01.01.00
Blic27.07.1999.
Bojan Jovanović: Svrstavanje lapota u društvene običaje, zajedno sa gostoprimstvom, nelogično i pogrešno. Nemogućnost željenih promena zatiče i stare i mlade u podjednako teškom položaju
Surovo osporavanje očeve moći
U svojoj novoj knjizi, "Tajna lapota", objavljenoj u saradnji "Prometeja" i Balkanološkog instituta SANU, etnolog Bojan Jovanović piše o tome kako je tradicionalno predanje o ubijanju starih ljudi preraslo u, po njegovom mišljenju, naučni mit.
Šta je uticalo da se jedno u suštini šokantno predanje prihvati u nauci kao istinito?
- Više je činilaca delovalo da sadržaj tradicionalnog mita o ubijanju starih postane i svojevrstan naučni mit. Toj, za nas krajnje neobičnoj i šokantnoj, ali za mit sasvim uobičajenoj priči, dosadašnji istraživači su pristupali krajnje neadekvatno. Svodeći fikciju na fakticitet, maštu na činjenice, poništili su duhovnu dimenziju predanja i uspostavili jedan nepostojeći ritual. Zato je i svrstavanje tog rituala u društvene običaje ili društvena pravila, zajedno sa gostoprimstvom i pozdravljanjem, nelogično i pogrešno. Nekritičko prihvatanje ovog tumačenja doprinelo je ukorenjivanju etnološkog mita o ubijanju starih i u sociologiji, psihologiji, književnosti i karakterologiji.
Zašto je priča sa brutalnim sadržajem izabrana da bi se govorilo o načinu na koji se zajednica može osloboditi svojih starih članova?
- Priča o ubijanju starih je izraz nesvesnih težnji, pa i njeno uobličavanje nije svesno ostvarenje neke prethodne ideje o njoj. Nastala, dakle, kao plod nesvesnog, njen sadržaj je u izvesnom smislu prisilan, nametnut i bez mogućnosti izbora. Smešteno u daleku, mitsku prošlost, zbivanje u priči simboliše nagonsko htenje i želje koje su izvan granice svesnog. Sa stanovišta svesnog Ja, te nagonske težnje su moralno neprihvatljive, pa je priča o njima način njihovog osvešćivanja sa izričitom porukom da se u jednoj zajednici takve težnje ne mogu ostvarivati. Priča sa brutalnim sadržajem živi u narodnom predanju zato što je "dobra za mišljenje". Međutim, taj njen kvalitet ograničen je na prividnu realnost mitskog i bajkolikog sveta u kome ono što je stimulativno za imaginaciju nije dobro i za neposredno delanje. Upravo u toj razlici između fiktivnog i stvarnog, između ispričanog i činjeničnog treba videti njihovu životnu komplementarnost i međusobnu uslovljenost. Priča o lapotu ima fiktivno ritualno značenje koje doprinosi osvešćivanju tamnih nagonskih težnji i učvršćivanju važećih moralnih načela koja sprečavaju ubijanje starih. Sadržaj ove priče nije, dakle, evokacija brutalnog čina, već negativni primer koji upozorava i izričito ističe neodrživost takvog postupka.
Kako potreba za osporavanjem očeve moći funkcioniše na nivou mita, a kako u socijalnoj kulturi Srba?
- Na nivou mita osporavanje očeve moći se iskazuje pričom o njegovom brutalnom ubijanju. U socijalnoj realnosti takav čin je moralno nedopustiv, pa se pričom samo simbolično vrši to osporavanje. Mit je svojevrsna duhovna opruga, koja prenosi i oslobađa nesvesne, negativne težnje naslednika koje bi mogle ugroziti važeći poredak. Ukoliko ta opruga otkaže, onda se dovodi u pitanje komplementarnost mitskog i realnog, pa se prenaglašavanjem stvarnog nastoji da potvrdi mitsko. Vreme izrazite društvene krize pogoduje nastojanjima da se mitsko potvrdi obrednim, odnosno da faktičko poništi fikciju. Edipalnost kao jedna od odlika nacionalnog karaktera Srba daje ovom osporavanju često i dramatične tonove. To se posebno odnosi na očeve, odnosno vođe koji se nisu blagovremeno povlačili i ustupali svoje mesto drugima ili svojim naslednicima. Borbe za presto u okviru dinastije Nemanjića kao i rivalitet između Karađorđevića i Obrenovića pokazuju koliko je rad "velikog mehanizma" motivisan osporavanjem vlasti i statusa ne samo prirodnih već i političkih i ideoloških očeva.
