Dramski pisac, reditelj, profesor emeritus pozorišnih studija na Novoj Sorboni (Pariz III). U sklopu Instituta za pozorišne studije na istom fakultetu osnovao Grupu za istraživanje moderne i savremene drame. Rukovodio velikim brojem kolektivnih teorijskih projekata čiji su učesnici članovi pomenute grupe, između ostalog i izradom Leksike moderne i savremene drame (2005), prevedene na naš jezik ( Vršac, KOV, 2009).
Nesumnjivo najznačajniji francuski savremeni pozorišni teoretičar, Sarazak je pre svega zaokupljen onim što se obično naziva krizom savremene drame. Njegov doprinos savremenoj teatrologiji sastoji se u uvođenju nekoliko originalnih teorijskih pojmova koji su se pokazali korisnim oruđem u tumačenju savremene drame (termini rapsodijska drama i drama života nasuprot drami u životu, pored ostalog), kao i u novom pristupu savremenoj drami u kojoj, smatra on, uprkos krizi i vidljivim procesima dekonstrukcije svih klasičnih dramskih postulata: „Ostaje jedno jezgro, jedan neotuđiv deo, koji omogućuje da drama nastavlja da postoji i da s pravom nosi to ime“. Među njegove najznačajnije knjige spadaju: L"Avenir du drame: écritures dramatiques contemporaines (Budućnost drame, 1981), Théâtres intimes, (Intimno pozorište, 1989), Critique du théâtre. De l"utopie au désenchantement, (Pozorišna kritika. Od utopije do razočaranja, 2000), La Parabole ou L’Enfance du théâtre (Parabola ili detinjstvo pozorišta, 2002), Jeux de reves et autres detours, (Igra snova i drugi obilazni putevi, 2004)
01.06.17
DRAMA ŽIVOTA
Teatron
Ime savremenog francuskog teoretičara drame Žan-Pjer Sarazaka postalo je poznato u našoj sredini kada je u Književnoj opštini Vršac 2009. godine, objavljena njegova knjiga Leksika savremene i mo-
derne drame u prevodu Mirjane Miočinović. Ta Sarazakova knjiga ponudila je čitaocima (ne)uobičajen pozorišni rečnik koji je promenjen utoliko što su u odavno uvedene pojmove učitana nova značenja koja je donela savremena pozorišna praksa; time je autor prihvatio iskustva teorije i prakse novih estetičkih pokreta u promena s kraja HH i početka XXI veka, postmodernog i postdramskog pozorišta i dao im normativizaciju. Ali, u pomenutoj knjizi, Žan-Pjer Sarazak najavio je, ili bolje reći, otpočeo je raspravu sa istaknutim savremenim pozorišnim teoretičarima, Peterom Sondijem, Hans-Tis Lemanom i Florans Dipon, koji smatraju da je danas drama, kao književni rod, na putu iščeznuća.
U knjizi Poetika moderne drame Žan-Pjer Sarazak temeljno istražuje dramu nastalu od osamdesetih godina XIX do danas; Sarazak smatra da moderna drama nastaje delima Strindberga, Ibzena, Čehova, Pirandela i drugih autora koji dramski tekst nastoje da oslobode okova stroge forme kakvu je nametnulo vekovno tumačenje Aristotelove Poetike. U sedam poglavlja autor detaljno obrazlaže stanovište za koje se zalaže, a koje bi se moglo formulisati kao potreba za rapsodskim stvaranjem predstave. Kako se vidi, Sarazak, kao i drugi savremeni teoretičari, konstatuje da je dramski tekst izgubio primat koji je u odnosu na druge elemente pozorišne predstave imao stolećima i postao je samo jedan od konstitutivnih činilaca predstave. Akcenat je, dakle, izmešten sa dramskog predloška na izvođenje i otuda se svako udaljavanje od aristotelovskih kompozicionih principa tumači kao odumiranje ili nestajanje drame, a pokatkad se koristi i termin smrt drame.
Žan-Pjer Sarazak, međutim, zauzima poziciju kreativnog posmatrača tekućih pozorišnih procesa i iz mnoštva savremenih pojava i tokova izdvaja one koji omogućavaju konstituisanje ideje drame za koju se zalaže, a koju je nazvao „drama života“.
