne standardizacije, u Novom poretku univerzalnih mera, sačuvati i ostale prednosti, pre svega volju i sposobnost da se razlikuju a da time ne gube. Naći će već svoju meru, svoj korak u budućnost. Pa i ako izaberu da ostanu usamljena utvara jedne minule, zaboravljene Evrope, gospodski duh slavne prošlostu koji nikakav izazov opstanka ne može naterati da nešto korisno radi (makar i da kao sablast Sibil Pen fantomsko vreteno okreće), Britanija će se pamtiti. Nju neće tako lako pojesti skakavci istorijskog pamćenja.Mnogo više ni Helada, ni Rim nisu postigli. Ili se mi, Južni Sloveni, nečem većem, dužem, dubljem nadamo? I zato, Farewell Britain - zbogom Britanijo! Kao pripadnik svog naroda nemam na čemu da Ti zahvalim. Kao Borislav Pekić, Tvoj sam dužnik.
B.Pekić "Poslednja pisma iz tuđine"
27.08.15 Vreme
NOVO IZDANJE PISAMA IZ TUĐINE
Četrnaesti tom dela Borislava Pekića koji Laguna objavljuje donosi piščeva Pisma iz tuđine. U njemu su sabrana Pekićeva pisma – mini eseji, koja je on pisao i lično čitao od 1985. do 1990. preko Jugoslovenske sekcije BBC-ja i u kojima se bavio temama kojima nije bilo mesta u njegovim knjigama. U njima su protagonisti dva imaginarna lika: Živorad, koji je oličavao Jugoslovene, i gospodin Džons, koji je predstavljao tipičnog Engleza. Teme za svoja pisma Pekiću i nije bilo teško da nađe u knjigama, novinama i događajima, bilo iz Londona i Beograda, bilo iz drugih evropskih zemalja i svetskih centara. Tri ciklusa pisama iz tuđine, sabranih u ovoj knjizi, pravi su esejistički biseri, prozne minijature koje još jednom potvrđuju Pekićevo suvereno vladanje svim književnim žanrovima. "Bilo da je reč o karakteristikama vlasti, demokratiji ili korupciji, Pekićeva pisma su brevijar situacija i karaktera, kako naših tako i engleskih", napisala je u pogovoru ovog izdanja Ljiljana Pekić. "To su pisma pričana i pisana za ljude koji žive u Jugoslaviji, kojima je pisac želeo da pomogne da shvate i svet i vreme u kome žive, istovremeno opisujući i Engleze i Englesku. Univerzalnost njegovog tretiranja događaja i situacija vidi se iz svakog pisma, a njih je Pekić uočio i na duhovit način prikazao ne štedeći ni sebe ni druge."
"Pekić je govorio kako je njegov odlazak u London bio motivisan pre svega željom da se udalji od pogubnog, pretežno ciničnog, a velikim delom i spletkarskog dokoličarenja beogradske ‘književne čaršije’, koje piscu otima vreme i razara nervni sistem, ne nudeći ništa zauzvrat", rekao je o ovoj knjizi Zoran Paunović. "Postojao je, međutim, i jedan manje vidljiv, a za njegovo pisanje svakako značajniji razlog: Pekić je blagovremeno shvatio da je za pisca perspektiva posmatranja važnija od svega; ona određuje ne samo način gledanja, već i šta ćemo gledati, a onda i šta ćemo videti.
Tako je on odabrao perspektivu stranca, a s njom i stanje nepripadanja. Jer, onaj ko pripada bilo kojoj kolektivnoj ideji ili zajedničkom, zadatom modelu viđenja sveta i čoveka u njemu, nema prava na ironiju i kritičko mišljenje u onoj meri u kojoj tim pravom raspolaže onaj ko ne pripada nijednom obliku kolektivne svesti. Kritika onog prvog mora, makar na trenutke, da zazvuči pristrasno ili licemerno. Ovaj drugi, i kad greši, zvuči iskreno.
Stoga za Pekića to što nije u svojoj zemlji nije (mada u Pismima iz tuđine tvrdi suprotno) ‘neprirodno’, već upravo prirodno – zato što je pisac. On sam, uostalom, navodi primere Džojsa, Odna, Markesa, Kundere, Beketa, ali i Vuka Karadžića, Crnjanskog i Rastka Petrovića – primere pisaca koji su pisali ‘jezikom zemlje koja ih je odbacila ili koju su oni odbacili’.
Pisac je, suštinski, uvek stranac. No da bi se to i formalno ozvaničilo odlaskom iz takozvane otadžbine, potrebna je nemala hrabrost i spremnost na odricanje. Posebno onda kad je status stranca odabran svojevoljno, kao u Pekićevom slučaju. A stranci su, istina znatno manje svojevoljno, i njegovi junaci: Ikar Gubelkijan, Arsenije i ostali Njegovani, Andrija A. Gavrilović, Konrad Rutkovski i mnogi drugi, svi odreda obdareni patnjom koju sa sobom nosi stranstvovanje, ali bez umetničkih plodova kao nadoknade, kakve-takve.
Pekić u Pismima iz tuđine ne proriče apokalipsu; uveren da se ona već dogodila, on daje njenu dijagnozu."