07.02.05 Dnevnik - Novine i časopisi
Studija o srpskoj avangardi
Zenitizam, Zoran Markuš
Takoreći u bibliofilskom izdanju (svega 300 primeraka) objavljena je knjiga “Zenitizam” autora Zorana Markuša (1925-1996), dugogodišnjeg likovnog kritičara “Politike”, istoričara umetnosti koji je ostavio neizbrisiv trag u srpskoj kulturi, što kao organizator čuvenih izložbi u Beogradu (Henrija Mura, savremene nemačke grafike, savremenog francuskog slikarstva), tako i kao autor mnogobrojnih studija - o Lazaru Vozareviću, Ciletu Marinkoviću, Pavlu Blesiću.
Da je bio istraživač izuzetne radoznalosti, pokazuje i Markuševo pasionirano bavljenje zenitizmom, inače jedinim avangardnim pravcem u našoj umetnosti koji je prešao nacionalne granice i ušao u burne tokove evropske umetnosti. Kao jedan od prijatelja LJubomira Micića (1895-1971), čiji je dom u NJegoševoj 69 bio otvoren samo za mali broj privilegovanih, Zoran Markuš je zapisivao mnoge razgovore koje je vodio sa utemeljivačem ovog avangardnog pokreta, koji kao svojevrsno svedočanstvo od neprocenljivog značaja, s razlogom čine okosnicu ove knjige (poglavlje “Moji razgovori sa LJubomirom Micićem”). Bezmalo čudak, pesnik, esejista i književni kritičar, Micić je delovao kao pokretač i izdavač časopisa “Zenit” (ukupno 43 broja), koji od 1921. do 1926, izlazi u Zagrebu, a potom i u Beogradu. Kroz neposredni dijalog dvojice sagovornika, upoznajemo Micića umornog od neshvatanja sredine, na neki način suvišnog u vremenu, ali spremnog da priča o svom delu, vezama sa evropskom intelektualnom sredinom, svojim usponima i padovima.
U knjizi, koju je na osnovu zaostavštine svoga brata priredila prof. Olivera Markuš-Sbutega, nalaze se i tekstovi: “Zenitizam”, “Zenitizam i avangardni pokret treće decenije 20. veka - antidadaizam”, “Zenitistička poezija”, zatim poglavlje o Branislavu Miciću (“Ko je Branislav Micić”), koji je u jugoslovenskoj literaturi i umetnosti delovao pod pseudonimom Branko Ve Poljanski. Nesvakidašnja ličnost naše avangardne scene, Poljanski je bio slikar, pesnik, režiser i lektor Slovenskog pozorišta u Trstu, prvi čovek sa naših prostora koji je objavio jedan umetnički manifest u Parizu (“Manifest panrealizma”), pokretač “Svetokreta” (“lista za ekspediciju na Severni pol čovekovog duha”) i časopisa “Dada-jok”, osim toga, “nepopravljivi cinik”, a po nevolji “beskućnik i lutalica”, koji je pored boravaka u Zagrebu, Pragu, Berlinu i Beču, često dočekivao jutra “pod mostovima Sene”.
Oslanjajući se na Markušev studiozan opis delovanja Branka Ve Poljanskog, priređivač uz ovaj deo knjige prirodno nadovezuje poglavlja “Dijalog Marineti-Poljanski, Pariz 1925”, kao i “Manifest panrealizma”. Sledeća poglavlja ove dragocene studije posvećena su poslednjim danima zenitizma (“Slom i razlozi sloma zenitizma”), kao i delu korespodencije koju je LJubomir Micić vodio sa saradnicima “Zenita” i prijateljima, pored ostalih, i sa Marinetijem, Vasilijem Kandinskim, Iljom Erenburgom, Kurtom Švitersom (“Prepiska LJubomira Micića”).Na samom kraju, objavljen je i deo prepiske koje je Zoran Markuš vodio sa ličnostima i institucijama značajnim za istraživanje zenitizma, kao i bibliografija relevantnih studija i radova, posvećenih zenitističkim programima i praksi, koji su bili objavljeni u inostranstvu i kod nas. Iz ovog dela saznajemo da je, gonjen intelektualnom znatiželjom, Markuš još 1970. objavio svoja prva studijska istraživanja o zenitizmu, prerastajući vremenom u najsveobuhvatnijeg istraživača ovog umetničkog pokreta, o kojem se znalo i pisalo u Moskvi, Parizu, Londonu, Briselu, Minhenu, Berlinu, Rimu, Pragu, a zenitistički radovi i pesme nalazili svoje mesto na stranicama avangardnih evropskih časopisa i antologija.
