10.03.09
Rat je stariji od čoveka
Petar Sarić
Svoje fantastične izume čovek je pretvorio u strašna oružja, i oruđa, da bi ubijao ne zveri, i ne neka natprirodna bića, već samog sebe
Petar Sarić (1937), autor četiri zbirke pesama, romana „Veliki ahavski trg”, „Sutra stiže Gospodar”, „Dečak iz Lastve”, „Petruša i Miluša” i drame „Sutra stiže Gospodar”, objavio je u stotom, jubilarnom „Kolu” Srpske književne zadruge svoj novi roman „Sara”. U prvom delu autor opisuje raslojavanje srpskog sela, raspad patrijarhalne porodice, promenu moralnih vrednosti. Nastavlja tamo gde su stali Janko Veselinović, Milovan Glišić, Laza K. Lazarević... Drugi deo je posvećen našim deobama u ratu, sa kojima dolaze drukčije, krvave deobe: jedni brane staro, drugi se priklanjaju novom. Petar Sarić je za roman „Sara”, zajedno sa Vladimirom Kecmanovićem, dobio nagradu „Meša Selimović” za 2008. godinu.
Roman je nastao, zabeleženo je u uvodnoj napomeni, na osnovu ispovesti majke Gospave (Sara)...
Da nije bilo jedne jedine majčine rečenice koju mi je, davno, dok smo se odmarali u Šumljatoj dolini, podarila i koja je vremenom, ne odvajajući se od mene, nadošla u veliku misteriju, ne bi bilo ni „Sare”. Tačno ste primetili: Sara je najčešće Gospava, moja majka.
Roman je oda ljubavi, ali i priča o ljubomori, o ljudskoj zlobi i pakosti?
Jeste. U početku knjige, na pedesetak strana, govori se o deobi braće Vukotić. Ta deoba je metafora za svako, i svačije, zlo. Ako bilo kom zlu potražimo korene, naći ćemo ih u deobama koje su i mržnja i izvor svih zala. Najtragičnije deobe su one u nama. One kada nas u svoj vrtlog povuče nevakat, kad mnogi izgube glavu. Kao da će pošast trajati za sva vremena. Postaje aktuelno, i pomodno, ponašati se kako to vreme traži; i, kako se niko naš, pa ni onaj koga oponašamo, nikad nije ponašao. I među intelektualcima (i piscima) ima onih koji brišu svaki trag za sobom, kako se, tamo gde su se zaputili, ne bi otkrilo otkud dolaze.
Kad to mine i kad se neprolazne vrednosti, one na koje se čovek oduvek oslanjao, i koje su ga održale, vrate, onda, shvativši (tumarajući bez identiteta) da smo najviše zla i bola naneli sami sebi, krećemo iz početka, kao da pre nas ničega nije bilo. I ponovo ne shvatamo da, iznova, idemo u susret deobama...
Jedan od junaka romana je – Knjiga. Prost svet od knjige zazire, i Saru doživljava kao vešticu?
Ta Knjiga je neka vrsta Sarine Biblije. Donela ju je iz roda. Ona simbolizuje neki daleki, nepoznati svet, nagoveštava, ili predskazuje neke buduće odnose u ljudskoj zajednici, nešto što kod ljudi izaziva znatiželju i oprez. Tako Sara, zahvaljujući toj Knjizi postaje još veća zagonetka. I likom i stasom izdvajala se od drugih žena. Nigde se, kao u njoj, nisu spojile duhovna i fizička lepota. Takvo žensko čeljade nije viđeno u Banjanima. Zato su od nje zazirali, zato su ih zbunjivali njeni postupci. Prepričavana je i učena svaka njena reč, zaluđivala ih i plašila njena lepota. Zato nisu mogli bez nje, zato su je priželjkivali i odbijali; i muško i žensko u nju se zaljubljivalo.
Sara je, podnoseći to pogano vreme, čekala ono koje će doći. Nije ga dočekala. I tek pošto je Knjiga spaljena i Sara izvršila samoubistvo, počela je prava priča o njoj. Tek tada se videlo da narod zna napamet skoro celu Sarinu Knjigu. Ostalo je ono što je neuništivo, a čemu Sarino prisustvo više nije bilo neophodno, moguće je da mu je i smetalo.
