17.10.09
Gubiti od glupog protivnika
Andrija Matić
Orvelov svet je savršeno negativan, šta god da čovek uradi, uvek će biti pobeđen, i priklanja se vlasti. Međutim, kada imate glupog protivnika, koji stalno pravi greške, kao u mom romanu, onda mislite da je u vama problem i da ćete ga pobediti ako se samo malo popravite. Ipak, gubitak je neizbežan, i ta vrsta psihoze nešto je najstrašnije u totalitarnim društvima
Srbija je u potpunoj izolaciji u odnosu na svet, svaki prelazak granice kažnjava se zatvorom od dve do deset godina, legalan boravak u inostranstvu dozvoljen je samo državnim delegacijama, članovima porodica visokih funkcionera i predstavnicima crkve, engleski jezik zakonom je zabranjen, a svemoćna Vlada nacionalnog jedinstva i Narodna služba bezbednosti zadiru u svaki pojedinačni život i od naroda stvaraju „običnu hipnotisanu rulju”. Komunistička i nacionalistička ideja objedinjene su u jedinstvenu ideologiju, javna pogubljenja homoseksualaca, narkomana, obolelih od side, kao i drugih protivnika sistema, obavljaju se svake nedelje na Ušću. Poznati slogan Vlade je: jedinstvo, vera, sloboda...
To je „pomerena” slika Srbije koju Andrija Matić (1978), mladi autor „Stubova kulture”, prikazuje kroz antiutopijsku priču u svom drugom romanu „Šaht”. Matić je doktorirao na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu, i bavi se proučavanjem anglo-američke književnosti.
– Ono što me je podstaklo da pišem ovakvu knjigu, tokom 2007. i delom 2008. godine, jeste velika količina destruktivne energije sa kojom se suočavamo svakodnevno. Pomislio sam šta bi se desilo kada bi taj destruktivni način mišljenja prevladao – kaže Matić.
U „Šahtu” postoji nekoliko referenci na Orvelovo delo. Jedna je „ljubavni” trougao koji podseća na Orvelove junake O’Brajena, Džuliju i Vinstona Smita, u Matićevom romanu život su ukrstili glavni junak Bojan Radić, šef tajne policije Sretenović i devojka Vesna.
– Prvi otklon koji sam napravio u odnosu na Orvelovu knjigu „1984”, koju smatram jednom od najznačajnijih u 20. veku, jeste taj da u mom romanu ljubav nikako nije moguća. Kod Orvela Džulija i Vinston Smit stupaju u ljubavni odnos, ali bivaju otkriveni. Ja sam hteo da odem i korak dalje i da pokažem da u takvom društvu ljubav uopšte nije moguća – dodaje naš sagovornik.
„Vlast ovde nije kao u onoj glupoj Orvelovoj knjizi, gde svemoć totalitarnog društva izaziva strahopoštovanje. Ovde je sve traljavo jadno, pogrešno, a opet, iz nekog nepoznatog razloga, uvek ste poraženi” – rezonuje Matićev junak.
– Orvelov svet je savršeno negativan, šta god da čovek uradi, uvek će biti pobeđen, i priklanja se vlasti. Međutim, kada imate glupog protivnika, koji stalno pravi greške, a ja sam na nekoliko mesta u romanu upravo na tome insistirao, onda mislite da je u vama problem i da ćete ga pobediti ako se samo malo popravite. Ipak, gubitak je neizbežan, i ta vrsta psihoze nešto je najstrašnije u totalitarnim društvima. Imate glupog protivnika od koga neprestano gubite – smatra Matić.
Čovek je uvek sam protiv jačeg sistema. Kako istrajati u tako neravnopravnoj borbi?
– Čovek sam ništa ne može da uradi, ali mislim da je za svaku pojedinačnu dušu pobuna bolje rešenje od uklapanja u masu hipnotisanih ljudi. Život u takvim okolnostima je besmislica, i svaka vrsta borbe bolja je od letargije – kaže Matić.
Ipak, slika „pomerene književne stvarnosti” odgovor je na aktuelnu realnost, a taj postupak Andrija Matić primenio je i u svom prethodnom romanu „Nestanak Zdenka Kuprešanina”. Svoje junake brižljivo psihološki izgrađuje, a njihove dileme čudno nalikuju na životne nedaće današnjeg čoveka.
