20.04.09
I dalje vodim svoje bitke
Dana Milošević
Razni nadriprevodioci u izdavaštvu, štampi i na televiziji poturaju nam svoje fušeraje, neznanje i neobrazovanost, kaže Dana Milošević, prevodilac
Počela sam da radim u svojoj 13. godini u Radio Beogradu, a pošto celog života radim dvostruko, to je, s obzirom na moje godine, kao da imam 140 godina radnog staža, u šali kaže Dana Milošević (1924), ovogodišnja dobitnica priznanja „Zlatna frankoromanistika” iz „Fonda Margerite Arnautović” za oblast prevođenja (priznanje je ove godine pripalo i profesoru Mihailu Popoviću za oblast lingvistike).
Mada je pre deset godina dobila i nagradu za životno delo, Dana Milošević tvrdi da joj priznanje iz „Fonda Margerite Arnautović” mnogo znači zato što je to jedina nagrada koja pokriva francusko područje lingvistike, pedagoškog rada i prevođenja. No, koliko joj se raduje, toliko tuguje što je pre nje nisu poneli „naši prevodilački velikani kakvi su bili Ivan Dimić, Dragoslav Andrić i Novak Strugar”, dodaje.
Iako je bila prvi stalni profesor francuskog jezika u Kolarčevoj zadužbini, kao i lektor za srpskohrvatski jezik na francuskom univerzitetu u Poatjeu, Dana Milošević je pre svega jedan od naših najboljih prevodilaca sa francuskog. Njena nepotpuna bibliografija za period od 1958. do 2008. godine broji 79 odrednica, od čega pedesetak knjiga iz raznih oblasti: filozofije, estetike, antropologije, ekonomije, književnosti... Prevodila je Pikona, generala De Gola, Barta, Bitora, Aragona, Juliju Kristevu, Modianoa, Kunderu, Arabala, Besona, Levinasa, Onfrea, Kamija, Joneska, Le Klezioa... Ali, njen opus još nije završen.
I dalje aktivno radite. Na poslednjem Sajmu knjiga pojavio se Vaš prevod knjige Nacukija Ikezave, koji je sajam i otvorio?
Ikezava je želeo da knjiga „Tio sa Pacifika” bude prevedena sa francuskog, čini mi se zato što Francuskinja koja ga prevodi zastupa njegova prava. Znala sam da neće ići lako, jer nikad ništa lako nije došlo do mene. Pokojni Dragoslav Andrić je rekao da sam talenat da izaberem teške stvari. Tako sam svojevremeno prevodila francuske ekonomiste 18. veka, a on je, velika šaljivčina, rekao da bi od toga teže bilo prevoditi samo srpsku ekonomiju 20. veka.
Kažete da kad prevodite De Gola mora da se čuje glas De Gola, a da Beson mora ostati Beson. Šta to podrazumeva?
To podrazumeva da se maksimalno trudim da poštujem reč autora, cepajući rečnike više nego cipele, i da se ne ustručavam da zatražim pomoć od onih koji znaju više od mene. Koga sve nisam zvala u pomoć kada sam prevodila „Istoriju starosti, od antike do renesanse”!
Često ste upozoravali na položaj prevodilaca kod nas, ne ustručavajući se da kažete da je bedan. I dalje je tako?
I gore je. Zapravo, kad je reč o izdavačima i izdavaštvu, može se reći da je nikad gori. Čast izuzecima. Vrlo retko se desi da silni strani pozorišni komadi koji se igraju na scenama cele Srbije, zabeleže ime prevodioca, pa ispada da su Šekspir, Molijer, Dostojevski i ostali pisali na srpskom. A još važeći Zakon o autorskim pravima, iz koga zamalo nije ispao prevod, ne poštuje se kao što se ne poštuju ni mnogi drugi zakoni. Doduše, Ministarstvo za kulturu je ustanovilo priznanje zaslužnim prevodiocima, takozvanu nacionalnu penziju, i njime je obuhvaćeno devet naših članova, ali taj značajan korak pružanja pomoći onima bez kojih ne može ni naše čitalaštvo, ni književnici, ni pozorišta, naišlo je na neshvatanje od strane jednog kvaziintelektualca, a i neke arhitekte su me neprijatno iznenadile.
Ako govorimo o radu prevodilaca, ima li i tu nepriličnih stvari?
