Greg Ajls je kao pisac vodio neku vrstu dvostrukog života – njegove prve knjige, zasnovane na stvarnim događajima iz II sv. rata donele su mu početne uspehe, ali ono što trenutno zaokuplja i njega i njegove čitaoce su moderni kriminalistički romani. Ritam pripovedanja i inovativni koncepti učinili su ga posebno zanimljivim za Holivud, i Ajlsovi romani "24 hours" i "Dead Sleep" poslužili su kao predlošci za filmske scenarije. Prvim romanima, "Feniks Špandaua" (Spandau Phoenix) i "Crni krst" (Black Cross) privukao je pažnju publike, ali je kritika bila podeljena: uglavnom su hvaljene premise (u oba romana Ajls se bavi temom II svetskog rata), ali je autorov stil dobijao niže ocene. Iako su oba naslova postali bestseleri, Ajls se okrenuo pisanju trilera čija je radnja smeštena u saveznu državu Misisipi, u kojoj inače živi. Ovaj zaokret doneo mu je povećano interesovanje publike, kao i bolju prihvaćenost kod kritike. Tokom nekoliko narednih godina napisao je četiri romana (Mortal Fear, The Quiet Game, 24 Hours i Sleep No More) kao i dva filmska scenarija. Dobitnik je Bertelsmanove nagrade za roman "Crni krst". Živi u Načezu, Misisipi.
Onaj koji ima ženu i decu
Dao je taoce Sudbini.
Frensis Bekon
„Dete se uvek izvuče. Rekao sam ti to.“
Margaret Mekdil je ovog čoveka juče videla prvi put u životu, ali od trenutka susreta on je gospodario svakom sekundom njenog postojanja. Rekao joj je da ga zove Džo, ali pretpostavljala je da mu je to lažno ime. Bio je to tamnokos čovek bledog lica, star pedesetak godina, s duboko usađenim očima i oštrom bradom koja je brzo rasla. Margaret nije mogla dugo da ga gleda pravo u oči. One su bile tamna, besna jezera, isisavale su život iz nje, isušivale njenu volju. A sada su o njoj posedovale znanje koje nije mogla da podnese.
„Ne verujem ti“, reče ona tiho.
Nešto se zatalasa duboko u tim tamnim očima, slično trzaju ribljeg repa. „Jesam li te do sada nešto slagao?“
„Nisi. Ali... celu noć sam ti gledala lice. Nećeš me pustiti posle toga.“
„Rekao sam ti, dete se uvek izvuče.“
„Ubićeš mene, a mog sina ćeš pustiti.“
„Misliš da ću da te upucam u pô bela dana ispred posranog ’Mekdonaldsa’?“
„Imaš nož u džepu.“
Pogledao ju je prekorno. „Gospode bože.“
Margaret spusti pogled na svoje ruke. Nije želela da gleda Džoa, a na svaki način izbegavala je da ugleda sebe u nekom od ogledala. Onaj jedan pogled kod kuće bio je dovoljno gadan. Izgledala je kao neko ko se upravo podvrgao operaciji, pa je još ošamućen od anestezije. Nezdrava skrama zamagljivala joj je oči, a čak ni teška šminka nije uspela da sakrije modricu na bradi. Četiri njena mukotrpno odgajena nokta bila su slomljena, a na unutrašnjoj strani podlaktice imala je dugačku ogrebotinu od prvobitne borbe. Pokušala je da se seti šta se tačno dogodilo, ali nije mogla. Osećaj za vreme ju je napustio. Teško je održavala poredak svojih misli. Čak i one najjednostavnije kao da su same od sebe ispadale iz reda.
Pokušala je da se pribere usredsredivši se na svoje neposredno okruženje. Sedeli su u njenom BMV-u, na parkingu tržnog centra, četrdesetak metara od restorana „Mekdonalds“. Često je kupovala u tom tržnom centru, u samousluzi „Barns i Nobl“, a u prodavnici kućnih ljubimaca uzimala je retke tropske ribice. U „Sirkuit sitiju“ njen muž je nedavno kupio televizor s velikim ekranom za nastavu pacijentima na svojoj klinici. On je kardiovaskularni hirurg. Ali sada joj se činilo da su sve to delovi tuđeg života, daleki kao svetla strana meseca nekome prikovanom za tamnu. A njen sin, Piter... Sam Bog zna gde je sada. Bog i čovek pored nje.