– Ako su ranije u našem društvu postojale naznake da bi Darvinova teorija mogla da bude izbačena iz nastavnog programa, ili da engleski jezik bude ukinut do petog razreda, pomislio sam da bi, po takvoj logici, neko mogao da predloži potpuno ukidanje engleskog jezika, kao vrhunski domet ksenofobije. Glavni junak „Šahta” na početku je ravnodušan čovek, koji sticajem okolnosti izgubi posao, živi kao marginalac, a kada dobije priliku da radi za šefa tajne policije postaje indoktrinirani sledbenik vladajuće politike. Prisustvujući prvom pogubljenju, on gubi individualnost i postaje deo kolektiva, doživljavajući navodno „prosvetljenje”. To je, međutim, najgore što može da se desi čoveku u svakom društvu, poništiti najosobenija osećanja i misli, sebe svodeći na broj u ukupnom zbiru koji teži proklamovanom cilju – objašnjava Matić.
Da li u Srbiji ima mesta za doktora engleske književnosti?
– Kod nas se sve dešava preko političkih veza, konkursi su namešteni, a moja profesija vrlo je malo cenjena. Često sebi kažem da ću otići zauvek iz Srbije, ukoliko se nešto ubrzo ne promeni. Smatram i da je šteta da bar delić života ne provedemo negde u svetu. Osim te egzistencijalne ugroženosti, postoji i jedan avanturistički motiv za upoznavanjem različitih kultura i ljudi. Međutim, važno je uočiti da se sada, kao država, stvarno nalazimo u jednom prelomnom trenutku gde je moguće potpuno iskliznuće u ambis.
Znači li to da je moguć povratak u devedesete?
– Moguća je reciklaža tog modela iz devedesetih, zbog toga što mi ne stvaramo ništa novo, uvek recikliramo stare modele. Najgori elementi komunističke i nacionalističke ideje nikada nas nisu sasvim napustili; uopšte, te dve ideje vrlo su bliske i među njima nema većih razlika. To su ideje koje odgovaraju konzervativnim društvima, stvaraju posebnu izolacionističku atmosferu prikazujući određeni narod kao izuzetan i neponovljiv. Ne bi me čudilo da neko objedini sve to, doda još malo devedesetih, i napravi neku novu „nakazu”. Ekonomska kriza već nam je nanela nepopravljivu ne samo ekonomsku, već duhovnu i intelektualnu štetu.
Marina Vulićević
09.07.09 Vreme
Katalog liberalnih strahova
Andrija Matić: Šaht
Pisac koji se odluči na stvaranje turobnog distopijskog književnog sveta, smeštenog u mračnu blisku budućnost ili u neku "alternativnu" sadašnjost (poput romanesknih postavki Roberta Harisa ili Filipa K. Dika u kojima Hitler i sile Osovine pobeđuju u Drugom svetskom ratu), negde logično polazi od pretpostavke da deli strahove sa svojim čitaocima. A to, opet, znači da sa njima mora deliti i neke bazične vrednosti: jer, šta su njihovi zajednički strahovi nego izraz užasa pred mogućnošću da te vrednosti nestanu, ili da budu potisnute duboko u ilegalu?
Andrija Matić (rođ. 1978) u romanu Šaht vodi čitaoca u Srbiju 2025: već desetak godina na vlasti je autoritarna "Vlada nacionalnog jedinstva" koja je formirana nakon neuspelog pokušaja "vraćanja otetog Kosova" vojnim putem, a koje je okončano totalnom izolacijom Srbije. Naravno, ako ne računamo bliskost sa majčicom Rusijom, koja je duboko u "drugom Hladnom ratu" protiv trulog imperijalističkog Zapada... Srbijom vlada "sinteza komunizma i nacionalizma" (prvog više metodološki, drugog više ideološki, I’d say...) s dominantnim klerikalnim prelivom, "neprijatelji naroda" – a to su svi od drugačije mislećih pa do narkomana, homoseksualaca... – bivaju javno pogubljeni na Ušću uz ekstatično urlikanje mase, i sve tako to... Treba li još? Pa, evo, uzmimo baš tačku gde priča Šahta počinje: narator gubi posao profesora engleskog, a bogme i svaku "moralno-političku