Kad je reč o prevođenju s francuskog, o kojem jedino mogu merodavno da sudim, smatram da treba dići uzbunu jer su se u izdavaštvu, štampi, na televiziji, uz naše vrsne prevodioce kojih ima desetak-dvanaestak, pojavili neki nadriprevodioci koji poturaju svoje fušeraje, neznanje i neobrazovanost.
Koje na primer?
Teško je probijati se kroz šipražje besmislenosti koje oni serviraju. Već sam upozoravala da se podmeće Margerit Jursenar da je okvalifikovala Drugi svetski rat kao „smešni rat”. Reč „drole” znači smešan, ali praćeno sa „de” je „neobičan, čudan”. Tako ga Francuzi zovu. Sada, pak, pošto Francuzi za Prvi svetski rat kažu Veliki rat, u nekim prevodima nalazim Veliki rat umesto Prvi svetski. Ili, evo nedavno je porinuta u more francuska atomska podmornica koja se zove „Strašni”, a jedna naša agencija je prevela kao „Grozni” i onda tu njihovu grešku prenesu novine.
Izgleda da se ipak najviše greši u transkribovanju imena?
To je posebna priča. Slikar Engr je, po Vuku, Ingre i Ingres, čuveni kuvar Pol Bokiz je negde Bokjus negde Bokus, Mare je Marej, trg Vandom – plas Vendom, kompozitor Lili je pretvoren u Lulu, a pivnica „Kod lipa” na Sen-Žermenu je pivnica „Čez Lip”...
Zašto onda kod nas ne postoji kritika prevoda?
Ko može da napravi kritiku prevoda? Onaj ko zna jezik, a to su dakle prevodioci. Prevodioci se, međutim, ustručavaju da kritikuju druge da i njih neko ne bi sačekao na krivini. I onda se desi da u prevodu naiđemo na reč „fašci”. Skraćena francuska reč „les fachos” označava fašiste koje je naš trapavi prevodilac proizveo u „fašce” tako da ih niko ne može identifikovati.
Pre četiri godine preveli ste knjigu „Ateološka rasprava” Mišela Onfrea i tada ste rekli da nemate nameru da se u ovim godinama mirite s Bogom?
Mirenje s Bogom ostavljam bivšim partijskim sekretarima koji se sada krste i celivaju ikone. Iscrpna bibliografija o ateizmu na dvadesetak strana, objavljena u ovoj knjizi, mogla bi da bude alternativa za veronauku u školama.
Poznati ste po tome da svakome saspete u lice sve što mislite? Jeste li u životu imali neprijatnosti zbog toga?
Kako da nisam? Uvek sam bila u ratu sa šefovima. Nisam ratovala sa sitnom boranijom, već sa moćnicima. Skupo me je to koštalo svaki put, ali ja se ne kajem. Verujem u individualnu akciju, pa i sada vodim neke svoje male bitke. Šaljem telegrame na razne adrese i vlasti i novina kad god me nešto iznervira.
Gordana Popović
02.02.08 Danas
Ateizam je drugo ime za život
Mišel Onfre, Ateološka rasprava
Aleksej Kišjuhas
Bog još diše. U takvom dobu gde se razum sve više povlači pred opskurnim postmodernim relativizmima i pred trampom sekularnosti za toleranciju spram nerazumnog - sa vedre zemlje pojavljuje se Ateološka rasprava filozofa Mišela Onfrea (2005). Sasvim neočekivano za domaće izdavačke prakse, iste godine pojavljuje se i srpski prevod, u hvale vrednom Radovom izdanju. Valja biti ponosan što se engleski prevod pojavljuje tek 2007. - to jest dve godine nakon srpskog (pod bombastičnijim, ali ne manje istinitim naslovom Ateistički manifest).
Politički, Onfre je libertetski komunista i/ili individualistički anarhista, ali su racionalizam, ateizam i hedonizam one tri temeljne koordinate koje određuju njegovu filozofsku misao. Onfre je (na globalnoj sceni) i svojevrsna intelektualna super-zvezda, autor je famoznog intervjua sa Nikolasom Sarkozijem, a valja spomenuti i kako je nakon dvadesetodišnjeg institucionalnog akademskog rada, 2002. godine osnovao autonomni Narodni univerzitet u Kanu (u Normandiji) time čineći mogućim da hiljade siromašnih polaznika besplatno sluša kurseve eminentnih stručnjaka.
