27.05.04
Iz pesme u roman
Vidan Nikolić
POTVRDIVŠI u romanu "Senka despotice" ("Prokleta Jerina") da je vrlo vešt pripovedač istorijskih priča, Vidan Nikolić u romanu "Prijezda i Jelica" kreće tragom usmenog pevača i nastoji da pokaže kako se jedan, u legendu pretvoren događaj, može gledati iz jednog sasvim osobenog ugla. Mada se, dobrim delom, kreće stazama istorijski verodostojnih činjenica, on uspeva da pronađe i one elemente o kojima istorija ne govori, a tiču se najdublje ljudske drame u jednom burnom vremenu.
Ovo kaže dr Radivoje Mikić o novom delu Vidana Nikolića, pisca koji živi i radi u Užicu, kao profesor.
Zašto knjiga "Prijezda i Jelica"?
- Moja književna preokupacija je prevashodno ono vreme za koje se u narodnoj tradiciji kaže: "Nastanuće pošljednje vrijeme, nestanuće ovce i pšenice i u polju pčele i cvijeta" - kaže Nikolić. - To je vreme kad se navršava 7.000 godina od postanja sveta (15. vek od rođenja Hrista) i najavljuje opšta kataklizam, jer se svet dovoljno nakupio grehova. I dok je Evropa otkrivala Novi svet, u Italiji zablistala renesansa, već se koristila nova otkrića kao barut, papir, kompas, u Srbiji, "kraljici zemalja", posle nekoliko presudnih istorijskih događaja, stvarno je nastupilo vreme "kad su živi zavideli mrtvima". Znači, za mene svaka tema iz tog perioda nije slučajna.
Kako stoji odnos građe i fikcije u romanu "Prijezda i Jelica"?
- Primarna građa za ovaj roman nije obimna. Tu su legende, narodne pesme o smrti vojvode Prijezde i o Todoru od Stalaća, biografija Stefana Lazarevića od Konstantina Filozofa. Ostaci materijalne kulture na lokalitetima u Stalaću i Petrusu kod Paraćina su ruinirani. Iako nije obimna, ta građa je dovoljna kao motivacija za roman, ali je po svoj prepoznatljivosti isuviše obavezujuća. S jedne strane, svako veće odstupanje od formirane slike o Prijezdi i Jelici kao epskim junacima, verovatno bi udaljavala čitaoca od knjige, a s druge strane, ako nema ništa literarno novo - to bi umanjilo svako interesovanje za knjigu. Trebalo je uslovno pomiriti legendu i istoriju. Na primer, u narodnoj epskoj pesmi "Smrt vojvode Prijezde" (u kojoj turski car opseda Stalać tražeći od vojvode Prijezde tri njegova dobra: vjernu ljubu Jelicu, konja Ždrala i sablju navaliju) Jelica kaže: "O, Prijezda, dragi gospodaru, Morava nas voda odranila, nek Morava voda i sarani!" - i onda skaču u Moravu sa bedema Stalaća. S druge strane, Konstantin Filozof pominje opsadu Stalaća, što je istorijski događaj i kaže. "U kuli se zadrža, čuvajući grad, neki blagorodni muž, dok sa kulom ne izgore, junačan kao neko od starih." Završetak stalaćke drame nije isti u srednjovekovnom zapisu i narodnoj pesmi. I pored svih neslaganja, sva ova relevantna građa je na neki način našla mesto u romanu.
Šta za vas predstavlja pisanje istorijskog romana?
- Za mene je sam čin skupljanja građe, obilazak istorijskih lokaliteta, poseta muzejima, oblikovanje kompozicije, građenje likova - jedno posebno uživanje. Teško je pronaći one kreativne trenutke kad se mogu da vratim u prošlost, da se suživim i naprosto rekonstruišem vreme i oživim likove. Ne pripadam onim stvaraocima koji su disciplinovani i koji brzo stvaraju. Temu, likove, motive, pojedine epizode dugo nosim, pretačem, odmeravam, na kraju pokušavam da dobijem celinu. Ne umem da pišem po redu. Pišem po inspiraciji kako šta nadođe. Mislim da to nije dobro. Tako se često "pomrse konci" i roman ne može da ima onu finu uzročno-posledičnu povezanost. Međutim, kad roman izađe, to je isto kao kad čovek kupi konja i onda mu počne tražiti sto mana. Pišem romane za čitanje, pišem iz ličnog zadovoljstva - bar zasada.
D. STANKOVIĆ
13.07.04 Politika
Novo u knjižarskim izlozima
"Prijezda i Jelica" / "Bomba u pozorištu" / "Overavanje"
Dr Vidan Nikolić (1947), univerzitetski profesor, lingvista, stekao je lep ugled kao prozni pisac, pre svega istorijskih romana, kao što su "Prokleta Jerina" i sada objavljen roman "Prijezda i Jelica" ("Narodna knjiga"). Nikolić otkriva svet našeg srednjeg veka na jedan zanimljiv, darovit način - kao dobar znalac narodnog epskog pesništva, tradicije, ali i legendi o vojvodini Prijezdi, on gradi uverljivu priču i vaskrsava jedno vreme koje je do sada malo inspirisalo romansijere. Zato i skrećemo pažnju na delo Vidana Nikolića kao na izuzetnu knjigu o turskoj opsadi Stalaća i zahteva Osmanlija da im Prijezda preda tri svoja dobra: vernu ljubu Jelicu, konja Ždrala i sablju.
Zoran Božović je drugi autor "Narodne knjige" koji je objavio knjigu dramskih tekstova "Bomba u pozorištu" (i druge komedije). I Božović je univerzitetski profesor (ruske književnosti), a i dramski pisac od ugleda - objavio je jedanaest radio-komedija i dvanaest pozorišnih drama koje su igrane širom bivše Jugoslavije, ali i dva romana.
