17.09.08
Povodom objavljivanja dugo očekivanog romana Utešna partija
Ana Gavalda
Ana Gavalda, trenutno jedan od najpopularnijih pisaca u Francuskoj, čiji je najnoviji roman Utešna partija nedavno izašao iz štampe, iznenadila je svoju publiku otvorenim pismom koje je uputila novinarima. U njemu saopštava svoju želju da više ne komunicira sa medijima i da se povuče iz javnog života. U nastavku sledi intervju, koji je uprkos tome dala novinarki časopisa Muze, a u kome govori o svom najnovijem romanu.
Pismo Ane Gavalde novinarima
Ranije sam bila mlada i poslušna, nisam umela da kažem ne i želela sam svima da ugodim. Prihvatala sam pozive fotografa i davala intervjue, iako mi je to poziranje bilo mrsko. Sad sam matora i džangrizava i volela bih da radim samo ono što mi se dopada (koliko god to delovalo svojeglavo), to jest, da nastavim da pišem, ali na najdiskretniji mogući način. Jesam li ili nisam u pravu, ne znam, tek, upravo sam provela dve godine u koži čoveka koji se, da bi se pomirio sam sa sobom, odlučuje na rizik da razočara i druge i samoga sebe, i pomislila sam da bi bilo dobro da izvučem pouku iz tog primera. Sem toga, oduvek sam mislila da moji junaci žive interesantnijim životom nego ja... Zlonamerni će reći "ala je nadmena", a dobronamerni će pomisliti "baš ima sreće"... Ima tu sreću, ili tu slabost, da veruje da će baš njeni junaci umeti sami da se odbane... Matora, džangrizava i lakomislena. Eto takav je bilans za 2008. Ali i pažljiva, ipak. Dovoljno pažljiva da odgovori na sva pitanja koja u vama može pobuditi čitanje ovog novog romana. Znajte, dakle, da ću sedeti s druge strane ekrana i odgovarati što bolje mogu ne bih li se opravdala za svoju "nevidljivost"...
Vaša A.G.
Intervju sa Anom Gavaldom
Tri romana, jedna zbirka novela - isto toliko bestselera, prevedenih širom sveta.Svaka nova knjiga nailazi na izvanredan prijem, što potvrđuje veliko zadovoljstvo čitalaca i poverenje koje ukazuju autorki. Ana Gavalda, izuzetno tražena u medijima, priželjkuje, međutim, običan i diskretan život. Da li je ovo možda poslednji intervju pre konačnog povlačenja iz medija?
Ona je rođeni pripovedač, čarobnica koja hipnotiše svoje čitaoce snagom dinamično vođene priče i likovima koje prihvatamo kao sebi bliske osobe. U svetu Ane Gavalde nema ničeg egzotičnog: to je naš svet, naši poslovi i naša svakodnevica, uključujući i radosti i poraze. Rođena je 1970. u Bulonj-Bijankuru, u Francuskoj, jedno vreme je radila kao profesorka francuskog u jednoj školi. Sada joj se dopada miran život u njenoj kući u Melenu. Kad ne piše, hvata svojim osetljivim senzorima fragmente priča kojima potom udahnjuje život svojim ležernim, elegantnim perom.
Vaši romani su puni zapažanja o životu, baš takvom kakav je. Šta privlači vašu pažnju kod ljudi koji vas okružuju?
Mislim da je ono što me najviše fascinira kod ljudi sve ono što ih čini posebnim, jedinstvenim na svetu, dakle romanesknim, u trenucima suočavanja sa univerzalnim temama: odnos koji imaju sa roditeljima, decom, ljubavima, poslom, novcem, sumnjama, usamljenošću, savešću. Volim njihovu intimnost, njihovu "nagost". U razgovoru, čak i sa nepoznatim osobama, brzo prelazim na lična pitanja. Ljudi se ne vređaju jer osećaju kod mene iskrenu radoznalost, dobru nameru, daleko od svih onih klišea o autoru koji juri žrtve kao vampir. Nikad nisam imala televizor, ne slušam radio, potpuna sam neznalica što se tiče aktuelnih događaja, pa ipak, ponekad čujem da moje knjige dobro odslikavaju današnji svet, i mislim da je to upravo zbog te "nagosti". Pošto me ne opterećuju banalne konverzacije, idem pravo u srž. "Kako ste se upoznali?", ,"Da li se ponekad molite Bogu?", "A ko drugi ako ne vi?" ili "Jeste li srećni?", eto čime se ja hranim.
Poznata je vaša težnja da precizno dokumentujete svoje romane. Šarl, glavni junak Utešne partije, po zanimanju je arhitekta. Jeste li imali posebnu želju da govorite o arhitekturi?
Koliko god to zvučalo koketno, nisam namerno odabrala da govorim o arhitekturi. Jednog dana, naprosto sam shvatila da je taj lik koji me opseda arhitekta i morala sam s time da se izborim. Našla sam se u nebranom grožđu jer se u tu oblast uopšte nisam razumela. Najpre sam kupila knjige autobiografskog karaktera. Ne samo arhitekata, već i inženjera, građevinskih preduzimača, stručnjaka za pejzažnu arhitekturu... Kao i uvek, jedno čitanje povlači za sobom i drugo, i treće...