Propast porodice se nastavlja u ratu: brat udara na brata, stric izdaje sinovca, nesreća sustiže nesreću?
Rat je stariji od čoveka. Sve što postoji i živi, u ratu je otkad postoji i živi. Gledao sam u Šumljatoj dolini izdanak mladog hrasta. Lepo je krenuo. Ali, nalazeći se između starih hrastova, mlada stabljika, u tražnji prolaza do svetlosti, počela je da se krivi. Moćni hrastovi, ukrštajući svoje grane nad njom, zatvarali su joj svaki prolaz. I ona je počela da vene. I osušila se. Nesreće koje prate svaki rat, najvidljivije su kod čoveka. On je svoje fantastične izume pretvorio u strašna oružja, i oruđa, da bi ubijao ne zveri, i ne neka natprirodna bića, već samog sebe.
Onaj koji je stvorio Svet, odvojeno čoveka, negde je, za dlačicu, pogrešio.
Kod nas se vreme prepoznaje i meri po ratovima. U zavisnosti da li smo bili na strani pobednika ili gubitnika, menjaju se granice i ime zemlje. Srbija je sve manja?
Ovde, na Balkanu, kao da postoji samo vreme ratova. To mi, bez ustezanja, mećemo na dušu drugome, moćnijem. Da bismo se oslobodili sopstvene krivice koja nikad nije mala. Ni balkanski mir nije kao drugde: prođe u pripremama za sledeći rat. Otac koji je proživeo četiri rata govorio je svojoj deci: „Vi, evo, odrastoste bez rata, ali ne nadajte se da vas, bar jedan, neće stići”.
A Srbija? Ona se, ovog puta, nečijom zabludom, našla na strani gubitnika. Mali narodi i najsitniju grešku skupo plaćaju. A zna se šta biva sa onim ko je izgubio. Zna se ko kome sudi. Ako gubitnik, mudrošću i strpljenjem, sačuva ono po čemu su ga, i prijatelji i neprijatelji, prepoznavali i kazivali, njegovo posrnuće može proći s manje lomova, može biti podnošljivije i može kraće trajati. Bez toga, gubitnik je u opasnosti da „pregazi samog sebe”.
Živite na Brezovici, na Kosovu i Metohiji. Čemu se nadate?
Ne bih da jadikujem iako bi se, s obzirom na to gde živim, to očekivalo. Ima ljudi koji su se na kuknjavu navikli, i veoma se u tome izveštili. U mojoj porodici takvi nikad nisu bili na ceni. Ipak, olakšavate mi što svojim pitanjima ne insistirate na tragediji koja nas je, s Kosovom, zadesila. Jer, „gledajući s najviše planine, gledajući dole na drumove, kud prolaze Turci i trgovci”, moglo bi mi se omaći nešto što bi više odmoglo no pomoglo.
A Brezovica, sa Sirinićkom Župom, rajski je vrt. Tamo ne možete naći mesto na kom se ne čuje žubor planinskih potoka. U miru nisam toga bio svestan koliko sad – u ratu. Zato je nemoguće napustiti Brezovicu. I Štrpce. I Kosovo i Metohiju. Napustiš li ih, izlažeš se opasnosti goroj od smrtne: gde god stigneš, zalutao si; izgubio si svoje ime. I tvoji i tuđi čude se šta se od tebe učinilo. Ne pojavljuj se ni pred ogledalom: samog sebe nećeš prepoznati.
Zoran Radisavljević
25.02.09
Na kućnom pragu nebo
Petar Sarić
SRPSKO seoce Brezovica kod Štrpca, navalili odozgo snegovi i magle Šar-planine. Ovde živi i stvara književnik Petar Sarić, dobitnik ovogodišnje nagrade "Meša Selimović", jedne od najuglednijih u Srbiji, koji naš list dodeljuje 21. godinu zaredom.
Gotovo u sumrak, posle više od 400 kilometara prevaljenih od Beograda do ovog parčeta srpske kosmetske zemlje, raspitujemo se za Petrovu kuću.