U ovoj knjizi Zorana Božovića su četiri dramska teksta: "Bomba u pozorištu", "Viktorija", "Đavolje pleme" i "Izdanci Staljinskog plemena".
Filmski dnevnik
Severin M. Franić (1952), filmski kritičar i pesnik, urednik časopisa "YU film danas", objavio je filmski dnevnik "Overavanje". Franić je dnevnik vodio od 2000. do 2002. godine i to su njegovi zapisi ne samo o filmu već i o filmskim stvaraocima, scenaristima i režiserima, glumcima i kritičarima. Njegove opaske su pokatkad sasvim lične i to daje šarm prilikom čitanja. Međutim, njegov dnevnik, kao uostalom i svaki drugi, jeste i dokument o vremenu u kojem živimo, o dešavanjima u društvu i lomovima čiji smo svedoci. Ali, onako kako ih vidi jedan strasni filmofil.
Radoslav Lazić (1939), reditelj i teatrolog, takođe univerzitetski profesor, sačinio je hrestomatiju "Filozofija pozorišta" - od Platona do Kamija (izdavač "Foto futura" i R. Lazić). Nikola Milošević, pisac predgovora, kaže da se ova zbirka tekstova može uporediti sa letom Minervine sove, onako kako je Hegel koristio taj motiv da slikovito predoči poslednju tačku nekog prethodno već uveliko obavljenog procesa. Po Miloševićevom mišljenju, antologija Radoslava Lazića se može uporediti sa snopom svetlosti uperenim u neki dotle slabo ili nimalo osvetljeni kulturni prostor da bi se videlo da taj prostor nije nikakvo carstvo senki, kako to na prvi pogled može izgledati. U knjizi će čitalac naći tekstove Aristotela, Didroa, Getea, Šopenhauera, Vagnera, Kjerkegora, Hartmana, Finka, Valerija, Klodela, T. Mana, Krega, Ingardena, Stanislavskog, Brehta, Sartra, Kamija, ali i Ive Andrića. Pogovor je napisao Radoslav Đokić.
Novo viđenje Nadežde Petrović
Delo Nadežde Petrović, najslavnije naše slikarke, vazda pobuđuje pažnju istoričara umetnosti. Skrećemo pažnju na studiju Olivere Janković "Nadežda Petrović između umetnosti i politike", u izdanju "Signature", a urednik je Milan Šećerović.
Autor ove monografije ističe da politički angažman Nadežde Petrović, njeno zalaganje za integralno jugoslovenstvo, pokazuje koliko je, bez obzira na odgovornost intelektualaca, njihov angažman, kao i svaki drugi ljudski čin, ograničen dominantnim stavovima u okruženju, pogrešnim procenama, interesima elita koje ga zastupaju ili sopstvenim interesima, limitima kulture i ličnim mogućnostima.
Evo i dveju knjiga vezanih za psihologiju. Izdavačka kuća "Čigoja" je objavila studiju dr Vesne Petrović "Psihička trauma i oporavak kod dece". Kao univerzitetski profesor (predaje mentalno zdravlje i psihopatologiju detinjstva i mladosti), Vesna Petrović je od 1993. do 1995. godine bila koordinator Unicefovog projekta "Deca u krizi" i ova knjiga je plod tog rada i istraživanja.
Nenad Adamov (1966) autor je knjige "Kroz vrtloge na putu do sebe" i to je svojevrsni vodič za buduće odrasle i bivšu decu. Pisac knjige veli: "Živeti u vremenu koje sve stavlja na probu donosi mnogo nedoumica, dilema o sebi i drugima. Kao da smo na raskršću. Misli i osećanja se na trenutke otimaju kontroli i odvlače nas od vlastitog puta". Adamov se nada da će vam knjiga pomoći da lakše prepoznate i očuvate svoj put. Nenad Adamov je čovek širokih interesovanja - od psihologije stvaralaštva, psihologije umetnosti do art terapije, psihodrame, astropsihologije, muzike, pozorišta, filma (izdavač je Dom omladine iz Kikinde).
Postvizantijska umetnost na Balkanu
Dvotomni Zbornik Matice srpske za likovne umetnosti objavljuje radove sa međunarodnog naučnog skupa "Postvizantijska umetnost na Balkanu", koji je u leto 1997. godine održan u Novom Sadu, a u organizaciji Balkanološkog instituta SANU, manastira Hopovo i Galerije Matice srpske. Na tom skupu akademik Dejan Medaković je rekao da je ovo prilika da se pravednije i tačnije odredi naš savremeni etički integritet, a posebno onaj duhovni portret na koji je presudno uticala Vizantija, njena teološka svest obrazovana i utvrđena na nepomućenim izvorima pravoslavnog učenja. Dinko Davidov, dopisni član SANU, poznati istoričar umetnosti, tom prilikom je rekao da se u pojedinim starijim spomenicima uočavaju najbliži dodiri, stapanje srednjovekovne i poznosrednjovekovne umetnosti.
Na ovom skupu bili su se okupili najistaknutiji stručnjaci za postvizantijsku umetnost ne samo iz Srbije već i iz Grčke, Bugarske, Makedonije, Republike Srpske... Između ostalih, u dve knjige ovog zbornika objavljena su saopštenja Elke Bakalove, Saše Brajović, Panajotisa Vokotopulosa, Smiljke Gabelić, Elene Genove, Ivanke Gregove, Aleksandre Davidov-Temerinski, Jelene Erdeljan, Olivere Milanović-Jović, Slobodana Mileusnića, Janka Radovanovića, Ljiljane Stošić, Mirjane Tatić-Đurić, Miroslava Timotijevića, Ljiljane Ševo.
R. Popović