Po Sarazaku, od klasičnih helenskih dramatičara pa do epohe romantizma, drama se zasnivala na konfliktu junaka, u određenom vremenskom roku i ograničenom prostoru, što su poštovaoci i tumači Aristotela nazivali njegovim jedinstvima iako on nikada nije o njima govorio. Iz razrešenja tragičkog konflikta proizilazio je katarzičan doživljaj gledalaca, budući da je jedna ideja koja je proisticala iz, po pravilu, tragičnog usuda dramskog junaka, objedinjavala utisak gledalaca i predstavljala njihovo zajedničko iskustvo. Sarazakova drama života ne podleže nikakvim pravilima dramskog pisanja, ona može da obuhvati deo života junaka, ali i čitav njegov život, kao što, takođe, ne mora da se vezuje za sudbinu samo jednog lika. Drama života je otvorena forma, kako autor kaže u osnovi nedovršena, neograničenog trajanja i najčešće predstavlja rekonstrukciju diskontinuiteta ljudskog života. Ona je otuda i fragmentarizovana, ispunjena obiljem detalja koji zahvataju različita područja egzistencije, a koji upućuju gledaoca da u sopstvenoj svesti i iskustvu razvija produženi život drame i time definiše i lični odnos prema viđenoj predstavi.
Kao jednu od bitnih osobina drame života, ŽanPjer Sarazak navodi njenu nezavisnost od književnog narativa. Drama života nema linearnu strukturu. Vrlo često predstave koje pripadaju „drami života“ nastaju bez fiksiranog dramskog teksta, lišene su literarnih ukrasa i deo su zajedničkog glumačkog, odnosno performerskog promišljanja i stvaranja scenskog zbivanja. U konačnom ishodu, gledalac se susreće sa izvođenjem koje ne počiva na pravilima mimezisa i dramskog mita i koje, otuda, izmiče procenama kakve je mogla da predstavi izrekne standardna pozorišna kritika ili estetika.
Da bi dospeo do premise o drami života, ŽanPjer Sarazak načinio je temeljnu analizu stotinak dramskih tekstova, nastalih od sedamdesetih godina XIX veka, do komada Petera Handkea, Hajnera Milera, Mišela Vinavera, Eduarda de Filipa i Sare Kejn; autor konstatuje da duže od stotinu godina traje napor dramskog teksta da se oslobodi od normativnosti koju mu je nametala teorijska dramaturgija i da se konačno oslobađanje od kanona naslućuje posle prelomnih pedesetih godina kada su Beket i Jonesko doveli klasičan obrazac dramskog teksta do apsurda i gubljenja identiteta.
Studija Žan-Pjer Sarazaka poseduje još jednu vrlinu: ona, naime, donosi, ako se tako može reći, obavezujuću, pomiriteljsku sugestiju u teorijskom nadgornjavanju pristalica različitih škola mišljenja, od kojih su najuticajnije postdramska i postmodernistička. Doista, ako proučimo sve stavke koje je profesor Sarazak ponudio u analizi moderne drame, steći ćemo detaljan uvid u njegovu ideju o drami života koja objedinjuje teatarsku umetnost i savremenu, atomizovanu čovekovu egzistenciju, tvoreći umetničko delo koje je u saglasju sa svojim vremenom. Onda ćemo usvojiti i njegovu formulaciju o rapsodijskoj formi drame u kojoj se smenjuju dramski, epski i lirski pristupi koji će omogućiti da se drama, obnovljena i sačinjena od drugačijeg rasporeda sastavnih elemenata, pojavi pred gledaocima kao delo koje je upravljeno prema njihovim malim, verovatno autsajderskim i skrajnutim beznačajnim životima, ali jedinim životima koje imaju.
Delo Žan-Pjer Sarazaka prevela je sa istančanim smislom za razumevanje i odgovarajuće tumačenje njegovih složenih misaonih elukubracija Mirjana Miočinović. Za prevod Sarazakove studije dobila je nagradu „Miloš Đurić“ za najbolji prevod 2015. godine.
Radomir Putnik