- Nisam verovao da ćete se uputiti u ovo nevreme i bespuće - dočekuje nas na pragu Petar Sarić.
Njegova supruga Stana, iako okrunjenog zdravlja, odmah je nalila domaću lozovaču za nemirna srca, postavila sir i pršut i doturila vatri drva, da se ugrejemo. A, nije morala. Ovde je mesto gde greje toplina ljudske reči i dodira.
- Srećni smo što ste doši - kaže nam. - A, ta velika nagrada... Ovde, u Brezovici, veća je nego što možete i da slutite. To je nešto za nas, za preostali srpski živalj, najveće. Skroman dom Sarića. Na zidovima fotografije predaka i potomaka, prošlost i budućnost o kojima Petar piše i govori. Zamrznute sekvence proteklih godina. Kandilo i ikone, na stolu "Novosti". Stižu u ovu kuću svakog dana, osim nedelje.
Prozori nasuprot putu Uroševac - Priština, promiču teški kamioni Kfora i Albanci. Svakog trenutka zvone telefoni, javljaju se Petrove kolege, Srbi iz Nemačke, Kanade. Ma, sa svih kontinenata. Čini se da je nagrada "Novosti", u samo jednom danu, u kuću Sarića donela ceo svet. Nisu brojali pozive, znaju koliko su bogati, kad toliko prijatelja imaju. Trenuci kada se potiskuje golgota koju su prošli. I oni i njihova deca, svih ovih nesrećnih godina, otkako ih je čudesna i precizna geometrija sudbine vratila na drevno ognjište kosmetsko.
- To je ognjište svih nas, kućni prag s kojeg se najbolje i najdalje vidi - govori Petar Sarić. - Ima gore, na Šari, jedan vrh, Ljuboten, e, odatle kad pogledaš, prvo nebo vidiš. Nebo ti kazuje sve.
I, sad teče priča u kojoj su pitanja potpuno suvišna. Petar Sarić (72), pisac koji ne voli intervjue, i kako se to kaže, ne otvara se pred novinarima, govori prvi put više od onog što je dosad rekao. Dovoljno je, dosad, kaže, govorio o svojim romanima, pišući u tišini, u nedođiji, gutajući suze da ih ni u kući niko ne vidi. A pisao je ponajviše o vekovnoj tragediji - srpskim podelama. O nevidljivim bitkama u duši i vidljivim gospodarima koji stalno dolaze.
- Naše, srpske podele najveće su zlo - reći će nam. - Zato se ne bojim Šiptara, već ovih naših. Njih se ja bojim.
Zvone reči, kao nekad manastirska zvona Ljeviške i Arhanđela. Teče živo sećanje o zatvoru u Gnjilanu, prvi put otvorio dušu pisac, kada je u januaru 2002. godine 11 dana bio zatočen u ćeliji, samo zato što je američkom vojniku rekao: ovo je ovde, moje.
Stana operisana od najteže bolesti, Petar pošao po lekove. Amerikanac, teškašem, zagazio u dvorište, zaprečio kapiju. Ni da makne. Razmenjene su oštre reči. Dovoljno da Petra Sarića, najuglednijeg Srbina podno Šare, “okuju u lance”.
- Strahovao sam da me deca ne vide u ćeliji - kaže, a glas udara o zidove, pa se vraća kao refren, od kojeg pucaju bubne opne. - Kad, jave mi: došla vam je ćerka. Sav se tresem. Grlimo se Jelena, Stana i ja. Tijana i Nataša bile su na sigurnom. Moja porodica! To je moja sreća. Porodica je najvažnija. Ona je luka spasa za brodolomnika.
Bili su to dani kada je ustalo Štrpce. Hiljadu ljudi svakog podneva, dok je bio u kazmatu, dostojanstveno je protestnom šetnjom pokazalo da se, ma koliko bila jaka okupaciona sila, nije lako izboriti sa ovdašnjim srpskim narodom.
Ustala je tih dana i kulturna javnost Srbije, književnici iz Francuske 7.
Petar Sarić kaže:
- Nikad me nije napuštala nada, kao što ovaj narod srpski na Kosovu ne napušta. Ovde je ona punija nego igde. A šta je čovek bez nade. Bez nje niti si kud pošao, niti si kud stigao. Zato verujem da će i ova sila proći, kako je došla. Mnoge strašne trenutke je pregurao ovaj narod. I ove će.
