Danas
Iz priče u priču…
Tri decenije i jedna godina bile su potrebne da se na srpskom jeziku pojavi novo, treće izdanje čuvenog dela poljskog grofa Jana Potockog, koje pravi poznavaoci istorije svetske literature stavljaju u sam njen, bezvremeni, vrh.
Reč je o romanu Rukopis nađen u Saragosi, koji je nedavno objavio beogradski Službeni glasnik u prevodu Aleksandre Mančić sa francuskog jezika.
Knjigu je prvi put objavila Prosveta, u prevodu Slobodana Petkovića i sa pogovorom Stojana Subotina (1964), a SKZ 1988, ovog puta u prevodu Stojana Subotina i sa njegovim predgovorom. Izdanja se razlikuju u verziji jer je Potocki rukopis, pisan izvorno na francuskom i po sveskama, slao na više adresa. Sveske su i prepisivane, bile su rasute, van celine.
Tek 2002, univerzitetski profesori i stručnjaci za literaturu 18. veka, Fransoa Rose i Dominik Trijer, istražujući po državnim i privatnim arhivima, došli su do materijala koji je nedvosmisleno potvrdio da je Potocki napisao dve autentične, i značajno različite verzije Rukopisa. Prva je nedovršena i vezana za 1804, dok je njenom potpunom preradom nastala druga, datovana u 1810. godinu.
Dotadašnji prevodi u svetu, pa i naša prethodna dva, bazirali su se na preuređenju svezaka koje je 1847. priredio Edvard Hojecki, stvorivši od njih jednu knjigu koju je preveo sa francuskog na poljski. Prevod Aleksandre Mančić rađen je prema autografu koji su nepobitno utvrdili Rose i Trijer; dva romana Jana Potockog (1761-1815) konačno su u autentičnoj verziji pred našim čitaocima, u dve knjige – Rukopis nađen u Saragosi (1804), i Rukopis nađen u Saragosi (1810).
Prevoditeljka je učinila i dodatni ogromni napor ispisujući niz napomena, uz iscrpni pogovor, kako bi čitaocu približila delo i uzbudljiv život pisca, što je sve zajedno uistinu prevodilački poduhvat.
Okosnica oba romana je ista: poljski oficir francuske vojske koji je tokom Napoleonovih ratova učestvovao u opsadi Saragose, u šetnji nailazi na pustu kuću u kojoj pronalazi sveske nekakvog rukopisa. I pored slabog znanja španskog, shvata da je štivo zabavno i uzima sveske, ali mu ih zaplenjuju španski vojnici koji će ga, prilikom povlačenja francuske vojske, zarobiti.
Oni će sveske predati svom kapetanu koji će shvatiti da se u rukopisu nalaze kazivanja njegovog davnog rođaka, i ispuniće molbu zarobljenika da mu ga prevodi sa španskog na francuski, a ovaj će prevod zapisivati. I tu počinje pripovest Rukopisa.
NJena radnja odvija se u vreme vlasti Filipa Petog, 1739: glavni junak je kapetan Alfons van Vorden koji u Madridu treba da preuzme komandu nad elitnom, valonskom gardom. Da bi brže stigao, on kreće najkraćim ali najopasnijim putem, slabo naseljenom i divljom Sijera Morenom o kojoj kolaju priče da je utočište razbojnicima, krijumčarima i ubicama, a kojom hode još pokoji pravednici kao Vorden.
I ne samo oni. Po Crnoj planini muvaju se svakojake aveti, đavoli i sablasti, koji se pretvaraju u ljude da bi nestajali i opet se pojavljivali u kolopletu gde se stvarnost pretvara u fikciju, fikcija se preoblači u stvarnost, vreme gubi svoj značaj da bi ponovo zaronilo u odrednice 18. veka, podsetilo na istinite ličnosti toga doba i ponovo se vratilo u maštu.