Nasuprot mudrim starcima, mitom o Nemrima izražen je negativni aspekt dugovekih starih ljudi. Kakva je veza između ovog mita i priče o lapotu?
- Nemri su mitski, neumirući ljudi koji su svojom dugovekošću prekoračili granice ljudskog postojanja. Nesumnjivo je da je to prekoračenje i svojevrsni prekršaj ne samo ljudske već i kosmičke mere postojanja. Stari Grci su to prekoračenje nazivali hibrisom koji je bio povod neposrednoj božanskoj intervenciji sa ciljem da se ponovo uspostavi mera i vrati izgubljena ravnoteža poretku. Mit o tim neumirućim ljudima neposredno je povezan sa predanjem o lapotu. Prema predanju, poreklo ubijanja starih se vezuje upravo za vreme tih dugovekih, besmrtnih ljudi, jer je takva besmrtnost poništavala dostojanstvo ljudskog života i bila teret kako Nemrima, tako i njihovoj zajednici. Zato su obredom ubijanja stari oslobađani životnog bremena neumiranja. Ono što je veoma važno to je, kako veli predanje, da je takav obred vršen u vreme kada nije bilo smrti. Kada je smrt ponovo počela da ograničava ljudski život ukinut je i pomenuti obred. Prema tome, mitsko vreme, odnosno vreme pre samog vremena, je doba za koje se vezuje lapot, a priča o tom obredu postala je svojevrstan narativni ritual koji se prenosio u narodnoj tradiciji sa kolena na koleno.
Da li naše društvo potencira znanje i iskustvo starih ili energiju mladih?
- Sudeći po dubini krize u kojoj se nalazimo, društvena, privredna i životna marginalizovanost mladih je pokazatelj naše statičnosti i umrtvljenosti. To, naravno, ne znači da kao društvo cenimo mudrost starih, jer su upravo iskusni, kompetentni i stručni, poput bivšeg guvernera Dragoslava Avramovića, koji su se prihvatili velikih poslova nakon početnih uspeha politički likvidirani i sprečeni da svoje delo dovedu do kraja. Dominacija vladajućeg političkog obrasca i nemogućnost željenih i neophodnih promena koje bi dale novu životnu energiju zatiče i stare i mlade u podjednako teškom položaju. Put kojim smo se zaputili doveo nas je u bezizlaz, pa i svest o toj besperspektivnosti potencira nužnost promena i preobražaja kao način izlaska iz sadašnjeg mračnog lavirinta.
Nataša Janković
01.01.00
Politika18.09.1999.
Mitovi i predanja: Bojan Jovanović
Lapota nije bilo
Niz dela iz naše usmene tradicije odlikuje se, poput predanja o lapotu, snažnom etičkom porukom i poštovanjem moralnih pravila čojstva i junaštva - kaže Bojan Jovanović, etnolog, koji smelo tvrdi da u našem narodu ubijanja starih nije bilo
"Tajna lapota" ("Tanatologike II" etnologa Bojana Jovanovića, višeg naučnog saradnika Balkanološkog instituta, objavljena je u saradnji Instituta sa novosadskim "Prometejem". Moguće je da će ovo delo izazvati polemike. Jovanović, naime, tvrdi da lapota, ubijanje starih ljudi, u našim krajevima nikada nije bilo, već da je taj mit nastao iz otpora prema ovom surovom običaju i neslaganja sa njim. Upravo o mnogim aspektima lapota i arhetipova u srpskom narodu razgovaramo sa Bojanom Jovanovićem.
