Zagrljaj

17.09.06

Roman “Zagrljaj” njemačkog pisca Martina Giliha priča je o samotnjaku Dolfu koji čezne za ljubavlju i pri tome sve više zastranjuje. On radi na patologiji, kao pomoćnik doktora Sandera, stanuje kao podstanar kod Mič, a druži se sa Valterom. Nema sreće sa ženama, ali ima veliku strast: lovi i sakuplja leptire i bube. Dok je kod doktora Sandera zadužen za grube poslove, pri prepariranju insekata dolazi do izražaja osjetljivost i preciznost njegovih prstiju. Nježno i obazrivo ispravlja lomljiva krila i iglom pričvršćuje leptire. Jednoga dana upoznaje Natali. Opsjednut i zaljubljen u nju, Dolf se upušta u lov koji se završava katastrofalno. Gilihov “Zagrljaj” objavila je “Dereta” u prevodu Slobodana Đorđevića.
Martin Gilih je rođen 1963. Poslije studija ekonomije radio je kao inženjer za planiranje i softver. Sada je slobodan pisac i živi u Frajburgu. Za prozne tekstove i romane nagrađivan je brojnim priznanjima. Na početku razgovora za “Vijesti” Martin Gilih je o svom romanu “Zagrljaj” kazao:

- “Zagrljaj” pripovijeda priču o Dolfu, čovjeku niske inteligencije, koji je u kasnim tridesetim godinama. On nije idiot, kako i podsjeća u prvoj rečenici knjige, ali čini se da većina ljudi oko njega baš i misli to. Stvoriti takvu ličnost, pripovijedati o njegovoj nevjerovatnoj čežnji za ljubavlju, dati mu riječ, koja pokazuje njegovu ličnu poeziju, i pored Dolfove intelektualne ograničenosti - sve su to bili veliki izazovi za mene prilikom pisanja knjige. Da, bio je to govor, uglavnom govor koji me je podstakao na pisanje.

Jedno od najvažnijih pitanja koje pokreće ova knjiga je strast i sljepilo, zanesenost. Zašto ste izabrali baš ove teme da biste ih obradili u literarnoj formi?
- Najviše volim da kažem da je ovo knjiga uglavnom o čežnji. Čežnji za ljubavlju, za nježnošću, za bliskošću, za ljudskom toplinom itd. To su svari koje Dolf nikada nije iskusio. Onda upoznaje Natali i sve se mijenja u njegovom životu, njegova čežnja postaje bezmjerna. U mom životu nježnost i blagonaklonost imaju značajan udio. Ali, ja znam takođe veoma dobro šta znači i čežnja. Naravno da Dolf nije isto što i ja, ali on je dio mene, ja sam patio sa njim, veoma mi je blizak, toliko prisan da me svako javno čitanje veoma izmori.

“Zagrljaj” je i roman o samoći i otuđenju. Ove pojave su uveliko postale dio naših života, zar ne?
- Da, svakako. Samoća je uvijek bila moja književna tema. Samoća i otuđenje. Otuđenje u svijetu sa kojim moji likovi nijesu sposobni da se bore i u kome gube svoje koordinate. Samoća i otuđenje su takođe glavna tema mog novog romana “Kasni snijeg” objavljenog prije nekoliko sedmica u Njemač-koj.

Vaš roman “Zagrljaj” pokazuje kako je ljudsko biće slabo i beznadežno biće, gladno ljubavi. Nije li to posljedica modernog života, ličnih sudbina, ili ...?
- Za mene “Zagrljaj” nije roman koji neophodno mora da se dešava u današnjem vremenu. Samo napravite zamjenu nekih predmeta, rekvizita, mjesta, nekih riječi i ista priča može funkcionisati i u vremenu od prije sto godina. Možda roman ima kritički stav prema društvu, ali za mene to nije bila glavna preokupacija u toku pisanja. Ljubav i čežnja predstavljaju granicu za vrijeme u njihovom izrazu, ali ne i u njihovoj napetosti. I to je bio moj glavni interes, napetost.