Prvi Rukopis podeljen je u pet (nedovršenih) dekamerona (autograf iz 1804), dok je drugi iz 1810. zaokružen u šest dekamerona: nepunih pedeset, odnosno šezdeset dana, i u svakom potpuno nova priča likova i likova koji sreću Alfonsa van Vordena i priključuju mu se na njegovom putovanju za Madrid.
Oni su živopisni da živopisnijih nema, od sestara Emine i Zibedeje sa kojima Vorden provodi strastvenu noć, preko đavolom opsednutog Paćeka i ciganskog vođe Pandesovne, do kabaliste i njegove sestre Rebeke, geometra Velaskesa, don Roka Buskerosa… I onoga koji će svojom pričom obeležiti prvi roman, a biti izbačen iz drugog – Jevrejina lutalice.
Već iz ovih brojnih imena može se naslutiti lavirintska konstrukcija omamljujućeg dela Potockog. Doba u kojem je živeo ovaj erudita i veliki poznavalac mnogih nauka bilo je vreme odjeka humanizma i renesanse, ideja prosvetiteljstva i razuma, ali i romantizma, mistike, egzotike, tajnih društava i viteških redova od kojih je jedan i malteški, kojem je kratko vreme Potocki pripadao.
Samo taj deo iz biografije ovog nadasve zanimljivog Poljaka sugeriše da je dosta od toga sigurno uneo u svoja dela. U njima odzvanja eho sa brojnih putovanja Potockog po celome svetu, njegovog ogromnog iskustva i znanja pokupljenih sa Zapada i sa Istoka, a posebno uticaja literature koju je izuzetno poznavao.
Dekameroni o kojima Potocki piše u Rukopisu (1804, 1810) u sebi sadrže bezmalo stotinu pripovesti koje se šire po sistemu iz priče u priču u priču u priču, ali se savršeno uklapaju iako jedan od junaka što ih sam pripoveda, a sluša ih i od drugih kaže da ne zna više ni ko priča ni ko sluša.
Sva ta kazivanja srastaju u ponorima istorije i vremena, ljudskih sudbina koje imaju prizvuk legende ili bajke, neverice i verovanja, istine i laži. Te priče izranjaju jedna iz druge poput onih čuvenih ruskih lutaka babuški, samo što im se, reklo bi se, nema kraja. Ali kraja, ipak ima, i on se otkriva u 61. danu u kojem se, kako Potocki kaže, okončava celo delo, babuške se vraćaju svaka u svoju kućicu, i priča utiče u stvarnost. Ipak, da li?
Rukopis nađen u Saragosi u sebi je skupio sve najlepše tajne pripovedanja, od 1001 noći i Dekamerona, do Kenterberijskih priča i Don Kihota…
On je i pikarski i viteški roman, obešenjački i moralistički, i stvarna i apokrifna istorija, i filozofija i empirija, i nauka i iluzija, i raskalašna erotika i čednost, blud i devičanstvo, taština i smernost, višebožje i monoteizam, smeh i tuga, hrabrost i strah.
NJegove stranice iz 1804. pršte od smeha; iz 1810. su se uozbiljile. Razgovori na svima vode se o istoriji civilizacije, o korenima i razvoju religije, o etici i estetici, o idealima i oportunosti, a u dobrom delu su začinjeni ezoterijom. I kad se sve ovo u Rukopisu poveže, dobija se lucidna rasprava kroz koju nas vodi Ahasver, pored Vordena glavni junak romana iz 1804.
Taj Jevrejin lutalica, osuđen da večno hoda jer je na Putu suza do Golgote odbio pomoć Hristu, Potockom je poslužio da sebe, i nas upita nismo li svi Ahasveri, je li život smrt ili je smrt san, da li greh iskajavamo ili smo mi greh, da li je ljubav neispunjena želja a patnja neželjena postojanost? Odgovor može dati samo Jevrejin Lutalica. Ali on je, voljom pisca, nestao iz drugog Rukopisa. Ako ga neko ikada sretne, neka ga upita.