Lapot, ubijanje starijih, Bojan Jovanović smatra pričom sa "tragičnim početkom i srećnim krajem". Zašto?
- Priča o ubijanju starih je sinkretička duhovna tvorevina koja je, u formi predanja, integrisala različite elemente narodnog usmenog stvaralaštva. Ispredano iz mita, predanje počinje pričom o tragičnom životnom kraju starih, ali se završava srećnim odustajanjem od tog čina, uviđanjem njegove moralne neodrživosti i slavljenjem starčeve mudrosti.
Tragični početak jasno ukazuje na mitsko poreklo predanja, dok je srećan kraj plod njegovog potonjeg bajkolikog preoblikovanja. Arhetipska konotacija priče otkriva, dakle, njenu duboku ukorenjenost u mitskom sloju i otvorenost prema duhu oličenom u bajci.
o Koja je suština mita o lapotu?
- Suština ovog mita je u njegovom značenju primarnog sadržinskog sloja, oblikovanom prema zahtevima nesvesnih nagonskih težnji. Mitsku suštinu lapota najadekvatnije izražava priča o poreklu obreda ubijanja starih. Budući da se u mitskom svetu pričom tumači priča, poreklo pomenutog obreda se, između ostalog, vezuje i za mit o Nemrima, neumirućim ljudima koji su svojom dugovekošću prekoračili granice ljudskog i nastavili da vegetiraju između smrti i života.
Patrijarhalna načela
Iako besmrtnošću ostvaruju ljudski ideal za večnim životom, Nemri oličavaju apsurdnost takvog postojanja, u čijoj senci i kolektiv podrhtava od egzistencijalne zebnje odsutne smrti. Da bi se oslobodili tog preteškog bremena ljudski nedostojnog postojanja, stari su obredno ubijani. Poreklo obreda se, dakle, vezuje za to daleko mitsko vreme u kome nije bilo umiranja. Ali, čim je, kao što veli predanje, smrt ponovo počela da ograničava i daje meru ljudskom životu, i obred ubijanja starih je postao izlišan. Mitsko vreme, odnosno vreme pre samog vremena doba je praktikovanja lapota, a priča o ovom obredu postala je sadržaj negativnog rituala u narodnoj usmenoj tradiciji.
o Edipalni kompleks u problemu lapota podižete i na nivo stava prema simboličkim nosiocima socijalne moći, autoritetu. Da li se takvo univerzalno značenje uvek može naći u konkretnom predanju? Kada datuju najsvežiji pomeni o lapotu kod nas i mogu li se, kao noviji, drugačije "čitati" u odnosu na drevne?
- Konkretna predanja o lapotu završavaju se motivom o ukidanju rituala ubijanja starih sa jasnom i izričitom porukom o neodrživosti takvog rituala. Međutim, predanje koje ističe važnost patrijarhalnih moralnih načela koja sprečavaju vršenje lapota ne osporava postojanje tamnih, neosvešćenih nagonskih težnji naslednika ili pretendenata prema aktuelnim nosiocima statusne, simbolične ili realne socijalne moći.
Taj pritajeni rivalitet je psihološka realnost odnosa između starih i mladih, pa je priča o lapotu način da se oslobodi i preobrazi subverzivni negativitet čije bi neposredno ispoljavanje dovelo u pitanje moralni poredak zajednice i poništilo ljudske osnove njegovog postojanja.
Vitalnost predanja
Najsvežiji pomeni ovog predanja prisutni su i u najnovijoj etnološkoj literaturi, u kojoj se tumačenjem lapota potvrđuje naučni mit o ovom obredu. U vitalnost predanja o ubijanju starih možemo se uveriti i danas, ukoliko posedujemo znatiželju da ga čujemo u krajevima jugoistočne Srbije. Moć mitskog korena priče se ogleda u njegovom prikrivanju drugim sadržajima.
