Speculum drugog: žena

ivnim konstrukcijama "ženske seksualnosti", ona bi želela da o tome govori bez korišćenja izraza propisanim muškim načinom razmišljanja. Žene treba da se oslobode od "eksproprijacije" u okviru patrijarhalne kulture.
Rad Irigarayeve ima polazište u lingvistici i psihoanalizi i na nju su uticale ideje francuskog teoretičara Jacques Lacana, koga ona kritikuje. Ona se upušta u filozofsku raspravu o realnosti života žena i iskazuje brigu za etiku i društveni ugovor. Irigaray modifikuje Lacanova poimanja "imaginarnog" i "simboličkog" jer nalazi da se njegove teorije mogu primeniti samo na muške subjekte. Kada Lacan pruža objašnjenja razvoja žena i muškaraca, on u stvari nudi "reprezentaciju" koja identifikuje ženu sa majkom, sa prvobitnim izgubljenim objektom koji stvara želju. Iako tvrdi da se ljudski identitet formira u diskursu, on svodi žensko telo na funkciju biološke reprodukcije, koja leži izvan kulture ili simboličkog. Irigaray ističe da su ženama, u istoriji misli ili simboličkoj organizaciji, date neželjene osobine muškaraca. One se dovode u vezu sa sa gubitkom, bezvrednošću i nagonima ka smrti. Žena je u isto vreme "propadanje" i "uzdizanje". Dokle god se žena posmatra očima muškaraca ona ostaje u domenu "neostvarene mogućnosti". Kao način borbe protiv ovog simbolizma, Irigaray zastupa i usvaja strategiju "mimezisa", koji namerno treba da preuzme "žensku ulogu" kako bi ukazao na eksploataciju žene od strane falusnog diskursa.
Jedan od najvažnijih doprinosa Irigarayeve feminističkoj književnoj kritici je njena valorizacija ženskih veza i iskustava. Irigaray primećuje da teorije o nesvesnom koje su uobličili muškarci, jedva da se dotiču odnosa žene sa majkom i odnosa među samih ženama. Ona smatra da "ubistvo" majke rezultira u "nekažnjavanju" sina i pogreb žena "u ludilu". Prema Irigaray, majke su, i žena među njima, "zarobljene" u ulozi one koja "zadovoljava potrebe", ali u isto vreme nema pristup želji. Otuda žene bivaju paralisane ili postaju histerične, jer nemaju načina, nemaju metafora za izražavanje želje. U svojim radovima Irigaray se često služi igrama reči kako bi sugerirasala fluidnost i pluralnost ženske seksualnosti i izraza. Stoga je njena metafora za ženski stil "dve usne", koja ukazuje na dodir sa svojim telom, samodovoljni jouissance (fr. zadovoljstvo, uživanje. Prim.prev.), razmenu i na postojanje alternativnog diskursa. Ona radije upotrebljava vaginalne usne nego falus kao model tekstualnogseksualnog subjektiviteta . "Parler -femme" - govoriti ženski, postaće moguće tek kad žene budu mogle da nađu svoje imaginarno iskustvo u koje mogu da smeste svoje želje i proživljena iskustva .