Pogled kroz prozor, na onaj put kojim putuju Albanci, nismo ni primetili da je noć pala na malenu Brezovicu, a ovde inače deceniju već mrak stiže ranije nego igde. Stana je upalila svetla, struja sa agregata.
Sećanje na leto "99, na dane kada su, odozdo iz Prizrena, kuljale kolone nesrećnih Srba, prognanih sa vekovnih ognjišta.
- Čuješ samo jecaje očajnog i zaboravljenog naroda... Ide vojska, idu nesrećnici, kud ćeš narode, pitam se. I ovo ovde je tvoje, kad su te već otuda prognali. Zaustavili se ljudi i ostali. A, bio je dovoljan samo treptaj. Samo jedan jedini treptaj da i odavde krenu. Otvorim kapije da se smesti u naš dom, ko želi. A, umirali su prognani ljudi na ovom putu. Ali, i od smrti ima gore. To je kad te se deca stide. Kad dete pitaju: "Čiji si?", a on zamuckuje od sramote. E, to je gore od smrti.
U Štrpcu je danas više od 10.000 Srba. Oni koji su do danas ostali, ostaće. Neće da budu Hazari. Hoće da im se govor i deca čuju tu gde su im se vekovima čuli pradedovi, govore nam ovdašnji ljudi, mnogi su ostali gledajući u kuću Sarića: "Ako je Petar tu, raspakuj kofere".
- Imam tu, ovu jednu garažu, pa sam odlučio da betoniram ispred. Bruji mešalica. Srbi kažu: "Kad Petar zida, i mi ostajemo" - seća se Petar.
A onda, kao za sebe, ponavlja:
- Šta smo mi, Srbi, bez Kosova i Metohije. To je kao telo bez duše. Naši su koreni ovde. A može li stablo bez korena? Bez Kosova nema srpskog imena. Ono je Biblija naše duše. Škrinja u kojoj se čuvaju dragocenosti.
Sedimo sa Sarićima do dugo u noć. Ujutro, ponovo smo u njihovom toplom domu. Molimo Petra da nas povede u svoju radnu sobu, u kojoj nastaje literatura koja se ne piše, već rađa za potomstvo. Čovek koji je od detinjstva vezan za kosovski stih, njegovu lepotu i veličinu. Negovao je taj stih Petar Sarić u rodnim Banjanima, kod Nikšića, bliže Bileći. Otuda je, dok su bile stare kolibe Sarića poneo jedan kamen.
- Ne bih ga dao ni za šta - kaže. - Vredniji je od najvrednijeg dragog kamena. Ma, kao da je samim zlatom optočen. A, ovaj keder - pokazuje nam minijaturu rezbarenog drveta, takav imam u dvorištu. Doneo sam mladicu iz Libana, od onog drevnog stabla pod kojim se, kažu, odmarao Isus.
I, za čudo drži se biljka dobro. Primila se. Pustila koren u ovom parčetu kosmetske srpske zemlje.
- Hteli su da mi ga uzmu na aerodromu - govori Petar. - Ali su osetili moj bol. Nisu imali srca da ga oduzmu.
Vreme rastanka, miriše kafa, pržena na ognjištu Sarića, samlevena slabašnom Staninom rukom, u starom mlinu od mesinga. U prozoru procvetao kaktus boje ciklame. Prvi cveta za najmlađu ćerku Sarića, Tijanu, apsolventa stomatologije.
A na Brezovici svakog proleća cvetale su ljubičice boje krvi. Šta će doneti proleće koje dolazi?
Mi odlazimo. Sarići ostaju, da ovde ostane i njihov rod. Iza prozora lice lepe Tijane Sarić, pune suza i oči i prozori. Pamtimo reči Petra Sarića:
- Teško onom ko ne ume da zaplače.
ZLO, ZA DOBRO MOJE
O NAGRAĐENOM romanu "Sara", Petar Sarić kaže:
- Tragedija srpske podele iz Crne Gore okosnica je romana. Kad sam taj roman pisao, nisam ni slutio da ćemo se tako strašno podeliti. Tu ranu nosiću dok živim.