Doslovno (na)pisana kao filozofska rasprava (stilom koji stvara neodoljiv utisak izgovorenih, a ne napisanih reči), ova studija bez rukavica zadaje brutalne udarce temeljnim monoteističkim idejama i praksama. Međutim, ona je i više od kritike religije. Kao istinska ateistička filozofija - fizika metafizike i materijalistička ontologija - studija se obračunava sa samim načinom mišljenja koji (pretp)ostavlja mogućnost onostranog, natprirodnog i metafizičkog. Ponajpre zbog turobnih posledica koje ovakvo mišljenje donosi. Ateizam je stoga "zavereništvo protiv svake transcedentnosti, bez izuzetka". Liberter Onfre ostavlja mogućnost pojedincu da veruje u štagod želi, i zbog toga je strast njegovog argumenta usmerena ka organizovanoj religiji, privatnom verovanju kao javnoj stvari: "vernik još hajde-de, ali onaj ko polaže pravo da mu bude pastir, e, to je previše".
Danas je (izvorno revolucionarna) prosvećenost zauzela jednu beskičmenu politički korektnu poziciju. Parafrazirajući Markiza de Sada, autor stoga poziva: "Još jedan napor, dakle, da bi jače zasijala svetlost Prosvećenosti" i veli "Ja sam za življu, oslobođeniju, otvoreno smeliju prosvećenost". Onfre napada mlitavost sekularnosti i laicitet koji se ne suprostavlja religijskom mišljenju, odnosno aktuelnost u kojoj pod ponjavom raznolikosti, pluralizma i tolerancije, deizam postaje tačka susreta svih - a ateista zajednički neprijatelj. Onfreova smelija prosvećenost insistira na razumu i pravilno vođenom razmišljanju nasuprot verovanju i pričama. Onfre nije naivan, već veoma svestan činjenice da u poređenju sa realnošću ljudi neretko radije odabiraju bajke, izmišljotine i mitove. Da će stvoriti iluziju rešavanja problema smrti tako što će problem jednostavno ukinuti. Pa ipak, on poziva na izlazak iz ove maloletnosti, na odvažnost upotrebe sopstvenog razuma, na zahtevanje dokaza, na istinsku kritičku volju i težnju da se hoda uspravno. "Hajdmo: postulirajmo radije nepostojanje boga, smrtnost duše i nepostojanje slobodne volje!"
Zagovarajući nastavu ateizma, Onfre ukazuje na temeljni problem sa bogom i onostranim uopšte. Naime, izvrtanjem Dostojevskog naglavačke, on ističe: zato što bog postoji, sve je dopušteno. Tvrdnja o jednom bogu i, još više, tvrdnja o postojanju nadgrobnog života se - od prvobitnog ontološkog placeba za strah od smrti - lako, opipljivo i istorijski dokumentovano pretvara u oružje smrti na zemlji. Dok god ljudi budu morali da umiru, jedan deo među njima neće moći podneti tu misao i smišljaće izgovore, veli Onfre. Problem je što ovi izgovori imaju krvave posledice. Konsekvence prihvatanja onostranog su mržnja i omalovažavanje ovog sveta, potom mržnja prema telu i telesnom i konačno mržnja prema razumu i skepticizmu.
Stoga je de(kon)strukcija monoteizma i teokratije zadatak Onfreovog programa ateologije. Za njega, poricanje boga nije svrha, već sredstvo pristupanja posthrišćanskom moralu, gde "telo prestaje da bude kazna, zemlja dolina suza, život katastrofa, uživanje greh, žene zla kob, inteligencija osnov podozrenja, a čulno uživanje večno prokletstvo". Razborito se raskrinkava popularna i ugodna zamisao da su sva nesumnjiva zla počinjena u ime religije zapravo zloupotreba religije. Kako u čitavom četvrtom delu briljantno ilustruje Onfre, Jevrejin, hrišćanin i musliman u svojim svetim knjigama mogu pronaći pasuse i stihove koji opravdavaju doslovce bilo šta: i pacifizam i rat, i oprost i genocid. Demonstrirana heterogenost, protivrečnost i nedoslednost ovih knjiga svedoče o opasnoj mogućnosti da budu upotrebljene kao legitimacija ratova, pokolja, pljački, istrebljenja, homofobije, mizoginije, genocida. Reč je o upotrebi, a ne zloupotrebi. Ovo postaje posebno očigledno u poglavljima posvećenim istorijskoj vezi između hrišćanstva i fašizma u 20. veku (i uspešnom obaranju popularne teze o paganskom karakteru nacističkog režima).
