En Ternbul je odrastala u Kentu. Volela je knjige još kao dete i sa šest godina je počela da piše priče. Ona i njena sestra Linda provodile su sate izmišljajući igre. Pretvarale su se da su pirati, ili sirene, ili su se igrale Robina Huda. Izmišljale su države i pisale priče o njihovom stanovništvu. Ana je bila stidljivo dete koje nikada nije volelo školu, koja joj je, prema sopstvenim rečima, postala podnošljivija kada je ušla u tinejdžersko doba.
Zaposlila se sa sedamnaest godina i prvi posao joj je bio u sindikatu prosvetara kao daktilografkinje. Zatim je jedanaest godina radila kao sekretarica advokatima. Pokušala je da završi studije i postane učiteljica, ali nije mogla da se nosi sa učionicom punom dece. Posvetila se majčinstvu, za koje kaže da je bio najbolji posao koji ju je najviše ispunjavao - volela je da bude kod kuće s decom i smatra da su njena deca imala velikog uticaja na njeno pisanje.
Anina deca su sada odrasla, a ona danas živi u Vest Midlandsu sa suprugom.
Napisala je brojne knjige za mlade i osvojila brojne nagrade. Anine prve dve knjige bile su objavljene sedamdesetih godina prošlog veka. Do danas je napisala preko 30 knjiga (slikovnica, novela i romana) i mnogo pripovedaka.
Suzana
Bio je dan za pranje veša kada su došlisudski činovnici. Stvari su bile sakupljene i poslagane ukorpu – košulje, ženski veš, kape, čaršavi, kragne; gomila oddve sedmice. Pomagala sam majci da sve to smesti u korito,rastresajući komade i postavljajući pruće između slojeva kakobi se sve jednako natopilo.
Korito se nalazilo u hodniku, i uprkos tome što je napoljubilo hladno, ulazna vrata ostavile smo otvorena kako bi isparenjaizašla napolje. Voda je pljuskala i vedrice zveketale pokamenim pločama, a time smo se zanimale od zore. Rukavisu nam bili zasukani, a znala sam da je sigurno i moje lice odnapornog posla bilo ružičasto poput majčinog.
Isak i Deb su bili u dvorištu pored kuće. On je sekao drvaza ogrev, a ona je hranila kokoške. Najednom su se pojavilina kućnom pragu ozbiljnih, uzrujanih lica.
„Eno ih na početku sokaka!”, rekao je Isak. „U čezama!”Deb je sisala palac. Otišla sam do vrata, a ona je potrčalaprema meni i zagnjurila glavu u moju suknju. Podigla sam je.Znala sam da je uplašena. Čak je i moje srce udaralo jako.
„Neće te povrediti, pile”, rekla sam.
Deb je govorila preko svog palca. „Nisam pile.”
Naravno da smo znali da dolaze. Zbog toga je moja majkabaš ovaj dan odabrala za pranje rublja. Nećemo ometati zakon,ali znamo kako da budemo nezgodni. Veliko korito senalazilo nasred hodnika, ostavljajući dovoljno prostora da seprođe, ali nedovoljno da se pronese i nameštaj.
Na stazi sam videla grupu suseda kako pogledaju čas unas, čas u muškarce koji su se približavali. Bilo je nečegapohlepnog u njihovom izgledu. Nije se mnogo toga događalou Long Astonu.
Da je u pitanju neka druga porodica, oni bi joj pružili podršku:vitlali bi pesnicama na sudske činovnike, možda bi čakpostavili i barikade. Ali ne i nama. Bez obzira na to što mije pre neki dan gostioničar gotovo razdražen rekao: „Sakrijnešto vredno, devojčice. Stavi i nekoliko pilića u sanduk idonesi ih ovamo. Čuvaćemo ti ih dok ne odu.”
To je bio prvi znak ljubaznosti koji je nam je ukazao.Sažalio se, shvatila sam, zbog toga što je otac sada bio u zatvorui majku nije imao ko da štiti.
Uspela sam samo da mu se zahvalim i uzvratim: „Mi takone radimo.”
Onda je zaškrgutao zubima i procedio: „Ne. Vi od sebepravite mučenike. Ali svet vas zbog toga neće smatrati boljim.”
Sada su sudski činovnici bili pred kapijom. Sjahali su uzzveket oružja i konjske opreme i krupnim koracima došli dovrata. Majka je upravo izručila puno vedro ceđi u kadu, amiris se raširio: miris drvenog pepela i mokraće koju smokoristili za izbeljivanje rublja. Suočila se sa sudskim činovnicimadok sam ja malene uvela unutra. Spustila sam Deb irekla Isaku i njoj da odu gore, na tavan. Isak nije želeo da ide,a Deb ostade tik uz njega.
„Elizabet Torn?”
Bilo ih je trojica, visoki sa svojim visokim crnim šeširima.Vođa je pokazao nalog.
„Elizabet Torn, tvoj muž ostaje optužen zbog neplaćanjacrkvenog desetka od vaših prihoda i ja imam ovlašćenje davam na ime duga oduzmem imovinu...”
Moja majka je ustuknula prvo u hodnik, a potom i u gostinskusobu. Imali smo zadovoljstvo da ih posmatramo kakose jedan po jedan provlače pored korita. Kada su ušli, izgledaloje kao da su kuću ispunili svojim muškim prisustvom– gromkim glasovima, čizmama, oružjem.
Vođa je počeo da sastavlja inventar. Ostali su prebiralipo krevetu, bacali na pod jastuke i ćebad. Iz našeg kovčegaod hrastovine pobacali su: lanenu odeću i čaršave, rezervnuodeću, kožni kožuh moga oca, crni šešir moje majke koji jenosila na pijacu. Jednog su poslali napolje, i ubrzo smo čulikako kokoške prodorno kokodaču i krešte. Pomislila sam:„Dobre devojke, naterajte ga da malo trčkara okolo”.
Teškim koracima išli su po našoj maloj kuhinji, ne uspevajućida pronađu mnogo toga vrednog. Vođa je u gostinskojsobi primetio razboj moga oca, koji je stajao naslonjen uz zidnaspram kreveta.
Odlučio je. „Uzmite krevet i razboj.”