Iz nagrađenog romana sami izdvajamo citat, kojim život završava, s pogledom na parče svog neba, Sara, glavna junakinja. Ona kaže: "Bože, slavo moja, nemoj mučati, jer se usta bezbožnička i usta lukava na me otvoriše... Vraćaju mi zlo za dobro moje i mržnju za ljubav moju".
- Sara, to sam ja - kaže Petar.
MEŠA JE PLAKAO
KAO da je sudbina režirala: Petar Sarić, sreo se sa Mešom Selimovićem kad je, kao direktor izdavačke kuće u Prištini došao da upita da mu štampaju dela. Taj trenutak je živ, kao da se upravo događa.
- Vrata je otvorila Darka, Mešina supruga. Kaže: bolestan i govor mu je bolest otela, ali vi govorite, i nemojte da vas potrese ako, kad čuje taj vaš specifičan govor zaplače. Govorite slobodno, on vas čuje i razume. Govorio sam, a Meša je plakao. Bio je to moj prvi i poslednji susret sa njim.
Milena MARKOVIĆ
21.11.08
Podele su zlo svih zala
Petar Sarić
ROMANSIJER, pesnik i dramski pisac sa Kosova i Metohije Petar Sarić, koji živi i piše u Brezovici na Šari, objavio je u 100. kolu Srpske književne zadruge roman „Sara“. Na početku se govori o deobi braće Vukotić. Deobe, bez kojih kao da ne umemo da živimo, zlo su svih zala.
* Pišete o tragičnim ideološkim podelama našeg naroda u prvoj polovini 20. veka. Postoje li još takve dramatične podele u našem narodu koje nas određuju i na početku 21. veka?
- Pitanje je toliko naše da bi trebalo da je, nama, na njega najlakše odgovoriti. Ali u isto vreme, i u istoj meri, mi ne nalazimo taj odgovor. Kad bismo ga našli, pitanje se, tako ucelo, ne bi odnosilo na nas, ne bi bilo toliko naše. A naše današnje deobe ne liče onim o kojima nešto znamo; zbunjeni, srećemo ih tamo gde ih dosad nije bilo; izgubljeni, ne možemo da ih prepoznamo; postiđeni, zamuckujemo izgovarajući njihova imena. Potraje li ovako, od jedne države biće ih toliko koliko zemaljskom vlastodršcu bude potrebno; i isto toliko naroda; i isto toliko jezika; i isto toliko pisama, i isto toliko crkava... I sve tako dok nas, hazarski, ne bude bilo.
* Kako žive i rade srpski pisci na Kosovu i Metohiji?
- Žive, ispraćaju dan za danom, zajedno sa svojim narodom. A to znači drukčije no gde drugo. Između suze na licu nekog ratara ili čobanina, na primer, i jednog intelektualca nema razlike. A to za pisca može biti i opasno, jer, pritisnut i onemogućen, ne uspeva da se izvuče ispod ponjave pod kojom se legu mnoge naše patetične zablude. Ima kuknjave koja je, kao i sve preglasne reči, sklona da se okrene protiv same sebe, da se poistoveti s pretvaranjem i prenemaganjem. Retki su pisci koji danas žive na Kosovu i Metohiji, kao i oni koji s daljine pišu o Kosovu, koji uspevaju da odole toj opasnosti.
* Kada vam je bilo najteže i da li ste pomišljali na odlazak?
- Bilo je teško onda kad je svaki korak preko kućnog praga vodio u neizvesnost i beznađe, kad se konačilo u podrumima; bilo je teško učestvovati u razgovorima s žiteljima Sirinićke župe koji su, u jednom trenutku, bili spremni na kolektivno iseljenje poput onih iz Prizrena, Sredske, Srpskog Babuša... I Siriniću je bio dovoljan nevidljivi mig pa da se svrsta u jednu kolonu, kao što je za pokretanje snežne lavine dovoljan lepet ptičjeg krila. Bilo je teško pristati da te štite oni (UNMIK-NATO) koji su za Albance bili oslobodioci a za nas Srbe okupatori; a moralo se pristati, jer isti ti vojnici i policajci,
koji su više podstrekavali nego onemogućavali zločine nad Srbima i nealbancima i time presudno uticali na njihovo iseljenje, sačuvali su mnoge srpske glave. Verujem, i moju. Na ovim prostorima, ni u ratu ni u miru, ne pamti se takvo licemerje, takvo moralno poniženje: doveden si dotle da moraš prihvatiti da te štiti onaj koji ti je razorio zemlju i okupirao njeno duhovno i istorijsko središte!