Anđelka Cvijić
24.09.21 Bookwar
Šta se krije iza misterije o knjizi staroj dva veka?
Rukopis nađen u Saragosi je veoma neobična knjiga koja je svojim čudnovatim sadržajem oduvek privlačila kreativne umove. Tako su se u nju kleli Luis Bunjuel, Martin Skorseze, Frensis Ford Kopola, Nil Gejmen, Salman Ruždi…
Priča o tome kako je Rukopis uopšte pronađen i kako je došao do publike je neobična, ako ne i neobičnija, od same knjige. Možda i od priče o životu njenog autora Jana Potockog.
Sve je započelo, početkom 19. veka, tokom rata između Francuza i Španaca. Napoleon je sarađivao sa španskom vojskom kako bi osvojio Portugaliju. Međutim, ubrzo je uvideo da, o istom trošku, može da pokori i Španiju. Francuska je okupirala severoistočne delove Španije, ali nije bila spremna na ogroman otpor i niz pobuna španskog naroda.
Najkrvavije borbe bile su u Saragosi, starom gradu zaštićenom sa dve reke i dva srednjevekovna zida.
Španci su, tokom leta 1808. odbili niz francuskih napada, nakon kojih su se ovi povukli. Ispostaviće se samo da bi obnovili trupe i da bi se tokom zime vratili sa šezdeset opsadnih topova. Nakon mesec dana bombardovanja i bolesti koje su kosile ljude na obe strane, odbrana je najzad probijena i borbe su se prenele na gradske ulice. Sve je bilo gotovo 20. februara. 1809. godine kada su se Španci najzad predali. Od prvobitnog garnizona koji je brojao 32.000 ljudi preostalo je nešto više od osam hiljada njih.
Saragosa je bila u ruševinama. U sporazumu predaje stajalo je da će grad biti pošteđen pljačke, ali neki incidenti se ipak dešavaju.
Tako je jedan francuski oficir, lutajući gradom, naleteo na kuću koja spolja nije ostavljala utisak da je opljačkana. Nadajući se plenu, oficir je ušao i tamo je, ipak, video da je sve što je vredno nestalo.
U kući je primetio neke sveske, prepune rukopisa na španskom jeziku. Francuz pomalo razume španski jezik. Dovoljno da shvati da je u pitanju dnevnik mladog španskog oficira koji na svom putu nailazi na razbojnike, aveti, kabaliste…
Želeo je da malo „odmori mozak“ od vojnih stvari, te je pomislio da će mu čitanje ovog dnevnika skrenuti pažnju sa užasa rata.
Nešto kasnije francuski oficir sa svojim odredom napušta Saragosu. Međutim, njegova četa se malo odvojila od glavnih trupa. To su iskoristili Španci da ih zarobe. Zarobljenim vojnicima i oficirima oduzimaju svu imovinu. Francuski oficir moli da mu ostave, makar, rukopis koji je našao. Njegovo ponašanje izaziva sumnjičavost kod vojnika, koji žele da se o tome posavetuju sa svojim kapetanom. Čim je pogledao rukopis bila mu je jasna vrednost rukopisa. Naime, video je da je zapise načinio njegov predak.
Francuski oficir mu je ispričao kako je došao do rukopisa. Kapetan ga poziva u svoju kuću. Tamo su ga lepo ugostili, nakon čega je Francuz tražio od Španca da mu rukopis prevede na francuski jezik. Ovaj je to učinio, a onako kako je govorio, tako je Francuz zapisivao. Ono što je zapisao danas je poznato kao Rukopis nađen u Saragosi.
Ovo objašnjenje se nalazi i u predgovoru Rukopisa. U pitanju je, zaista, izuzetna priča. I u potpunosti je izmišljena. Druga opsada Saragose se zaista dogodila, ali priča da je francuski oficir našao neke sveske pisane na španskom…? Čista izmišljotina.