podobnost", kada Skupština usvaja "Zakon o ukidanju engleskog jezika"... Iz svega priloženog (a to je samo delić čudesa) možete videti da Matić igra "tvrdo": distopijska Srbija iz Šahta zapravo je neka vrsta kataloga strahova nekog, hajmo reći, levo-demokratsko-liberalno opredeljenog sveta. Sve je tu na gomili: represija, izolacija, klerikalizam, patrijarhalnost, homofobija, ksenofobija... Zato je Srbija iz njegovog romana zapravo brevijar svega onoga lošeg što je obeležilo našu noviju istoriju, ali sabranog na jednom mestu i pojačanog do daske, tako da uši otpadaju! U tom i takvom zagušljivom okruženju njegov je narator Bojan Radić, mlad čovek na pragu sredovečnosti, totalni autsajder koji životari na margini društva, sve dok ga sticaj okolnosti ne lansira u orbitu, u zatvoreni krug Novog Društva, gde će prilično lako i brzo – lakše i brže nego što je ikada sanjao – uspeti da izda sebe i ono u šta veruje, ali će zato i dobiti priliku da se iskupi, da se pobuni, da učini makar simbolički gest Otpora... Koji, naizgled, neće promeniti ništa u poretku stvari, osim što će možda spasiti jednu dušu. A da će to iskušenje, tj. prilika za popravni doći u vidu jedne devojke/žene, to valjda ne moram ni da naglašavam, zar nije tako bilo i kod Orvela? Nije da će tu biti neke prave "veze", ali ipak, Matić kao da veruje u onu orvelovsku tezu o suštinskoj subverzivnosti ljubavi u hladno mehanicističkom antiutopijskom svetu.
Kao suma levo-liberalnih strahova pred sasvim određenom vrstom "etnopravoslavnog" totalitarizma, Matićev roman nužno asocira na izvanredne knjige Peljevina ili Sorokina, naročito na Sorokinov Dan opričnika (v. Vreme br. 922), ali i na velikog prethodnika (i vizionara, nažalost...) Vladimira Vojnoviča i njegov roman Moskva 2042, naravno, uz važnu napomenu da Šaht po književnom dometu ipak nije ni u istom sazvežđu sa ovim velikim ruskim majstorima – tek da ne bude zabune. Radi se o pokušaju, ne sasvim uspelom, ali bez sumnje zanimljivom i odvažnom, da se sredstvima primerenim romanopiscu ispita i izmašta jedan svet krajnjih konsekvenci, tj. da se sve ono što već postoji u stvarnosti kao mogući zametak distopije, istera do (užasnog) kraja, pa da se vidi šta će se dobiti. U tom mi se smislu tokom čitanja Šahta sve vreme nametala jedna naizgled "neočekivana", a zapravo savršeno prirodna paralela: Šaht je neka vrsta parnjaka, konkurenta ili odraza u ogledalu Leposave Pavla Ćosića (v. Vreme br. 867) koja je, pak, bila pokušaj – takođe delimično uspešan – da se na satiričan način katalogizuju svi desno-konzervativni strahovi od neke (ne)moguće buduće Srbije (koja je, opet, prikazana kao današnja na mlazni pogon) kojom vladaju "politička korektnost", Nevladine Organizacije i manjine svih vrsta... Šaht je, dakle, neka vrsta "anti-Leposave", čak i ako pisac, ko zna, Leposavu možda nije ni čitao. No, mi jesmo, i bilo bi možda zabavno iznova ih iščitavati u paru, pa upoređivati: kaži mi čega se bojiš, i reći ću ti ko si!
09.07.09 Vreme
Katalog liberalnih strahova
Šaht, Andrija Matić
Pisac koji se odluči na stvaranje turobnog distopijskog književnog sveta, smeštenog u mračnu blisku budućnost ili u neku "alternativnu" sadašnjost (poput romanesknih postavki Roberta Harisa ili Filipa K. Dika u kojima Hitler i sile Osovine pobeđuju u Drugom svetskom ratu), negde logično polazi od pretpostavke da deli strahove sa svojim čitaocima. A to, opet, znači da sa njima mora deliti i neke bazične vrednosti: jer, šta su njihovi zajednički strahovi nego izraz užasa pred mogućnošću da te vrednosti nestanu, ili da budu potisnute duboko u ilegalu?