U novim verzijama predanja, na primer, sin prijavljuje u opštini da je potrebno da se izvrši lapot nad njegovim ocem, a opštinski biro objavljuje u okolnim selima kada će se taj obred obaviti. Ovim elementom predanje je inovirano i prilagođeno aktuelnoj socio-kulturnoj realnosti, iako se ritualni čin smešta u dalju ili blisku prošlost. Međutim, novi elementi ne menjaju strukturu i funkciju priče čije različite verzije ne utiču bitno na njeno suštinsko razumevanje i tumačenje.
o Koji bi se još arhetipovi nacionalnog i porodičnog nesvesnog mogli izdvojiti kao naše duhovno iskustvo?
- Kada govorimo o arhetipovima, onda prvenstveno treba imati u vidu njihovu primarnu psihološku polarnost koja kao duhovni potencijal objedinjuje suprotnosti. Zato ambivalentnost arhetipa predstavlja različite binarne suprotnosti koje se polarišu i diferenciraju trenutkom njihovog osvešćenja. Osim arhetipa starca, u našem duhovnom iskustvu izuzetan značaj imaju arhetip majke, arhetip zemlje, arhetip zmije, arhetip zaštitnika, odnosno spasioca.
Svaki od arhetipova u određenom kontekstu svesnog Ja ima odgovarajuće značenje koje pretpostavlja i njegovu suprotnost, potisnutu u nesvesno. Fascinacija arhetipom lako zavodi, pa se njegov negativitet iskazuje u nesvesnoj opčinjenosti njime i prisilnoj vlasti koju on ima nad pojedincem ili kolektivom.
Kosovski zavet
o Postoji li, pored lapota, još neko delo iz naše usmene tradicije, stvoreno imaginacijom kolektivnog stvaraoca koje nosi takve etičke poruke?
- Niz dela iz naše usmene tradicije odlikuje se, poput predanja o lapotu, snažnom etičkom porukom. Moralna shvatanja našeg naroda najbolje su izražena u našoj narodnoj poeziji. Iako izložen vekovnom iskušenju borbe za goli život, srpski narod je opstao poštujući moralna pravila čojstva i junaštva. Borba za slobodu, istinu i pravdu inspirisana je snažnim moralnim osećanjem koje podrazumeva i kritički odnos prema sebi, odricanje od mogućnosti nanošenja zla drugom i priznavanja sopstvenih sloboda. Naše istorijsko postojanje je nezamislivo bez kosovskog zaveta koji nužnost samožrtvovanja postavlja kao imperativ duhovnog opstanka. Junaštvo Kraljevića Marka i Banović Strahinje pokazuje se u svoj ljudskoj veličini priznavanjem neprijateljevog junaštva i praštanjem neverstva bližnjem.
o Najavljujete raspravu o mitskom aspektu smrti. Upravo kroz smele teze o lapotu, dotičete tajnu smrti koju, sa erosom, smatrate beskrajnom inspiracijom kolektivnog nesvesnog...
- Racionalni odgovori na veliku tajnu smrti ne mogu zadovoljiti iskonsku ljudsku znatiželju za saznavanjem onog iza granice ovostranog. Budući da je svet uvek onakav kakvim ga vidimo, doživljavamo i tumačimo, arhaični mitovi su obrazac prvobitnog preoblikovanja sveta. Kako se fenomen smrti kao način nestajanja i nepostojanja ne može u potpunosti racionalno-logički shvatiti, ono ništa sa kojim se svest suočava povodom smrti postaje snažan impuls stvaranju mitske realnosti u čije se postojanje veruje. Postojeći samo kao plod kolektivnog shvatanja, taj racionalno nesvatljiv mitski svet, za koji se i vezuje priča o lapotu, svojom komplementarnošću realnom svetu potvrđuje duhovnost i metafizičku suštinu ljudskog postojanja.
Anđelka CVIJIĆ
01.01.00
NIN
19.05.2000.