* Da li su se neki vaši prijatelji vratili poslednjih godina?
- Tamo (u gradovima i selima) gde ima Albanaca nema mesta, ni povratka Srbima. I danas u mešanim sredinama avetinjski štrče zidine spaljenih srpskih kuća. Te kuće, zidane nepečenom ciglom, i da nisu spaljene, ne bi mnogo bolje izgledale pored najrazličitijih raskošnih albanskih građevina. Prolaznik, bilo koji da je, mora da se upita otkud Albancima toliki novac kad nigde nijedna fabrika, kojih je bilo u svakom gradu i većem selu, ne radi? I čemu služe ta blistava zdanja kad i množina Albanaca živi u bedi? I, kako je moguće da pred takvim kontrastima raskoši i bede takozvana međunarodna zajednica zatvara oči i uši nastavljajući da, slepa i gluva, veliča svoju pravdu, svoje zakone i svoju demokratiju? Šta se to, danas, događa sa svetom?! Nažalost, ne znam nijednog srpskog pisca koji se vratio na Kosovo.
* Sarađujete li sa albanskim piscima i da li se pojavljujete u albanskim medijima?
- Niti sarađujemo, niti se družimo sa albanskim piscima; niti se pojavljujemo u albanskim medijima. Na nesreću, to je još tako. A da bi se tu nešto promenilo, zavisi pre svega od albanskih pisaca. I medija. Iz grmena velikoga, prema Njegošu, nije trudno izaći, ali je teško, ili nemoguće, razvaliti obruč onog malog. Svakog albanskog pisca, koji bi uspeo da se oslobodi okova separatizma i mržnje, danas kad se ujedinjuju i oni koji o tome do juče nisu ni sanjali, dočekala bi moja pružena ruka. Za to su, zasad, mali izgledi. Kad sam bio utamničen u Gnjilanu, na primer, nijedan albanski kolega nije zatražio moje oslobađanje. A podosta je, verujem, mojih nekadašnjih prijatelja koji bi to, kad bi smeli, rado učinili.
KOMAD VEDROG NEBA
* ŠTA za vas znači to što ste prvi srpski pisac sa Kosova i Metohije koji je, posle Grigorija Božovića („Pripovetke“ iz 1926. i 1940. godine), objavljen u čuvenom Kolu SKZ?
- Biva važnije mesto sa koga govoriš od onoga šta govoriš, ko govori i kome govori. Prepoznatljivi znak Srpske književne zadruge, što ga je nacrtao Jovan Jovanović Zmaj, postao je simbol s kojim se retki mogu pohvaliti, i iza koga, od 1892. godine, stoje najznačajnija dela, i imena, moderne srpske književnosti. Plavo kolo SKZ-a je prozor sa koga, evo sto godina, gledamo komad vedrog neba.
GNJILANSKI ZATVOR
- Kad kažem da je bilo teško, to nikako ne znači da je danas lako. I danas su Sirinićka župa, Orahovac, Velika Hoča, Šilovo... daleka usamljena ostrva koja u svako vreme, danju i noću, mogu da zbrišu urnebesni talasi. Srbija je naša jedina luka spasa, ali ona je još previše daleko, a ponekad nam se učini da se udaljava. Ali verujemo da ćemo, poput brodolomnika, jednog dana pristati u svoju luku. Pa ipak najteže mi je bilo u Gnjilanskom zatvoru. O tome još nisam spreman da govorim. I ranije, a naročito tada, pomišljao sam na iseljenje. Skrivajući tu pomisao i od svoje žene i od dece, nekad i od sebe, svaki put sam odustajao.
Bane ĐORĐEVIĆ