„Baš me briga šta ćeš učiniti sa mnom“, reče ona ubeđeno. „Samo pusti Pitera da živi. Ubij me ako moraš, ali pusti mog sina. Njemu je samo deset godina.“
„Ako ne zavežeš, uhvatiću te za reč“, reče Džo umorno.
Upalio je motor BMV-a i uključio klima-uređaj na najjače, a zatim zapalio „kamel“. Hladni vazduh terao je dim svuda po unutrašnjosti kola. Margaret su od mnogih proplakanih sati pekle oči. Okrenula je glavu da izbegne dim, ali nije pomoglo.
„Gde je Piter sada?“, upitala je glasom jedva jačim od šapata.
Džo povuče dim iz cigarete i ne reče ništa.
„Pitala sam...“
„Zar ti nisam rekao da ućutiš?“
Margaret pogleda pištolj na tabli između sedišta. Pripadao je njenom mužu. Džo joj ga je oduzeo juče, ali ne pre nego što je shvatila koliko joj je pištolj beskoristan. Makar dok je Piter kod njih. Neki primitivni deo njenog mozga i dalje je žudeo da ga zgrabi, ali sumnjala je da bi ga mogla dosegnuti pre Džoa. On verovatno baš to i čeka. Džo je bio mršav, ali zapanjujuće snažan, što je takođe saznala noćas. A na njegovom, dubokim borama izbrazdanom, licu nije bilo ni tračka milosrđa.
„On je mrtav, zar ne?“, čula je Margaret samu sebe. „Ti se samo poigravaš sa mnom. On je mrtav, a ubićeš i mene...“
„Gospode bože“, procedi Džo kroz stisnute zube. Okrenuo je podlakticu i pogledao na sat. Nosio ga je okrenutog ka dlanu kako Margaret ne bi mogla da vidi koliko je sati.
„Čini mi se da ću povratiti“, reče ona.
„Ponovo?“ Ukucao je broj u mobilni telefon automobila. Dok je čekao da se neko javi, promrmljao je: „Zaista mislim da su ovo bila najgora dvadeset četiri sata u mom životu. A to uključuje i našu malu noćašnju zabavu.“ Ona se trže.
„Hej“, reče on u slušalicu. „Jesi li na mestu?... U redu. Sačekaj jedno minut, a onda to obavi.“
Margaret se uspravi uz trzaj, iskolačenih očiju, gledajući okolna kola. „Oh, bože. Piter! Piter!“
Džo podiže pištolj i zabode joj cev u vrat. „Stigla si dovde, Megi. Nemoj sada sve da uprskaš. Sećaš li se o čemu smo pričali?“
Ona sklopi oči i klimnu glavom.
„Nisam te čuo.“
Suze joj se zakotrljaše niz obraze. „Sećam se.“
Sto metara od BMV-a Margaret Mekdil, Piter Mekdil sedeo je u starom zelenom kamionetu, čvrsto stisnutih očiju. Kamionet je čudno mirisao. Istovremeno i lepo i ružno, na upravo pokošenu travu, staro motorno ulje i veoma bajatu brzu hranu. „Sada možeš da otvoriš oči.“ Piter otvori oči. Prvo što je video bio je restoran „Mekdonalds“. To ga je malo ohrabrilo posle noći u izolaciji. „Mekdonalds“ se nalazio usred parkinga tržnog centra u predgrađu. Piter je razgledao okolo i prepoznavao radnje: „Ofis depo“, „Barns i Nobl“, zatim „Getavej 2000“. U toj radnji je proveo sate. Nalazila se svega petnaest kilometara od njegove kuće. Spustio je pogled na svoje ručne zglobove, svezane lepljivom trakom. „Mogu li ovo sada da skinem?“ Pitao je ne dižući pogled. Bilo je teško gledati u čoveka za volanom. Piter do juče nije ni čuo za Hjuija, ali tokom poslednja dvadeset četiri sata nije video nikog drugog. Hjui je bio petnaest centimetara viši od njegovog oca i težak najmanje sto pedeset kilograma. Bio je odeven u prljav mehaničarski kombinezon, a nosio je teške naočari plastičnog okvira kakve je Piter video samo u filmovima, s debelim staklima koja su mu izobličavala oči. Podsećao je Pitera na lik iz filma koji je gledao jedne noći kad se ušunjao u TV sobu kod kuće. Roditelji mu ne bi dozvolili da gleda taj film. Lik se zvao Karl, a dečak koji mu je u filmu bio prijatelj rekao je da Karl govori kao motorni čamac. Karl je bio dobar, ali je ubijao ljude. Piter je mislio da je i Hjui verovatno takav. „Kad sam bio mali“, reče Hjui gledajući pažljivo kroz vetrobran kamioneta, „ti zlatni lukovi su išli sve do vrha restorana. Cela zgrada ličila je na svemirski brod.