28.04.09 Politika
Eseji o vlasti
To čudovište, Milka Lučić
Nema, naizgled, lakše stvari nego pisati o njoj... i ovako je svakodnevno kritikujemo; retko, škrto prozborimo lepu reč o njoj. O kome? Pa o vlasti! Ipak, ko se bavi analizom vlasti zna da u njen mehanizam nije uopšte lako proniknuti. U knjizi koju je ovih dana objavio beogradski „Službeni glasnik” a koja nosi naslov „To čudovište”, autorka Milka Lučić, putopisac, esejista, dugogodišnji novinar i urednik u Kulturnoj rubrici „Politike”, kao retko koji analitičar uspeva u tome.
Uzevši za lakonski naziv knjige reči rimskog cara Tiberija koji je sa odvratnošću odbijao nagovaranja prijatelja da uzme vlast rečima: „Vi ne znate kako je to čudovište, vlast”, Milka Lučić se upravo hvata u koštac ne samo sa suptilnim metodama funkcionisanja vlasti već i njenim – još suptilnijim, načinima na koje ona definitivno menja čoveka.
Autorka je tekstove koje je sabrala u ovoj knjizi pisala između dvehiljadite i dve hiljade osme za naš list, odnosno posle pobede demokratske opozicije na izborima. U kratkom predgovoru, Milka Lučić kaže da se i ranije pitala šta je to u vlasti što kvari i najpoštenijeg čoveka – da li je to naša ljudska slabost ili je neumerena moć ontološki deo vlasti, čemu niko ne može da se odupre. Izbor tekstova koji su objavljivani, sada na jednom mestu, u knjizi „To čudovište” pokazuju da je sinteza jednog i drugog tokom cele istorije civilizacije u svojim najstrašnijim primerima iznedrila samo ratove, ubijanja, nesreću.
Filozof po profesiji, tanani mislilac sa velikim znanjem, od prirodnih nauka do istorije umetnosti, Milka Lučić je u „Tom čudovištu” odgovor na zavodljivost vlasti našla u, kako kaže, „kamijevskoj meri i harmoniji i u Paskalovom skrivenom Bogu, dakle u pojmovima koji i današnjem gotovo nepostojećem čoveku u svetu virtuelnog nude kakvu-takvu nadu”. Iako su pisani sažeto, za potrebe kolumne u dnevnim novinama, tekstovi u ovoj knjizi imaju onaj kvalitet koji prevazilazi efemernost novinskog teksta. U zajedničkim koricama zadugo će ukazivati na fenomen ne samo (zlo)upotrebe vlasti već i na pitanje na koje čovek nije našao odgovor a na koje eksplicitno, i implicitno, autorka podseća: kako iskoreniti zlo i, još važnije, kako da pojedinac ponese odgovornost za svoje postupke.
A što se tiče Tiberija? Pa, naravno, pokleknuo je, uzeo vlast i apsolutno zaboravio na svoje prethodne ocene o njoj. Bio je još gori diktator od nekih svojih prethodnika...
A. C.