Postoji dosta teorija o tome zašto je Jan Potocki izmislio ovu priču o poreklu svoje knjige. Jedna teorija smatra da je, pošto i sam tekst odiše misterioznom i mističnom atmosferom, ovo odličan uvod u celu priču.
Neki, opet, misle da je Potocki na ovaj način želeo da izbegne cenzuru. Cenzura je u to doba bila ozbiljna, a u knjizi je bilo dosta toga što bi moglo da se nađe pod njenim okom – politička i verska satira, okultizam, seks, preljuba, zavođenje…
Možda se Potocki bojao da će dospeti u neke probleme sa zakonom, te je pomislio da se laške izvući sa pričom kako to i nije on napisao, već, eto, neki francuski vojnik. On je samo našao taj prevod i to je to.
Ono što je impresivno jeste da je i istinita priča o Rukopisu neobična poput ove izmišljene.
Umesto da se vratimo u davnu prošlost, u vreme neposredno nakon smrti poljskog grofa, svratićemo u malo skoriju istoriju
Rukopis zaista jeste pronađen, ali ne u Saragosi za vreme francuske opsade, već u Nacionalnom arhivu u Poznanju i to 2002. godine. Tamo su Fransoa Rose i Dominik Trijeri pronašli delove Rukopisa koji do tada nisu bili poznati.
Ti rukopisi bili su u prepisima na hartiji sa datiranim vodenim žigom. Ovo je dovelo do ideje koja do tada nikome nije pala na pamet. Naime, postoji mogućnost da ovo nisu samo „ispušteni“ delovi romana, već da postoje dve sasvim različite verzije knjige.
Rose i Trijer započeli su pravu detektivsku potragu. Prvo su sastavili spiskove mesta gde bi se mogli naći rukopisi. Onda su počeli svoju potragu koja se odvijala u petnaest zemalja. Tragali su arhivama Jana Potockog koje se nalaze kod njegovih potomaka, analizirali istorijate fondova, tragali po arhivama širom Evrope.
Nailazili su na delove Rukopisa u privatnim kolekcijama, u arhivima koje se čuvaju u Madridu, Parizu, Krakovu… Pronašli su i prepise koji nisu bili klasifikovani pod imenom Potockog i zato raniji istraživači nikada nisu naleteli na njih. Srećna okolnost je bila što je Potocki pisao na engleskoj hartiji koja nosi vodeni žig sa godinom proizvodnje tako da su, uz identifikovanje rukopisa prepisivača, kvaliteta mastila… dva istraživača uspela da rekonstruišu vremena i etape nastajanje i nestajanja Rukopisa.
Na kraju je potvrđeno da zapravo postoje dva sasvim različita Rukopisa koji reflektuju različite filozofske stavove i poruke autora.
Postoje dva romana pod istim imenom i oba su autentična. Rukopis nađen u Saragosi (1804) i Rukopis nađen u Saragosi (1810). Ove dve verzije prvi put na srpskom jeziku, u prevodu Aleksandre Mančić, objavio je nedavno Službeni glasnik tako da i čitaoci u Srbiji mogu da biraju da li će čitati vedriju (prvu) ili mračniju (drugu) verziju.
Više od dva veka nakon što je napisan, nakon što SU NAPISANI, Rukopisi su sada u celovitim tekstovima koji mogu da se čitaju jedan za drugim, ili naporedo, uz upoređivanje i svakako veliko uživanje.
Kako je došlo do toga da se ova dva Rukopisa prvo razdvoje, da bi se tek dva veka kasnije ponovo „spojila“ u dve različite knjige? To je priča koja nas vodi iz Lajpciga i Pariza do Rusije za vreme Oktobarske revolucije, te preko Nice čak do argentinskih pampi. I ako su se filmadžije, preko filmova, zainteresovali za ovu izuzetnu knjigu (sada već možemo reći i knjige)?
Ove dve priče zaslužuju poseban tekst ili, prigodno, dva sasvim različita.
Piše: Milan Aranđelović