Lapot: naučni mit ili stvarnost
Jedno od najpoznatijih, najdramatičnijih i najzagonetnijih predanja jeste drevna priča o lapotu, odnosno o ritualnom ubijanju staraca. U našoj etnologiji ovom tajnom bavili su se mnogi poznati etnolozi (od Trojanovića, preko Đorđevića i Čajkanovića, pa sve do V. Radovanovića, i evo, Bojana Jovanovića).
Bez obzira na izvesne razlike u tumačenju motiva i smisla lapota, za sva klasična etnološka tumačenja zajedničko je uverenje da se radi o realnom obredu koji se vršio u prošlosti. Glavna greška ovog pristupa je izjednačavanje predanja sa stvarnošću. Tako je, nekritičkim, doslovnim shvatanjem tradicionalnog mita, utemeljen savremeni naučni mit o lapotu. "Nauka koja je trebalo da se bavi mitom postala je, zapravo, njegov plen", kaže Jovanović.
Autor opravdano kritikuje naivan etnološki pristup koji tumačenje poznate priče o lapotu odvodi na stranputicu. "Poistovećivati priču mitskih korena sa faktičkim činom znači tražiti čudotvornu biljku raskovnik koja raste ispod kornjačinog jezika", piše Jovanović. Kada se raspravlja o lapotu, previđa se da mi ne govorimo o obredu nego o predanju o njemu. Predanje je priča u kojoj se mešaju ovostrano i onostrano, a sama fabula je uokvirena iznošenjem dokaza koji tobož daju verodostojnost ispričanom.
Predanje o lapotu ima svoju osobenu strukturu, funkciju i smisao. Osnovne elemente njegove narativne strukture mogu da predstavim ovako: U davno vreme živeli su prestareli ljudi (Nemri) (dokaz su grobišta); Naredba da se pobiju svi ljudi koji napune pedeset godina; Sin (unuk) spasava oca (dedu) i sakriva ga; Nailazi neka nesreća koja preti da uništi kolektiv; Ostareli otac daje sinu spasonosni savet koji izbavlja zajednicu; Sin otkriva pravog spasioca (starca); Zabrana ubijanja staraca i uspostavljanje poštovanja mudrosti starih (dokaz: današnje uvažavanje starih).
Mešanjem fikcije sa etnološkim faktima izmiču nam mito-poetska priroda, društvena uloga i psihološki smisao ovog predanja. "Predanje o ubijanju starih nije trag nekadašnjeg obreda, već relikt infantilne duše naših predaka...", zaključuje Jovanović, i time za izvor priče uzima ne etnološku već psihološku stvarnost. Obrt koji je napravio Jovanović u tumačenju lapota podseća me na onaj koji je učinio Frojd kada je odbacio vlastitu teoriju zavođenja, jer je uvideo da njegovi pacijenti nisu u detinjstvu bili žrtve stvarne seksualne zloupotrebe nego svojih fantazama o tome.
Prava suština i poenta priče o lapotu nije u opisu postojanja ritualnog ubijanja staraca, nego naprotiv, u njegovom ukidanju, zabrani oceubistva u ime sprečavanja haosa, a zarad civilizovanog rešavanja generacijskog sukoba, radi opstanka i kontinuiteta kulture. Nesvesna želja za oceubistvom u priči postaje pristupačna svesti, ali se odmah poriče i zabranjuje, jer njeno ozbiljenje dovodi do krize i ugrožava same temelje kulture. Narodno predanje o okrutnom obrednom oceubistvu, ima preventivnu socijalnu funkciju, "jer aktivira svest o njegovom realnom značenju i posledicama koje bi takav čin imao za zajednicu u kojoj bi se praktikovao takav obred", smatra Jovanović.
Bez obzira na to da li ćemo se složiti sa tezom Bojana Jovanovića (koja se teško može opovrći, ali i dokazati) da sasvim izvesno lapot u socijalnoj stvarnosti nikada nije postojao, kao i sa mnogim njegovim posebnim zaključcima o okrutnom obredu, njegova knjiga će biti nezaobilazna za mnoge potonje istraživače.
Žarko Trebješanin