Andrija Matić (rođ. 1978) u romanu Šaht vodi čitaoca u Srbiju 2025: već desetak godina na vlasti je autoritarna "Vlada nacionalnog jedinstva" koja je formirana nakon neuspelog pokušaja "vraćanja otetog Kosova" vojnim putem, a koje je okončano totalnom izolacijom Srbije. Naravno, ako ne računamo bliskost sa majčicom Rusijom, koja je duboko u "drugom Hladnom ratu" protiv trulog imperijalističkog Zapada... Srbijom vlada "sinteza komunizma i nacionalizma" (prvog više metodološki, drugog više ideološki, I’d say...) s dominantnim klerikalnim prelivom, "neprijatelji naroda" – a to su svi od drugačije mislećih pa do narkomana, homoseksualaca... – bivaju javno pogubljeni na Ušću uz ekstatično urlikanje mase, i sve tako to... Treba li još? Pa, evo, uzmimo baš tačku gde priča Šahta počinje: narator gubi posao profesora engleskog, a bogme i svaku "moralno-političku podobnost", kada Skupština usvaja "Zakon o ukidanju engleskog jezika"... Iz svega priloženog (a to je samo delić čudesa) možete videti da Matić igra "tvrdo": distopijska Srbija iz Šahta zapravo je neka vrsta kataloga strahova nekog, hajmo reći, levo-demokratsko-liberalno opredeljenog sveta. Sve je tu na gomili: represija, izolacija, klerikalizam, patrijarhalnost, homofobija, ksenofobija... Zato je Srbija iz njegovog romana zapravo brevijar svega onoga lošeg što je obeležilo našu noviju istoriju, ali sabranog na jednom mestu i pojačanog do daske, tako da uši otpadaju! U tom i takvom zagušljivom okruženju njegov je narator Bojan Radić, mlad čovek na pragu sredovečnosti, totalni autsajder koji životari na margini društva, sve dok ga sticaj okolnosti ne lansira u orbitu, u zatvoreni krug Novog Društva, gde će prilično lako i brzo – lakše i brže nego što je ikada sanjao – uspeti da izda sebe i ono u šta veruje, ali će zato i dobiti priliku da se iskupi, da se pobuni, da učini makar simbolički gest Otpora... Koji, naizgled, neće promeniti ništa u poretku stvari, osim što će možda spasiti jednu dušu. A da će to iskušenje, tj. prilika za popravni doći u vidu jedne devojke/žene, to valjda ne moram ni da naglašavam, zar nije tako bilo i kod Orvela? Nije da će tu biti neke prave "veze", ali ipak, Matić kao da veruje u onu orvelovsku tezu o suštinskoj subverzivnosti ljubavi u hladno mehanicističkom antiutopijskom svetu.
Kao suma levo-liberalnih strahova pred sasvim određenom vrstom "etnopravoslavnog" totalitarizma, Matićev roman nužno asocira na izvanredne knjige Peljevina ili Sorokina, naročito na Sorokinov Dan opričnika (v. Vreme br. 922), ali i na velikog prethodnika (i vizionara, nažalost...) Vladimira Vojnoviča i njegov roman Moskva 2042, naravno, uz važnu napomenu da Šaht po književnom dometu ipak nije ni u istom sazvežđu sa ovim velikim ruskim majstorima – tek da ne bude zabune. Radi se o pokušaju, ne sasvim uspelom, ali bez sumnje zanimljivom i odvažnom, da se sredstvima primerenim romanopiscu ispita i izmašta jedan svet krajnjih konsekvenci, tj. da se sve ono što već postoji u stvarnosti kao mogući zametak distopije, istera do (užasnog) kraja, pa da se vidi šta će se dobiti. U tom mi se smislu tokom čitanja Šahta sve vreme nametala jedna naizgled "neočekivana", a zapravo savršeno prirodna paralela: Šaht je neka vrsta parnjaka, konkurenta ili odraza u ogledalu Leposave Pavla Ćosića (v. Vreme br. 867) koja je, pak, bila pokušaj – takođe delimično uspešan – da se na satiričan način katalogizuju svi desno-konzervativni strahovi od neke (ne)moguće buduće Srbije (koja je, opet, prikazana kao današnja na mlazni pogon) kojom vladaju "politička korektnost", Nevladine Organizacije i manjine svih vrsta... Šaht je, dakle, neka vrsta "anti-Leposave", čak i ako pisac, ko zna, Leposavu možda nije ni čitao. No, mi jesmo, i bilo bi možda zabavno iznova ih iščitavati u paru, pa upoređivati: kaži mi čega se bojiš, i reći ću ti ko si!
Teofil Pančić
04.07.09 Politika
Da li smo prošli 2024.?