“ Okrenuo se i pogledao Pitera očima što su se izvinjavale iza debelih naočara. „Žao mi je što sam morao da te vežem. Ali, nije trebalo da bežiš. Rekao sam ti da ne bežiš.“ Piterove oči napuniše se suzama. „Gde je moja mama? Rekao si da će biti ovde.“ „Biće ovde. Verovatno je već stigla.“ Kroz treperavi vazduh iznad vrelog asfalta, Piter je posmatrao more parkiranih automobila; pogledom je streljao tamo-amo tražeći BMV svoje majke. „Ne vidim njena kola.“ Hjui zavuče ruku u prednji džep kombinezona. Piter se nagonski pribi uz vrata kamioneta. „Vidi, dečko“, reče Hjui; iako dubok, glas mu je nalikovao dečjem. „Napravio sam ti nešto.“ Divova ruka izađe iz džepa i otvori se da otkrije izrezbarenu lokomotivu. Piter je veći deo jučerašnjeg popodneva gledao Hjuija kako delje, ali nije shvatio šta ovaj to pravi. Sićušni voz na ogromnom dlanu izgledao je kao igračka iz neke prodavnice sa skupom robom. Hjui stavi lokomotivu među Piterove vezane ruke. „Dovršio sam dok si spavao“, reče. „Volim vozove. Jednom sam se vozio vozom. Kad sam bio mali. Iz Sent Luisa, kad je mama umrla. Džoi je sâm doputovao vozom po mene. Vratili smo se zajedno. Sedeli smo napred, među bogatim ljudima. Nismo smeli, ali Džoi je smislio način. Džoi je pametan. Rekao je da je tako pošteno. Rekao je da ja imam prava kao i svako drugi. Da niko nije bolji ni od koga drugog. To je dobro zapamtiti.“ Piter je zurio u malenu lokomotivu. Unutra je čak imala sićušnog mašinovođu. „I rezbarenje je dobra stvar“, nastavi Hjui. „Smiruje me.“ Piter sklopi oči. „Gde je moja mama?“ „Dopadalo mi se da pričam s tobom. Pre nego što si pobegao, mislim. Mislio sam da smo prijatelji.“ Piter pokri lice rukama, ali držao je Hjuija na oku kroz procep između dlana i levog obraza. Sada kad je znao gde je, razmišljao je da iskoči iz kamioneta. Ali Hjui je bio brži nego što je izgledao. Hjui ponovo zavuče ruku u džep i izvadi svoj džepni nož. Kad je izvukao dugačku oštricu, Piter se pribi uz suvozačka vrata. „ta to radiš?“ Hjui zgrabi Piterov vezani zglob i povuče ga. Brzim potezom zavuče nož između Piterovih podlaktica i preseče lepljivu traku. Onda posegnu rukom i otključa suvozačka vrata kamioneta. „Tvoja mama te čeka. Na igralištu. Pored ’Mekdonaldsa’.“ Piter pogleda diva u lice; plašio se da mu poveruje. „Idi da je vidiš, dečko.“ Piter otvori vrata, skoči na pločnik i potrča ka „Mekdonaldsu“. Džo posegnu preko krila Margaret Mekdil i otvori suvozačka vrata BMV-a. Njegova kosa s mirisom dima očeša se pri tom o njen vrat. Prošle noći videla mu je sede korenove. „Tvoj mali te čeka na igralištu ’Mekdonaldsa’.“ Margaretino srce poskoči. Pogledala je otvorena vrata, zatim ponovo Džoa koji je milovao kožom presvučeni volan BMV-a. „Toliko bih voleo da zadržim ova kolica“, reče s istinskim žaljenjem. „Baš sam se navikao na njih.“
„Uzmi ih.“
„To nije deo plana. A ja se uvek držim plana. Zato sam još živ.“
Dok je zurila u njega, on otvori vozačka vrata, baci ključeve na sedište i izađe.
Margaret je sedela jedan trenutak ne dišući, puna nepoverenja, poput ranjene životinje puštene u šumu. Onda izlete iz kola. Koracima trzavim od panike i iscrpljenosti, potrčala je ka „Mekdonaldsu“, zadihano mrmljajući očajničku mantru: „Gospod je pastir moj, ništa mi neće nedostajati... Gospod je pastir moj, ništa mi neće nedostajati... Gospod je pastir moj...“