Ana Đokić-Pongrašić rođena je u Beogradu, 1965. godine. S obzirom da voli filozofirati, spojila je ugodno sa korisnim i postala filozof sa diplomom. Voli da piše sve i svašta. Priče, radiodrame, romane, pozorišne tekstove, televizijske i radijske scenarije, dramatizacije... Osim pisanja i pisaca, voli skupljati članske karte, pa je tako dosad uspela da skupi one SACD-a (Societe des auteurs et compositeurs dramatiques – Paris/Bruxelles/Montreal), Udruženja dramskih umetnika Hrvatske, Hrvatskog društva pisaca, te Umetničke organizacije AUTORSKA KUĆA (www.autorska-kuca.hr). Svoje priče, romane, radio-drame i pozorišne tekstove do sad je objavila u Francuskoj, Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji i Crnoj Gori, te još ponegde po Evropi. Kad ne piše – razmišlja o pisanju. Kad ne razmišlja o pisanju – razgovara sa drugim piscima. Kad ne razgovara sa drugim piscima – ogovara druge pisce. Kad....itd. itd. itd.Autor je sledećih knjiga: CONTES DE VACANCES DE VOYAGES ET D"AVENUTRES (BAYARD PRESSE, Paris 1997,2003) – ilustrovana zbirka najboljih priča časopisa Pomme d"api - zastupljena pričom LE GRAND VOYAGE DU DRAGONCONTES DE ROIS, REINES, PRINCES ET PRINCESSES (BAYARD PRESSE, Paris 1998,2003) – ilustrovana zbirka najboljih priča časopisa Pomme d"api – zastupljena pričom L"EMPEREUR QUI AVAIT DES OREILLES DE BOUCSEBASTIJAN NEVIDLJIVI (SLOVO, Zagreb 2000.) – zbirka priča za decuTIBOR, PAUN BEZ REPA (KAŠMIR-PROMET, Zagreb 2001.) – slikovnicaDNEVNIK JEDNOG ZMAJA (KAŠMIR-PROMET, Zagreb 2001) – slikovnicaDJEČJA RADIODRAMA 1980.-2000. (BIBLIOTEKA HRVATSKI RADIO, Zagreb 2001.) – zastupljena radiodramom VITEZ ŽELJEZNOG SRCANEMAŠ POJMA, GRIZLIJANE! (NAKLADA HAID, Zagreb 2003.) - slikovnicaZOE, DEVOJČICA SA VRHA SOLITERA (LAGUNA, Beograd 2003.)A u pripremi su:ŠEMPI TI SMOPI DA LIMVO TE (AUTORSKA KUĆA, Zagreb 2004.) – roman za mladeVITEZ ŽELJEZNOG SRCA (AUTORSKA KUĆA, Zagreb 2004.) – slikovnica + CD Pored ovoga, Ana je autor niza radiodrama izvođenih na hrvatskom i slovenačkom radiju, kao i radiju France Culture, te pozorišnih tekstova i scenarija za radio i TV serije.
Mom tati.
– Ne, ne. Mom tati!
Čekaj malo. Može ovako:
SVIM TATAMA!
– Hajde dobro, neka ti bude.
NEŠTO KAO UVOD
Ovako. Postoji jedan grad, i u njemu jedan soliter. U stvari, u gradu o kome je reč postoji mnogo solitera, ali ovaj jedan, huuuuu, taj je stvarno OGROMAN! Taj je soliter toliko visok da vam se može desiti da, ako stojite u njegovom podnožju, i ako podignete glavu pokušavajući da sagledate njegov vrh, odmah padnete! Da, da. To znaju svi stanari okolnih, manjih solitera, i zato kad prolaze pored ovog ogromnog, odmah spuste glave. Za svaki slučaj! Da ne bi razbili nos. Ili kolena. Ili laktove. Ili sve zajedno.
Tako vam je to sa tom Soliterčinom. Pored njega, kao pored nekakvog džinovskog cara od betona, svi idu pognute glave.
– To nije tačno! Sad si preterala!
Ko? Ja? Ko je još čuo da pisci preteruju? Svašta! Taman posla!