Siniša Kovačević
01.11.03 Politika
Knjiga o kojoj se govori
Zoran Markuš: "Zenitizam"
Beogradski izdavač "Signature" objavio je, takoreći, u bibliofilskom izdanju (svega 300 primeraka) knjigu "Zenitizam" Zorana Markuša (1925–1996), dugogodišnjeg likovnog kritičara "Politike", istoričara umetnosti, koji je ostavio neizbrisiv trag u srpskoj kulturi. Markuš je bio čovek izuzetne radoznalosti i pasionirano je, između ostalog, tragao i otkrivao (prvi u nas) u čemu je tajna jedinog avangardnog pravca u našoj umetnosti koji je dobio priznanja i u svetu – zenitizma.
Taj pokret osnovao je Ljubomir Micić (1895–1971), pesnik, esejista, književni kritičar, pokretač i izdavač časopisa "Zenit" (43 broja, od 1921. do 1926. godine, najpre u Zagrebu a potom u Beogradu). Tom pokretu, pored značajnih ličnosti iz sveta umetnosti, pripadao je i njegov brat Branko Ve Poljanski (pravo mu je ime Branislav Micić). Micić je umro u Banatu, u selu Kačarevu, u staračkom domu...
Pomalo čudak, Micić je nerado razgovarao sa ljudima i u njegov dom u Njegoševoj 69, zajedno sa suprugom Anuškom (a i posle njene smrti), Zoran Markuš je bio jedan od bliskih sagovornika. Njegovi razgovori sa Ljubomirom Micićem nalaze se i u ovoj knjizi koju je sa ljubavlju i odanošću priredila njegova sestra prof. Olivera Sbutega-Markuš. Gospođa Sbutega iz zaostavštine svoga brata podarila nam je dragocenu knjigu koju je jednostavno nazvala "Zenitizam" (predgovor je preveden na engleski, nemački, ruski i francuski jezik). A u knjizi su Markuševi tekstovi: Moji razgovori sa Ljubomirom Micićem, Zenitizam, Zenitizam i avangardni pokret treće decenije 20. veka – antidadaizam, Zenitistička poezija, Ko je Branislav Micić, Dijalog Marineti–Poljanski, Pariz 1925, Manifest panrealizma, Slom i razlozi sloma zenitizma, Prepiska Ljubomira Micića, Deo prepiske Zorana Markuša, Saradnici Zenita, Iz lične dokumentacije Zorana Markuša i Biografija Zorana Markuša.
Dakle, zaokružena priča o tome kako je jedan strasnik svoga posla, kakav je bio Zoran Markuš – on je, između ostalog, organizovao izložbu slavnog Henrija Mura u Beogradu, pa izložbu savremene nemačke grafike, izložbu savremenog francuskog slikarstva, bio selektor jugoslovenskih izlagača na Petom i Šestom Bijenalu skulpture u Medelhajmu, učestvovao u izboru eksponata Jugoslavije za Venecijanski bijenale, pisac studija o Lazi Vozareviću, Mirku Vujačiću, Draganu Mojoviću, Ciletu Marinkoviću, Pavlu Blesiću...
A trideset i šest pisama uglednih saradnika "Zenita" je mali deo korespondencije, objavljena i neobjavljena, među njima i pisma Kandinskog, prava su atrakcija ove, inače, bogato ilustrovane knjige.
Zenitizam je krajem 20. veka na velika vrata predstavljen u Zagrebu i Beogradu, ali Zoran Markuš je prvi kao stručnjak otkrivao ovaj pravac u umetnosti – bilo je to na samom početku 1971. godine:
"O zenitizmu se znalo i pisalo u Moskvi, Parizu, Lajdenu, Londonu, Briselu, Anversu, Minhenu, Berlinu, Rimu, Varšavi, Budimpešti, Pragu, Sofiji. Zenitistički radovi i zenitističke pesme prevođeni su na desetak jezika, našli se na stranicama prvih evropskih časopisa i ušli u svetske antologije. Njegovo glasilo ‚Zenit" bilo je u to vreme jedini evropski časopis koji je štampao neobjavljene priloge na originalnim jezicima, bio u pravom smislu međunarodni. U eliti evropske avangarde treće decenije teško je naći ličnost čije se ime nije moglo pročitati na stranicama "Zenita"... Zenitizam je imao svoje borce, sabornike i pobornike, ali je delo fanatizma – jednog čoveka".
Tako je pisao Zoran Markuš o Ljubomiru Miciću u januaru 1971. godine. A te godine pokloniće Micić Markušu, pored ostalog, i dragocenoj slici, autoportretu Branka Ve Poljanskog, a na poleđini će ispisati posvetu: "Poklon Ljubomira Micića g. Zoranu Markušu. U Beogradu: 4. 2. 1971. u ime sećanja na trovrsnu 50-godišnjicu "Zenita" i zenitizma! 1921–1971".
Gordi, jogunasti čovek, kako je Micića opisao jedan njegov savremenik, prvi balkanski barbarogenije, ugasio se 15. juna 1971. godine. Ali, ova knjiga Zorana Markuša je spomenik i Miciću i Markušu.
R. Popović