24.01.09 Danas
Pripitomljavanje morala
Moć postojanja, Mišel Onfre
Iznenađujuće sjajni uspeh Ateološke rasprave imala je u Srbiji za rezultat novu odličnu studiju „kontroverznog filozofa“ Mišela Onfrea, objavljenu pre nekoliko godina kao Moćpostojanja: hedonistički manifest. Ovu filozofiju hedonizma otvara autobiografski predgovor, odnosno autorovo bolno iskustvo iz totalne institucije katoličkog sirotišta. Čitamo o fizičkom i seksualnom zlostavljanju, te sistematskom unižavanju svega telesnog i fizičkog kao (auto)psihoanalitičku uvertiru u demonstraciju pogleda na svet koji je ateistički, naturalistički, materijalistički i hedonistički.
Međutim, veli Onfre, nije ovo iskustvo oblikovalo njegovu ličnu i filozofsku orijentaciju: „nisu popovi od mene napravili nevernika, ja to većjesam; naprotiv, kao ateista od rođenja, u predstavi koju su mi priredili nalazim materijal da se učvrstim u uverenju da oni egzistencijalno greše“. Ipak, četiri godine u sirotištu u autoru stvaraju strast za preživljavanjem i strast za životom: željom da se gaji i širi „moćpostojanja“ iz naslova ove blistave knjige.
Onfreovo delo pre svega je obračun sa klasičnom tradicijom ili mejnstrimom istorije filozofije. Tradicijom koja vodi poreklo od Platona i Mita o pećini: odbacivanja fizičke i telesne stvarnosti, odbijanje materijalnosti sveta zarad sveta Ideja. Rečje o oštrom ataku na filozofiju i religiju idealizma: od Platona, preko hrišćanstva do nemačke klasične filozofije. Moćpostojanja je protivistorija filozofije, pisana u pohvalu marginalaca i u pohvalu svih Platonovih, hrišćanskih i Hegelovih neprijatelja: Leukipa i Demokrita, Diogena, Protagore i sofista, epikurejaca, Erazma, Montenja, evropskih slobodnih mislilaca, prosvetitelja i materijalista, britanskih i američkih utilitarista i pragmatista i mnogih drugih „učenika zadovoljstva, materije, puti, tela, života, sreće, radosti“. Osnovna zamerka ovom „dobrom svetu“ filozofa je „što žele sreću na zemlji, sada i ovde, a ne kasnije“, veli Onfre. Svi ti filozofi nastojali su i nastoje objasniti mitove, bajke, obmane, božanstva i naše strahove time što će ih pretvoriti u materijalne, uzročno-posledične odnose. Svi oni nastojali su „pripitomiti smrt“, i to sada i ovde.
Filozofske orijentacije koje slavi Onfre u svakodnevnom (raz)govoru predstavljaju pežorative, u čemu se takođe vidi dominacija idealizma. „Materijalista“ je osoba opsednuta gomilanjem novca, Diogenovski „kinik“ (cinik) je osoba kojoj ništa nije sveto, „epikurejac“ je prostak i razvratnik, „utilitarista“ je koristoljubiv, „pragmatista“ je amoralan, a „hedonista“ egocentrik i gotovo psovka među navodno pristojnim svetom. Ništa nije dalje od istine za Onfrea. Svim ovim filozofskim i praktičnim orijentacijama on nastoji vratiti dostojanstvo koje im nedostaje. Suština hedonizma, kao žiže svih navedenih filozofija, za Onfrea je sledeća moralna maksima: uživaj i pružaj uživanje, ne nanoseći zlo ni sebi ni bilo kome.
Na temeljima ovih filozofija, Onfre izlaže rekonstrukciju etike, erotike, estetike, bioetike i politike. Moral koji predlaže Onfre je „skromniji moral“ zasnovan ne na etici „junaka i sveca, većna etici mudraca“. Umesto svetosti, potrebno je težiti mudrosti, kao što je i etika stvar tela, a ne duše. Naime, za biološki i sociološki obaveštenog filozofa kao što je Onfre, poreklo etike je u materiji mozga, a ne „magle svesti“, a dvojnost tela i duše je zlonamerna fikcija. Jer, „ja sam, dakle, moje telo, i ništa drugo. Moral proizilazi iz njega“. Etika je stvar odnosa među neuronima i odnosa među ljudima, bez ikakvih posrednika na nebu. Nju aktivno prave i stvaraju ljudi, te je Onfreov moralni hedonista koji „uživa i pruža uživanje“ zapravo čovek koji je uljudan, pristojan, srdačan, taktičan, velikodušan i pažljiv. Hedonizam nije individualistički, većinterakcionistički: zadovoljstvo nije opravdano ako za njega neko drugi ima platiti svojim nezadovoljstvom. „Aritmetika zadovoljstva obavezuje na brigu za drugog“, napisaće. Uživanje u erotici, kao i „konstruisanje lakih erotskih situacija“ je najbolji izraz ovog nastojanja. Razdvajanje seksualnosti i prokreacije, a zatim i ljubavi i seksualnosti, su mehanizmi koji sve to čine mogućim. I politiku je nužno uroniti u hedonizam: liberterski i anarhistički politički programi su ti koji počivaju na filozofiji hedonizma. „Ne postoji ništa osim ovoga“, veli Onfre, „osim stvarnosti, materije, života, živog bića“. Platonizam i njegovi višemilenijumski saveznici poput Pavla iz Tarsa ili Hegela tome objavljuju rat i proganjaju sve što slavi nagon za životom. Umesto takve filozofije, valja sebi za cilj postaviti zadovoljstvo, pomirenje sa sopstvenim telom, sreću i zajedničku korist. Na mesto platonovskog teorijskog i elitističkog, postaviti epikurejsko praktično i svakodnevno.
Ključje u „čistom zadovoljstvu postojanja“. Materijalizam je taj koji vodi vedrini, a smrti se ne treba plašiti. Ono jedino čega se Onfre plaši je da ne umremo za života jer nikad nismo naučili da uživamo i živimo. Dok nas smrt ne poseti, valja živeti snažno, potpuno, orgazmički. Jer postoji samo ono stvarno i samo ono je važno. Život je praznik, Živelo ovo ovde!, uzvikuje. Pridružimo mu se u tome.
Aleksej Kišjuhas