– Aha. Samo se ti sad pravdaj. Preterala si, i to mnooogo puno, kad ti kažem! Valjda ja znam najbolje.
Ne, ne. Ja znam najbolje!
– E, ne znaš!
E, baš znam!
– E, ne znaš!
Znam! I dosta o tome. Uostalom, ko ovde priča priču, ti ili ja?
– Ti.
Ako je tako, a tako je, onda ti treba da ćutiš!
Je l’ ćutiš?
– ....
Dobro. Gde sam ono stala?
– Kod Soliterčine.
E, kako ti uspeva da govoriš ako ćutiš?!
– .....
Molim?
– ...
Mogu li sada da nastavim?
– ...
Baš ti hvala.
Dakle, pored Soliterčine se niko ne usuđuje da prođe podignute glave. Niko, osim jedne devojčice.
– E, to je već tačnije!
Ta devojčica je...
– Hrabra, genijalna, izuzetna, neponovljiva!
Ma nemoj!
Zapravo, razlog zbog kojeg ona može da pogleda uvis i da ostane na svojim mršavim nogama....
– Na svojim dugim, vitkim, manekenskim nogama!
.... jeste taj što ona živi u tom, najvećem od svih solitera. I to ne bilo gde, na nekom običnom petom ili sedmom spratu...
– Na sedmom spratu?
... na sedamnaestom...
– Tako nisko?
... ili dvadeset petom.
– He, he, to bi bilo da iščašiš usta od smeha!
Ne. Ona stanuje na najvišem spratu tog najvišeg solitera u ovom gradu o kojem je reč. A ko je još čuo da se nekome zavrti u glavi kada pogleda svoj rođeni dom?
– Niko!
Pa da, niko.
Dakle, sad kada sam odredila mesto radnje...
– Soliterčinu!
... i glavni lik...
– Mene!
... možemo svi zajedno da okrenemo stranicu i da pročitamo šta glavna junakinja ove knjige...
– Ja! Ja!
... radi kad ništa ne radi...
– Valjda ništa!
Šta misli...
– ... kad ništa ne mislim.
O čemu mašta, o čemu sanja, šta voli, a šta ne voli, šta je nervira, šta je veseli... i tako to.
– A opis?
Kakav sad opis?
– Pa znaš ono: „Plava kovrdžava kosa koja se vuče po podu, oči boje mora prelivenog naftom, mala usta crvena kao trešnje“... Ili jagode?
Ili lubenica!
– Lubenice su zelene, neznalico!
Ko mi kaže! Iznutra su crvene, ako nisi znala! I to onako, baš kao...
– Čekaj! Nemoj sad da me prekidaš dok razmišljam o svom izgledu. Hmmm. Možda je ipak najbolje da napišeš kako je „glavna junakinja imala kao ugljen crnu kosu“, onako do pola leđa, znaš, „koja se blistala na mesečini, a njenim prodornim zelenim očima ništa nije moglo da promakne. Grčko-rimski nos...“
Ma daj! Zar ti nikada nisi čula da su opisi prevaziđeni? Koga još zanima kako neki lik iz knjige izgleda! Neka čitaoci zamišljaju šta hoće! Tačnije, koga hoće. To je sloboda u umetnosti, razumeš? Uostalom, izgled uopšte nije važan. Bitna je unutrašnja lepota.
– Bla, bla, bla. Zašto onda za sebe ne napišeš da imaš krive noge, bubuljičave obraze i dva zuba više od predviđenog broja, ha? Zašto to ne napišeš ako misliš da izgled nije važan?!
Slušaj, ti!
– Šta ćeš to sad tako pametno da kažeš?
Ako se i dalje budeš mešala u moje pisanje...
– Pisanje? Kakvo pisanje? Zar tu neko nešto piše? Gde je taj? Pokaži mi ga!
... i ako me i dalje budeš prekidala...
– Daaaa?
Ja ću.... ja ću...
– Šta ćeš ti to, baš me zanima?!
Ja ću završiti ovaj kao uvod i ti više nećeš moći ni da zucneš. Eto!