16.02.04
Uhvatili ste korak sa Evropom
Miroslav Mojžita
Kao diplomata Republike Slovačke u Jugoslaviji, svedok ovdašnjih zbivanja, tokom druge polovine 90-ih godina, dr Miroslav Mojžita, na nagovor svojih sunarodnika, preneo je na papir svoja zapažanja o jednom od najmračnijih perioda naše savremene istorije, u knjizi „Beograd, beleške 1995-2001“, upravo objavljenoj i na srpskom jeziku (IK „Clio“).
Danas generalni sekretar Ministarstva spoljnih poslova Slovačke, gospodin Mojžita je bio prvi strani ambasador kome je nova, demokratska vlast u Beogradu dodelila najviše jugoslovensko odlikovanje, u znak priznanja za rezultate njegove misije. Ne bi trebalo zaboraviti da je upravo on omogućio da Srbija, 1999. godine, ima struju, ali i mnogo više. Ambasador Mojžita je bio u Beogradu kada je stvarana nova politička klima u Srbiji propraćena i takozvanom Zajednicom za promene, prema Bratislavskom procesu, blagorodnom mešavinom politike, nauke i javne misli, kao temeljom za promene, nastale u septembru i oktobru 2000. godine.
- Od mene nećete čuti dobar srpski jezik, zbog toga što sam ga malo zaboravio. Razlog tome je što imam jako dobrog prijatelja u Bratislavi, Srbina, pravog Srbina, koji se zove Miroslav Kopečni, i on me je naterao da svakodnevno sa njim pričam na slovačkom jeziku. On je toliko naučio taj slovački jezik, da je preveo moju knjigu na srpski, čim je izašla. Dugo sam oklevao da li ona uopšte treba da izađe u Srbiji. Oklevao sam čak i da je napišem na slovačkom, jer sam diplomata od karijere koju nameravam da nastavim, a ako počnu diplomate da pišu knjige – uvek je to vrlo opasna stvar - reči su koje je gospodin Mojžita izgovorio pred svojim prijateljima u Slovačkoj ambasadi, na promociji knjige.
Iz kakvih ličnih pobuda je nastao ovaj rukopis?
- Moj cilj je bio da slovački čitaoci shvate da je demonizacija ovog naroda bila velika nepravda, a da ako je i bilo nešto loše, uvek su bili krivi pojedinci.
Šta je u vašem sećanju najdominantnije iz tog perioda?
- Vidi se to, naravno, i u knjizi. Namera mi je bila da što više objasnim dramatične trenutke, kao što su: početak krize na Kosovu, koja je počela Drenicom, protestne šetnje u Beogradu, naravno, bombardovanje, zatim sve one događaje oko pripreme izbora u 2000. godini, i to i jeste bilo najzanimljivije za čitaoce. Kada čovek dolazi iz srednje Evrope, koja je pomalo i dosadna, izuzev malih političkih trikova, i kada se nađe u području gde zatiče tragiku i nesreću, svakako počne više da obraća pažnju na konkretnog čoveka i na njegov karakter. Možda upravo zbog takvih okolnosti, nikada u životu nisam sreo toliko karakternih ljudi kao ovde. I nikada nisam stekao toliko prijatelja kao ovde. Mada, imao sam dobar start, jer sam se i pre boravka u Jugoslaviji družio sa vojvođanskim Slovacima. Sa njima sam i studirao u Bratislavi, početkom 70-ih godina, tako da sam bio upoznat sa time kakav narod ovde živi. Slovaci su mi i sami stvarno mnogo pomogli da shvatim situaciju u ovoj zemlji. Znao sam da kažem kolegama ambasadorima da u mojoj ambasadi ima pet ljudi plus 60 hiljada.
Čime biste to ilustrovali?
