24.06.03 Politika
IZMEĐU FILOZOFIJE I KNJIŽEVNOSTI
Biće, smisao, zvezde
Jedna crtica, koju je Zoran Vidojević zapisao u svojoj najnovijoj knjizi "Biće, smisao, zvezde" (Biblioteka "Nova", izdanje Slobodana Mašića), počinje Spinozinim rečima: "Slobodan čovek ne misli ni o čemu manje nego o smrti; i njegova mudrost nije razmišljanje o smrti, nego o životu".
Odbijajući da se složi sa Spinozom, i obrazlažući svoj stav, autor je ispisao mali esej gde, raspravljajući o mudrosti i smrti, u stvari ukazuje i na raspon tema kojima je u celoj knjizi posvetio svoju pažnju. "Biće, smisao, zvezde" predstavlja delo neobično za našu sredinu, u kojoj ljudi kao da se klone takve vrste ogleda, smeštenih "između filozofije i književnosti", i smelih u razotkrivanju intime. Tematski, ali misaono povezujući svoje oglede, Zoran Vidojević je obrazložio razloge za ovu knjigu, ali i za njihovu međusobnu zavisnost. Naime, biće i zvezde, smatra autor, ne mogu biti sami po sebi ni u kakvom odnosu, i "bez njihovog povezivanja posredstvom smisla ljudskog bivstvovanja" oni tvore samo praznu celinu. Tek ih čovek spaja i uliva im smisao, ili ih razdvaja i obesmišljava, kaže Vidojević, ocenjujući smisao kao "srednji član" tog trojstva, koji omogućava "susret" osnovnog pojma filozofije i one metafore koja je nosilac čežnje za uzvišenim, za svetlošću, i jedan "od glavnih znakova prepoznavanja poezije, pa i poetizovane filozofske misli".
Knjiga Zorana Vidojevića ima ispovedni karakter, jer "ispovest je čovekova suštinska potreba, večito rvanje sa prolaznošću i oblik ispoljavanja same žudnje za smislom i trajanjem". Naučili smo da slična dela, bilo da sadrže razrađene oglede, eseje ili misaone iskrice u kojima su sadržani arhetipovi ljudskog postojanja, izuzetno cenimo kada dolaze u vidu prevoda sa stranih jezika, i kada ih potpisuju slavna imena, i (izraz u modi) kultni pisci. Kada knjigu podjednako neobičnu, inspirativnu, podsticajnu i hrabru dobijemo od našeg autora, kao da je podsvesno guramo u stranu, ko zna kako naučeni da nisko vrednujemo tuđe a nipodaštavamo svoje. Odnosno: zašto bi pena misli jednog Halila Džubrana bila lakša, paperjastija, od pene prolaznosti o kojoj piše Zoran Vidojević?
Valjalo bi, stoga, lagano čitati "Biće, smisao, zvezde" našeg pisca. Oni su ohrabrenje svakome ko razmišljajući o "šifri života" u sebi vodi beskrajne razgovore o bogatstvu, o nemiru, o samoći, bolu i srcu, i o liciderskom srcu, naravno, o prijateljstvima i o celoj jednoj skali koja se uzdiže u "prostoru ljudske posebnosti". I, za kraj, evo baš Vidojevićeve potvrde da ovakva dela svi promišljamo: "U knjigama koje dopiru do srži čovekovog unutrašnjeg i spoljašnjeg bića, ako između njih uopšte ima međe, pisac pruža ruku sebi, bližnjima i daljnjima da bi svima bilo makar malo toplije i lepše, ili bar podnošljivije".
A. C.