Onfre je doživeo srčani udar u 28. godini i savetovano mu je da radikalno izmeni svoje prehrambene navike. "Radije ću umreti jedući maslac, nego uz margarin štedeti na svojoj egzistenciji", bio je njegov odgovor. Potom je napisao studiju o ishrani najvećih filozofa. Ova hedonistička opaska predstavlja poentu njegovog čitavog opusa i filozofskog pogleda. Naime, osnovni Onfreov prigovor religiji jeste njena imanentna mržnja prema životu na zemlji. Religija, navodno, odgovara na paradoks i prazninu saznanja prema kojem će svako od nas umreti, prema kojem je život tek kratak proces između dva ništavila, nad kojim posle smrti ne možemo imati nikakvu refleksiju. Izvrsna Onfreova teza glasi: da, ali religija je ta koja ubrzava ovaj proces. Zbog fiktivne večnosti na nebu, religija smešta smrt na zemlju: danak smrti plaća se dvaput, a dovoljno je dati ga jednom. Ostavljajući utisak da zaustavlja kretanje ka smrti - religija ga ubrzava. Nagovor na odricanje od prasetine, baklava, predbračnog seksa, masturbacije i rokenrola ili nagovor na intenzifikovanije mučeništvo u vidu bombaškog (samo)ubistva, neguje istu tragičnu logiku: ona svet pretvara u dolinu suza zarad sveta koji nikad neće doći. "Stvaranje onostranog ne bi bilo tako opasno da se ne plaća skupom cenom: zaboravljanjem stvarnosti, znači kažnjivim zanemarivanjem jedinog sveta što postoji", napisaće Onfre.
Sagradivši svet anti-materije, religija doktrinarno negira i/ili ponižava ono materijalno, fizičko, ono jedino realno. Konsekventno, reč je o mržnji prema telu, željama, nagonima, seksualnosti, te sklonost prema smrti, mučeništvu, odricanju, poniznosti i pokornosti. "Ciljajući Raj, promašuje se zemlja". Onfre napada religijsku trgovinu onostranim svetovima zato što je moneta naš sadašnji život, jedini koji imamo. Iz ovih razloga, i nasuprot popularnim uverenjima, ateistička pozicija je ta koja je radosna, životna, neustrašiva, seksi i racionalno hedonistička. Ateizam je drugo ime za život.
03.09.06 Danas
Čitalište
Zarobljeni um / Ateološka rasprava
Zarobljeni um, Česlav Miloš
Paideia, 2006.
prevela Ljubica Rosić
Česlav Miloš sebe je, pre svega, smatrao pesnikom, i to pesnikom koji piše hermetične stihove za mali krug čitalaca. Ipak, svetska slava došla mu je posle objavljivnja knjige eseja, "Zarobljeni um". Pošto je ovo delo objavljeno u "Galimaru", za Miloša, koji je tada već bio u emigraciji, čula je i Francuska i čitava Evropa. U ovim esejima, Miloš je, po sopstvenim rečima, rekao sve ono "što nije moglo da se kaže u poeziji". I zbog ovog dela, ali i zbog romana "Osvajanje vlasti", Miloš je dugo bio smatran političkim piscem i antistaljinistom. "Zarobljeni um" danas je u čitavom svetu knjiga poznata kao delo o komunističkom totalitarizmu. Na srpskom jeziku, prvi put je objavljena osamdesetih godina u prevodu Petra Vujičića. Ovo delo primer je originalne i vrhunske esejistike (poznato je da najveći pesnici sveta pišu najbolje eseje, primeri su brojni,Cvetajeva, Brodski,Vistan Hju Odn, Čarls Simić, Česlav Miloš). U "Zarobljenom umu" Miloš kombinuje elemente autobiografije, introspekcije, analize i duboke refleksije. Najveće zlo koje totalitarizam nanosi, Miloš je video upravo u porobljavanju ljudskih umova, i strahotnom ideološkom pritisku vlasti, čiji je zadatak bio da stvori "novog čoveka". Čini se da "Zarobljeni um" nije delo koje je prestalo da bude i dalje aktuelno i moderno, kao što su to sva istinski velika dela ljudskog duha. Totalitarizmi u najrazličitijim pojavnim oblicima, postoje, na žalost, i dalje svuda oko nas, širom sveta.