Intervjuisala sam arhitekte, građevince, čitala sam njihove dnevnike. Zahvaljujući toj avanturi, otkrila sam Pjera Ribulea i tekst koji je napisao nekoliko meseci pre smrti, Moderni životni put. Ta knjiga je više od autobiografije, to je čudesni traktat o umeću življenja.
Utešnu partiju ste posvetili glavnom junaku Šarlu. Shvatili ste, na svoje veliko iznenađenje, da ste ga zavoleli više nego što vam se činilo dok ste ga stvarali?
Ne možete se staviti u kožu čoveka tokom više meseci, godina i više od šest stotina stranica, a da ne podelite sa njim veliki stepen intimnosti. Čitava prva polovina knjige je haotična, rasparčana, neuravnotežena, a ja nisam mogla drugačije da je napišem jer sam bila on, a on je bio u takvom stanju. To je bilo veoma naporno za pisanje, i jasno mi je da su se neki čitaoci takođe namučili, ali ne mogu da kažem ništa u svoju odbranu: te su se reči nalazile u mom uhu i izneverila bih svog junaka da sam ih izmenila... To što važi za Šarla, važi i za ostale junake. Naš odnos nije toliko drugarski, koliko je neka vrsta odanosti. Ja sam njihov sluga.
Žene u vašim romanima uvek su snažne, velikodušne, one su te koje vode ka srećnom završetku. Da li je to slučajnost?
Žene su manje opsednute time kakav će trag ostaviti na ovom svetu posle svoje smrti. Prema tome, moć i svi kompromisi koji uz to idu, manje ih opterećuju. Sreća je nešto mnogo konkretnije i mnogo opasnije - ona je ovde i sada. Ali ne bih da generalizujem, ta podela među polovima me ne interesuje.Osećajnost nema nikakve veze sa hromozomima.
Vaš stil pisanja se oslanja na dinamične dijaloge i bleske intuicije. Malo je dugih deskripcija i introspekcija: je li to način da se bolje dočara frenetični ritam današnjeg života?
Taj "nedostatak vremena" upravo je i tema Utešne partije. To je ono o čemu sam maločas govorila, taj problem izbora životnog puta, ta trka sa vremenom, prema tome - da, trebalo je ubrzati ritam. Ali, uopšteno gledajući, meni deskripcije i ne idu. Ne umem to. Baš zbog svih tih slika kojima smo danas prezasićeni, čini mi se da je čitalac u stanju da odmah "vidi" šta hoću da kažem. Nema potrebe da ga opterećujem. Mi zajedno pišemo priču: moje reči i njegove oči. Naše samoće se međusobno razumeju.
Tokom čitanja vaših knjiga, čovek oseća radost koja vas pokreće dok pišete.
Pisanje ne postoji (eto odličnog materijala za one koji me osporavaju!), već su likovi ti koji postoje. Ja pišem kao što oni žive: teško kad im je život komplikovan, lako kada znaju kuda idu. Ali uvek sa mnogo, mnogo ispravki. Tomas Hardi je rekao: "Knjiga koja se lako čita teško se piše." Ja nikad nisam zadovoljna i veoma sam nesrećna kad knjiga izađe iz štampe. Pravo je mučenje da ponovo čitam samu sebe kad ne mogu više ništa da izmenim.
Jesu li vas kontaktirali u vezi sa filmskom adaptacijom Utešne partije? Kako ste doživeli adaptaciu romana Zajedno, to je sve?
Da, kontaktirali su me. I ne, odgovorila sam negativno. Nisam htela da se pokaže Kejtina kuća jer nijedna ekipa ne bi uspela da nađe toliko lepu kuću, ni toliko bučne pse, ni toliko živahnu decu. Adaptaciju knjige Zajedno, to je sve nisam "doživela". Da me Klod Beri nije pozvao na privatnu projekciju, ne bih smogla dovoljno radoznalosti da odem da pogledam film. To je sasvim druga priča... Ne kajem se, ali radije bih da se ne mešam u to i da ne prodajem više lica svojih junaka (u toku je snimanje filma Voleo sam je, a i novele su u fazi pripreme jer su prava na ta dela još odavno kupljena). Drago mi je ako inspirišem ljude drugačijeg senzibiliteta, ali nikad neću prestati da verujem u to da ono što čini snagu jedne knjige jeste... sama knjiga.
Držite se podalje od velike slave, znajući šta sve ona može da vam uskrati a ipak ste veoma bliski sa ljudima, sa svojim čitaocima. Kako uspevate da se organizujete?
U poslednjih nekoliko meseci često sam posećivala knjižare i bilo mi je veoma drago da se sretnem sa svim tim pogledima i iskazima, koji opravdavaju jedan deo mojih sumnji, ali to je ujedno bio i moj poslednji javni nastup. Sada je vreme da nestanem. To nije hir, već duboka potreba.
Razgovor vodila Ženevjev Velkom za časopis Muze, u avgustu 2008.
Prevod sa francuskog: Amalija Vitezović