Poslednji dani Imanuela Kanta

17.03.07 Pobjeda

Kantov život bio je znamenit ne toliko po svojim događajima koliko po čistoti i filozofskom dostojanstvu svakodnevnog toka

Filozofija se, u manjoj ili većoj mjeri, od samih početaka interesuje za ono što je posljednje, što se nalazi iza, s onu stranu realnog svijeta (metafizika). Ne manju pažnju intelektualne javnosti privlače i "posljednji dani" velikih mislilaca. Tako je to i sa Imanuelom Kantom, što je na primjeren način potvrđeno knjigom Tomasa de Kvinsija.
Tomas de Kvinsi (druga polovina 19. – prva polovina 20. vijeka) je engleski autor čiji opus čini četrnaest tomova i to uglavnom eseja. Knjigu o Kantu napisao je na osnovu sjećanja svojih prethodnika. Ovo je, kako sam autor kaže, kratka skica o Kantovom životu izvedena iz autentičnih zapisa Kantovih prijatelja. De Kvinsi posebno naglašava da je ovaj spis izveden iz njemačkih izvornika Vasjanskog, Jahmana, Borovskog i drugih. Predgovor za ovu knjigu napisao je H. L. Borhes.De Kvinsi polazi od pretpostavke da će svaka školovana osoba pokazati izvjesno zanimanje za ličnu povijest Imanuela Kanta. On, naime, ne može da zamisli čitaoca koji bi bio potpuno ravnodušan prema Kantu. Po njegovom mišljenju ne postoji, ako izuzmemo Aristotela, nijedan filozofski pisac koji bi bio makar i primaći Kantu po opsegu uticaja koji je izvršio na ljudske umove. I to je ono čime autor opravdava svoju skicu o ovom misliocu.
Knjiga ne govori o Kantovoj filozofiji, sva pažnja je usmjerena na način Kantovog življenja, navike, manire, odnos prema ljudima, odnos prema radu.Njegov sluga budio ga je svakog jutra u pet do pet riječima: Gospodine profesore, vrijeme je! Ovom pozivu Kant se uvijek povinovao, ni pod kakvim okolnostima nije davao sebi poštedu, čak ni onda kad je prethodno imao besanu noć. Svakog dana je na ručak pozivao po dvojicu prijatelja, a nekad i po petoricu do osmoricu. Rijetko je, kaže se dalje o Kantu, gotovo nikad navodio razgovor na bilo koju oblast filozofije koju je on sam ustanovio. Teme razgovora za Kantovom trpezom bile su iz prirodne filozofije, hemije, meteorologije, prirodopisa, politike.
Biografi Kanta opisuju kao jednog od najblagorodnijih među ljudima. Držao je do svoje riječi, njegova riječ je bila sveta, koliko i zakletva drugih ljudi. Uvijek dobronamjeran, ljubitelj mira i spokoja, popustljiv prema svim ljudskim slabostima, izuzev vlastitim. U njegovim brojnim spisima, svjedoče dalje Kantovi savremenici, kako objavljenim tako i povjerljivim, nije bilo ni jedne rečenice koja bi govorila jezikom gnjeva, "ili ostavljala i zrnce sumnje u to da je umro ispunjen hrišćanskom ljubavlju prema vascelom svetu."
Gajio je djetinjastu ljubav prema pticama. "Svaku je pticu po pjesmi raspoznavao, i tačnim je imenom nazivao."
Kant je doživio duboku starost, umro je u osamdesetoj godini života (1804). Smatrao je da je apsurdno i uvredljivo da čovjek tako dugo živi, jer time kvari izgled mlađim ljudima.
Sumnjičav prema bilo kakvom pretjerivanju, bio je suzdržan i mrzio je sve što je moglo ličiti na scenu. Držao je do reda i lijepih manira. I kad je bio teško bolestan, odbijao je da sjedne dok ne vidi da su mu i gosti posijedali. U vezi s tim su njegove riječi: "Ne dao Bog da tako nisko padnem da čovečanske obzire zaboravim."Jedna od navika koju je Kant svakodnevno upražnjavao bila je šetnja. Pred kraj života šetnje su bile i rjeđe i kraće. I kad je to činio volio je da se osloni na jedan zid, da predahne i posmatra panoramu. Opazivši to, neka nepoznata osoba je poručila da se na tom mjestu postavi klupa za Kanta. U intelektualnim krugovima Evrope Kant je tada (a tako je i danas) imao kultno mjesto.
Ako se ima na umu da je filozofija i način življenja, onda se ovom knjigom dobija slika o potpunom skladu između Kantove filozofije i njegovog načina življenja. Otuda Tomas de Kvinsi zaključuje da je Kantov život bio znamenit ne toliko po svojim događajima koliko po čistoti i filozofskom dostojanstvu svakodnevnog toka.

Nikola Racković