Veoma je interesantno da su i leptiri vrsta likova u Vašem romanu. Kako Vi objašnjavate njihovu ulogu?
- Dolf je okružen smrću. Mrtvim ljudima na patologiji, gdje on radi kao asistent, pa mora da mjeri organe i da pere mrtva tijela, ali i insektima koje ubija i preparira. Glavna funkcija insekata kao i patologije je kontrast Dolfove čežnje za ljubavlju, za životom. I patologija i insekti grade pozadinu za glavnu priču, koja je zapravo ljubavna priča.

Šta nam možete reći o savremenoj njemačkoj književnosti? Posljednjih godina se pojavilo dosta dobrih, mladih pisaca, poput Džuli Ceh ili Danijela Kelmana...
- Da, jeste, ima ih još mnogo više. Čak i onih autora koji nijesu tako puno poznati u inostranstvu, pa čak manje poznati u Njemačkoj. Za mene kao njemačkog autora prilično je interesantno da čitam druge njemačke pisce koji pišu u isto vrijeme i u istoj zemlji. Posebno me interesuje govor pisca, kako se on izražava. Taj način pisanja je zapravo kako pisac piše ili ono po čemu se pamti. Sopstveni stil, to je ono što ja tražim. Andreas Majer je jedan takav autor, kao i Kevin Veneman koji je objavio prije godinu ili dvije svoj prvi roman koji je zaista briljantan. U drugu ruku postoji mnogo knjiga za koje mi se čini da su poput kopija i zvuče mi veoma poznato. Ne bih ih nazvao modernim, iako su nedavno objavljene. Prije nekoliko mjeseci čitao sam Georga Bihnera, njegovog “Vojceha”, koji je pisan 1837. godine. To je takođe veoma moderna knjiga, čak i poslije 170 godina.

FRIŠ, HRABAL ZVEVO

- Teško je reći da li su i koji autori uticali na moj rad. Ja pokušavam da pronađem svoj lični izraz, sopstveni zvuk. Novi sa svakom knjigom. Zato je govor u “Zagrljaju” potpuno drugačiji od govora u “Kasnom snijegu”. Ali, naravno, bilo bi naivno vjerovati da su knjige drugih autora bez bilo kakvog uticaja na moje pisanje. Kao što i film, muzika, umjetnost, pozorište, to čine. Ne mogu reći koji su autori ostavili traga u mojim knjigama, ja samo mogu reći kojim se autorima najviše divim. Maksu Frišu, na primjer kao i Ričardu Fordu, Bohumilu Hrabalu ili Italu Zvevu, to je samo nekoliko imena.

Vujica OGNJENOVIĆ

14.04.07 Pobjeda

Grafički atelje "Dereta", koji u biblioteci "In" objavljuje najbolja savremne djela prevodne literature, predstavio je roman veoma cijenjenog njemačkog pisca Martina Giliha "Zagrljaj". O ovom kratkom romanu (90 strana) govorili su glavni urednik u "Dereti" Petar Arbutina i Vesna Petrović.
Petrovićeva je predstavila Giliha kao pisca mlađe generacije koji je stekao diplomu tehničkih nauka, ali se vremenom opredelio da se potpuno posveti pisanju i dobitnik je nekoliko prestižnih književnih nagrada.
Cijenjen je kao majstor veoma sažetog, jasnog stila čije knjige odlikuje snažan emotivni naboj, a omiljeni junaci su mu oni sa margine društva. Arbutina je primjetio da se Gilihovo ime nalazi pri samom vrhu zvaničnih lista koje prave njemačke kulturne institucije sa imenima najrelevantnijih pisaca njemačkog govornog područja i da je poznat kao autor koji od "obične priče" o ljudima bez identiteta umije da stvori štivo koje će provocirati, uzbuditi, intrigirati čitaoca.
"On umije da napravi finu razliku između poznatih stereotipa i da dokuči identitet duše", rekao je Arbutina i dodao ga zadivljuje Glihova "dinamika pripovijedanja" objasnivši da je to vještina da veže pažnju čitalaca od početka do kraja, bez predaha.
Glavni lik romana je melanholični, usamljeni i pomalo čudni pomoćnik bolničkog patologa Dolf koga svi nazivaju idiotom, ali on čezne za ljubavlju i posebno sanja o lijepoj Natali.
Svijet u kome se kreće su sve sami čudaci koji su najčešće surovi prema njemu, ali on nalazi unutrašnju snagu da se odupre patnjama koje mu drugi nameću.