Ateološka rasprava, Mišel Onfre
Rad, 2006.
prevela Dana Milošević
Mišel Onfre, doktor fiozofije i vodeći francuski mislilac, autor je niza dela koja su, odmah po pojavljivanju, ustalasala francusku i evropsku javnost. Njegova knjige "Umetnost življenja", "Vajanje sebe", "Politika pobunjenika", "Teorija zaljubljenog tela", stekle su poklonike širom Evrope. Delo "Ateološka rasprava" objavljeno je početkom 2005. i odmah bilo prodato u tiražu od 200.000 primeraka, što nije uobičajeno za dela iz oblasti filozofije i teologije. Ova knjiga prevodi se na desetine drugih jezika, a Onfre je napustio državno obrazovanje i osnovao Narodni univerzitet u Kanu (Normandija), i u drugim francuskim gradovima, gde besplatnu filozofsku nastavu prati hiljade studenata. U delu "Ateološka rasprava", Onfre tvrdi da se nalazimo u doba kada više ne važi maksima "da je Bog mrtav", već u periodu koje je vreme njegovog povratka. Onfre, tako, smatra da je neophodan argumentovan, snažan i militantan stav protiv teoloških maksima koje propovedaju "smrt na zemlji u ime večnosti na nebu". U vladajućim svetskim religijama, Onfre izvrgava kritici sve postulate iz kojih proizilaze brojni sukobi širom sveta, nastali baš zbog verovanja predstavnika postojećih religija da su "pozvani od Boga da vladaju onim drugim ili onim drugima". "Ateološka rasprava" duboka je, zapravo teološka rasprava, u kojoj se osuđuje "tiranije i robovanje onostranom", i poziva na promišljanje božanskog kao delatnog, ljubavnog, životnog i kreativnog
Zrnca nauka 4
Zavod za udžbanike i nastavna sredstva, 2006.
preveo Stevan Jokić
Ovo delo obraća se čitaocu koji je zainteresovan za širi krug tema, čitaocu radoznalom za fascinantan svet koji nastanjujemo, za njegove objekte, fenomene, unutrašnju strukturu. Jednom rečju - čitalac koji će moći,naročito ako su u pitanju roditelj ili učitelj, da prenese svoju radoznalost i potpuno novo znanje na okolinu i decu, ostvarujući na taj način setvu, od koje se očekuje - klijanje. Zrnca nauka ima svoju istoriju. Svake godine, počev od 1998. u Provansi, na poziv fondacije Trej, sastaje se desetak naučnika i tridesetak profesora osnovne škole. I jedni i drugi se menjaju svake godine, ali svi s ubeđenjem o neophodnosti izučavanja eksperimentalnih nauka u školi. Po završetku susreta, svaki od naučnika piše poglavlje posvećeno onome o čemu je raspravaljno, učvršćujući u njega nekoliko lako izvodivih eksperimenata za profesore, a naročito za decu.Zrnca nauka 4, sadrži sedam poglavlja: talasi, razvoj kičmenjaka, fizika atmosfere, otpadi, gravitacija, polimeri, klasifikacija živih bića. Napisana u saradnji sa nastavnicima, knjiga predlaže put u svet nauka, koji podstiče zainteresovanost i radost otkrića.
Sanja Domazet
15.02.06 Republika
Radikalno prosvetiteljstvo
Ateološka rasprava, Mišel Onfre
Ovo je kritika jednog, kako ga autor naziva, teološkog, judeohrišćanskog obrasca zasnovanog na fikciji onostranog i uperenog protiv života i čoveka. Taj obrazac podrazumeva da bog, transcendentno, duša, drugi svet i sl. postoje a da se za njih ne daje nikakvo pokriće u materijalnoj stvarnosti. U ovoj knjizi on se postavlja vrlo široko - njemu pripadaju magija i animizam, monoteizam i kasniji moderni obrasci mišljenja, kao i pravni i politički sistemi koji su proizašli iz njega - znači i religija i filozofija, ali i novovekovna nauka. I, što je novo i originalno, problem se razmatra u planetarnim razmerama jer je to "vlast neba nad zemljom kojom judeohrišćanstvo suvereno vlada 2000 godina". Ta "vladavina neba nad zemljom" se razmatra i kao korpus gluposti i predrasuda koje su vodile čovečanstvo tokom istorije, kao želja da se ne vidi očigledno i da se ne prihvati tragična realnost sveta. "Očajavam što su vernicima draže umirujuće izmišljotine za decu od svirepih izvesnosti odraslih", kaže Onfre, i kao što je, nažalost, uvek bilo, o održavanju tog mentalnog infantilizma brinuli su se veliki pokvarenjaci, vešti u trgovini onostranim svetovima.