Andrija Matić: ŠAHT
Novi roman Andrije Matića (1978) počinje u momentu kada Skupština usvoji Zakon o ukidanju engleskog jezika. Nakon kampanje koja je prethodila ukidanju, kako piše Matić, svaki je profesor, prevodilac, pa čak i student engleskog jezika „za veliki deo stanovništva postao omražen – skoro kao narkoman i homoseksualac“. Bila je to samo jedna od odluka jezive Vlade narodnog jedinstva u piščevoj svakako zanimljivo zamišljenoj antiutopiji.
Bojan Radić, glavni junak romana Šaht, „Englez“ po zanimanju, ostao je nakon takve odluke bez posla, u čeljustima nacionalističkog, ksenofobičnog, izolacionističkog i demagoškog horor društva u kome se javna pogubljenja homoseksualaca tretiraju kao glavna zabava, u kome caruju Vlada narodnog jedinstva i Narodna služba bezbednosti, insistirajući na glavnom sloganu: „Jedinstvo, vera, sloboda“. U Matićevoj futurističkoj distopiji Srbija i Beograd te 2025. godine izgledaju zaista zastrašujuće. Montirana suđenja, patetisanja narodnih pesnika, sveštenik pedofil, iskorenjivanje unutrašnjih neprijatelja i prozapadnih političkih stranaka, te zatvori za iste na Banjici i Sajmištu – samo su neki od motiva iz antiutopijskog sveta Andrije Matića koji u surovosti ide do krajnjih granica.
Naravno, ma koliko fabula bila udaljena u vremenu, futuristička priča obično crpi snagu i materijalizuje se iz svoje veze sa sadašnjošću i prošlošću. U tom je smislu i roman Šaht satirična priča sa alegorijskom snagom: oštra, odvažna i svakako potrebna literarna packa ovom društvu. Pored toga što bi se mogla okarakterisati kao antiutopijska i satirična, u Matićevom postupku mogla bi se još prepoznati i izvesna oruđa koja bi roman približila „žanr“ književnosti.
Posvećujući pažnju glavnom junaku koga šef tajne policije unajmljuje da njegovoj deci drži privatne časove engleskog, pisac pripoveda poštujući „perfektno uobličnu narativnu liniju“, kako je već primećeno, brzo prelazeći sa slike na sliku, što roman, uz ove moguće političke diskurse, čini pitkim i intersantnim.Drugo je pitanje koliko brza, gotovo filmska priča, ima u sebi literarne snage. Ne moramo pominjati kako je Danilo Kiš u proznim mešavinama pažljivo merio „so, biber i šećer“, ili kako je u Baštu, pepeo unosio velike komade metalnih otpadaka da bi razorio lirsku čaroliju. S obzirom na to da bi Šaht mogao imati veze sa „žanrom“, pre bismo se mogli setiti Pekićevih knjiga, žanr-romana Besnilo najpre, te piščevih razmišljanja o tome kako se u jednoj knjizi mogu koristi oruđa žanra ali za visoku umetničku realizaciju.
Raspravljajući o toj poprilično složenoj temi, Borislav Pekić je u razgovoru sa Z. Zimom (objavljenim u Vijesniku, pa u knjizi Vreme reči ) – naslov tog razgovora iz 1985. (!) u vezi je sa Orvelom: „Kroz 1984. odavno smo prošli“ – razmišljao kako da se „na žanrovskim temama, posredstvom sve umetničkijeg rukopisa, postigne neko jedinstvo „para“ i „čiste“ literature“. Taj put Pekić definiše kao hodanje po žici: „Svaki se pogrešan korak plaća. Ako vas omame dubine (sadržaja) i mogućnosti pokreta (forme), pašćete...“Andrija Matić ni u kom slučaju ne pada sa žice o kojoj govori Borislav Pekić, iako bi ravnoteža u literanoj igri mogla biti bolja. Šaht je zanimljiv i za čitanje preporučljiv roman (da li smo i kroz 2024. odavno prošli?) – pritom vrlo opasna igra i izuzetno težak zalogaj za pisca - koji je literarno mogao biti jači, pre svega u karakterizaciji junaka koji su najčešće svedeni na gole funkcije. Drugim rečima, parafrazirajući Pekićevo gledište o visokoj književnosti koja u sebi sadrži tragove žanra - mogla se, uz poštovanje Pravila igre, „para-književnost“ pisati formalnim sredstvima prave književnosti, te tako na kraju i postati prava...
Mića Vujičić