- Na primer, u jednom razgovoru sa gospodinom Koštunicom, dve nedelje pre izbora za predsednika, kada je on, naravno, bio dosta siguran da će pobediti, rekao mi je, međutim, nešto što mi je zvučalo malo virtuelno. Kazao mi je: „Ja to vidim u očima ovih ljudi.“ Na to sam mu pružio egzaktniji dokaz da će tako biti. Rekoh mu: „Svakodnevno mi u Ambasadu dolazi negde oko pedeset Slovaka, da uzmu vizu. Napravili smo anketu, pitajući ih za koga će glasati. Na osnovu tih odgovora, sigurno ćete pobediti kod Slovaka.“
Pratite li današnju političku situaciju u Srbiji i Crnoj Gori? Kakav je vaš komentar?
- Moja je želja da se ova grupa koja je pobedila u 2000. godini ujedini za te ciljeve koji su sada apsolutno jasni, a to je Evropa, Evropska unija... O tome nema šta više da se priča. Naznake boljeg razumevanja između Srbije i međunarodnih snaga nastupile su dolaskom demokratske vlasti i nakon događaja u Preševskoj dolini oko kojih je postignut sporazum, što do tada nije bio slučaj. Na prvom mestu, međutim, mora da se shvati važnost domaće uloge, da najpre sami sebi kažemo - ovako može, ovako ne, znači da se odrede parametri ponašanja.
Lj. Jelisavac
01.02.04 Blic
Diplomata koji nas je razumeo
Miroslav Mojžita: "Beograd: beleške 1995-2001“
U Ambasadi Slovačke Republike, zimsko veče, upriličeno povodom promocije srpskog izdanja knjige „Beograd: beleške 1995-2001“ bivšeg ambasadora Slovačke u Beogradu dr Miroslava Mojžite, bilo je za sve prisutne predstavnike političkog, kulturnog i društvenog života izuzetno prijatno.
Srdačan je bio susret ovog diplomate sa Dragoljubom Mićunovićem, Nebojšom Čovićem, Borkom Pavićević, Zoranom Hamovićem (Clio), izdavačem zahvaljujući kome je knjiga ugledala svetlost dana...
- Miroslav Mojžita je čovek koga čovek samo može da poželi, dobar, pametan, vredan, požrtvovan... Kad je reč o diplomatiji, mislim da se nijedna svetska diplomatija nikada ne bi odrekla njegovih usluga. Trenutno je na dužnosti generalnog sekretara u Ministarstvu spoljnih poslova. - Njegova ekselencija Miroslav Mojžita nije bio samo moj prijatelj, on je bio prijatelj ove zemlje i Beograda. Visoki nivo odnosa između Slovačke Republike i Jugoslavije, kasnije SCG, velika je zasluga ambasadora Mojžite, koji je ovu zemlju tretirao kao svoju, doživljavajući njene probleme kao svoje. Mi nikada nećemo zaboraviti, kao ljudi koji su onda, na vrhuncu naše krize, živeli u opoziciji, koliko smo imali njegovu podršku. Ostao je jedan prisan, ljudski, prijateljski trag koji je gospodin Mojžita ovde ostavio. Ko zna, možda ćemo i mi jednoga dana pisati knjige o delatnosti gospodina Mojžite, a ne samo da postoje njegove beleške o tome kako je on nas video - rekao je Dragoljub Mićunović. O zahvalnosti koju domaći progresivni ljudi gaje prema dr Miroslavu Mojžiti, svedoči i to što mu je februara 2002. godine, Vojislav Koštunica uručio najviše državno odlikovanje „Orden jugoslovenske zvezde I stepena“, kao jedinom ambasadoru u savremenoj istoriji države koji to priznanje dobio. Reč je o čoveku koji se 1999. godine, pobrinuo čak i za snabdevanje električnom energijom. Knjiga evocira čitaoce na Dejton, šetnje, Rambuje, 5. oktobar... a završava se nekrologom Zoranu Đinđiću, dopisanim polovinom marta 2003. godine. Sam autor, međutim, skromno kaže: - Nisam siguran da je ovakva knjiga uopšte potrebna čitaocu iz Srbije i Crne Gore, zbog toga što mu je je sve to poznato, a i bilo bi bolje da sve to što pre zaboravi.
Iste večeri, otvorena je i izložba fotografija Pavola Demeša, vodećeg predstavnika slovačke nevladine organizacije, koje je snimio u zemljama Balkana.
Lj. Jelisavac