"Bog je jednako neophodan onima koji mu omogućuju da postoji i onima koji ga poriču", nastavlja autor, "zemlja je organizovana kao nebo, religija je u službi nagona smrti, ona je tanatofilija, slavljenje pokornosti, mržnja prema razumu, zavera protiv života, protiv žena, prezir prema telu i čulnosti..."
Knjiga se bavi dekonstrukcijom mitova, pre svega istorijskim čitanjem, paralelnom analizom i kritikom glavnih svetih spisa i njihovim uticajem na razvoj evropskog duha - Talmuda i Tore, Biblije i Novog zaveta, Korana i Hadisa.
Ako se svete knjige podvrgnu istorijskom, racionalnom čitanju vidi se da za njih nije nikad urađena iole precizna periodizacija. To nije ni bilo moguće jer su ta dela stvarana vekovima i u njihovom prepisivanju je učestvovala gomila bezobzirnih prepisivača koja je iz raspoloživog mitološkog repertoara govorne kulture dodavala sve i svašta u skladu sa praksom paganske antike da se pisani tekst doteruje, kiti i ukrašava. Tu se protivrečnosti nižu jedna za drugom - u Bibliji Jehova izriče Mojsiju deset zapovesti gde se izlaže jedna etika nenasilja, mira, blagosti, ljubavi i tolerancije, a zatim, ne mnogo iza toga, Jehova naređuje da se istrebi sedam plemena koja čine tadašnju Palestinu i nalaže "pokolj svega što živi i što se miče, ljudi i životinja, žena i dece, staraca, volova, magaraca, sitne stoke - sve mora pod nož". U Novom zavetu Hristos se suprotstavlja onima koji primenjuju "oko za oko, zub za zub" i uvodi novo načelo "ako te neko udari po desnom obrazu podmetni mu i drugi". Ali na drugom mestu on isteruje trgovce iz hrama, bičujući ih. U Koranu, čak od jedne do druge sure, prvo se pravda ubijanje nevernika a onda se hvali onaj koji im pruža utočište; zatim se pravda pokolj da bi se odmah posle toga reklo "da je ubiti čoveka koji nije počinio nasilje isto kao ubiti sve ljude".
Tako da su metodom vađenja isečaka svi oni kojima je trebalo opravdanje za svoje ciljeve, bili oni plemeniti ili krajnje zli, uzimali iz ovih tekstova ono što im treba. U Mein Kampfu Hitler koristi primer novozavetnog izgona trgovaca iz hrama da bi sugerisao šta treba uraditi sa neprijateljima nacista (Jevrejima). Isto tako, po rečima Špera, kao onaj koji je po opredeljenju hrišćanin, traži od Geringa i Gebelsa da ostanu u krilu Katoličke crkve, kao što će i on ostati do kraja. Poznato je koliko je Hitler bio dobro prihvatan od strane njegovih istomišljenika iz Katoličke crkve, kakav je bio Papa Pio XII. Tako da nije nikakvo čudo što Index librorum prohibitorum Katoličke crkve navodi imena Sartra i Simon de Bovoar ali Adolfa Hitlera ne.
Ateologija se, kako je Onfre u svojoj knjizi definiše, služi mišljenjem i razumom i zalaže protiv izmišljotina vere. Predstavlja pokušaj izlaska iz stanja maloletnosti i stvorena je za naredno, posthrišćansko doba. Njen zadatak je dekonstrukcija triju glavnih monoteizama s ciljem pokazivanja koliko nisu važne njihove međusobne suprotnosti već sličnost. Što se ateizma tiče, autor kaže da, u stvari, nikad nije bilo ozbiljnog poricanja boga. Ateizam mora da bude zavera protiv svake transcendentnosti. Ateizam nema mnogo veze s onim što se u istoriji tako nazivalo - vlast ga je smislila kao dobar način da se odstrane politički protivnici koji su verovali u svoje bogove, one koje vlast ne odobrava. Pokazuje da filozofi, kao što su bili Kant, Spinoza, Đordano Bruno ili Galilej, koje je crkva smatrala neprijateljima, nikad nisu poricali boga i nisu se ozbiljno i radikalno suprotstavljali teološkom, tanatofilskom obrascu. U Kritici čistog uma Kant razdvaja dva sveta, uma i vere, fenomena i noumena, stvarajući dinamit da se raznese zapadna metafizika - ali se zaustavlja na vratima drugog sveta i kaže da stvar po sebi nije saznatljiva; Spinoza nigde, nijednom rečju ne poriče boga - istina je da Bibliju smatra istorijskom građom, a ne delom otkrovenja, da poriče besmrtnost duše kao i nagrade i kazne na onom svetu; Dominikanac Đordano Bruno je spaljen na trgu u Rimu ne zato što poriče katoličkog boga već zato što ga stavlja u istu ravan sa materijom, što njegovo postojanje izjednačava sa fizičkim nivoom atoma; slično je sa Galilejem koji je kroz istoriju postao paradigma sukoba sa crkvom. Ali taj sukob, kako legenda kaže, nije bio zbog greha heliocentrizma, koji je Galilej priznao jer se za njega išlo u kućni pritvor do kraja života - što je svakako bilo povoljnije od greha atomizma za koji se išlo direktno na lomaču.Autor navodi četiri imena u filozofiji koja bi mogli vezati za istoriju pravog suprotstavljanja obrascu judeohrišćanske tanatofilije: opata Melijea, Holbaha, Fojerbaha i Ničea. Svi oni su ili marginalizovani ili pogrešno protumačeni. Melije, sveštenik bezvernik iz XVII veka, "sa pogani kalja crkvu, religiju, Isusa, boga, kralja i aristokratiju, žigoše društvenu nepravdu, idealističko mišljenje, hrišćanski doloristički moral, zastupa izvestan anarhistički komunalizam i jedan iznenađujuće savremen hedonistički ateizam"; baron od Holbaha, prilično radikalan u svom prosvetiteljskom stavu, praktično ne postoji na univerzitetu - pre svega zbog ateizma i kritike hrišćanske teokratije, istorijskog čitanja biblijskih tekstova, podređivanja politike etici, feminizma i kritike katoličke mizoginije; Fojerbah, koji kaže da je bog fikcija ljudi, stvoren prema njihovoj izvrnutoj slici, nikad nije bio primljen na univerzitet zbog poricanja lične besmrtnosti. I uvek je bio obezvređivan u svim istorijama filozofije - najčešće je stavljan tamo da bi popunio prazan prostor između Hegela i Marksa; Niče je eksplicitan u kritici hrišćanske metafizičke patologije koja je uperena protiv čoveka, i zasnivanju jedne potpuno nove etike koja je okrenuta životu. Međutim, njegovo je delo nebrojeno puta (o životu da ne govorimo) namerno predstavljano kontroverzno, zamagljivano i pogrešno interpretirano.
Onfre dalje govori o tome koliko su kroz istoriju imale uticaja reči Dostojevskog "Ako nema boga sve je dopušteno". A to se može gledati na potpuno obrnut način "Zato što bog postoji sve je dopušteno" - i pokazuje kako su i krstaški ratovi i Vartolomejska noć, i planetarni kolonijalizam i severnoamerički etnocidi, i Hirošima i Pol Potova polja smrti učinjeni u ime zavidnog, nasilničkog, ratobornog boga i nagona smrti koji iz toga proističe. Nije nepostojanje boga već njegovo postojanje dovelo do zločina i pokolja, ratova i pljački. I tako su osnovne suprotnosti sadašnjeg sveta, po njemu, ne zapadno, progresivno, prosvećeno i demokratsko hrišćanstvo protiv mračnjaštva islama, ne Buš protiv Bin Ladena, nego religije Mojsija, Isusa i Muhameda protiv Holbaha, Fojerbaha i Ničea i njihove dekonstrukcije mitova.
Knjiga je pohvala ne samo inteligenciji i slobodnom mišljenju već i normalnoj zdravoj pameti koja je često bila sposobnija od visokoparne filozofije da kroz maglu onostranog prepozna činjenice stvarnog sveta.
Dragan Mišković