NJegova životna priča uzbudljiva je bar toliko koliko i njegovi romani. Rođen u Novom Sadu 1936. godineKao učiteljsko dete često se selio, školovan je u Beogradu, gde je završio Medicinski fakultet, a 1963. je otišao u Pariz. Sem francuskog državljanstva, stekao je tamošnju diplomu doktora medicinskih nauka, radio je kao lekar-dobrovoljac širom sveta, bio je jedan od osnivača „Lekara bez granica”...
23.11.07 Danas
"Čarobnjak iz Aza" Vladana Radomana
Kada je šezdesetih odlazio iz Beograda i rodnog Novog Sada, francuski pisac našeg porekla Vladan Radoman ostavio je Aze. Kada se vratio zatekao je Azeuse, Azemuse, Azeiste, Muse, Uste, Iste... "Njihove stare svađe, ratovi i ubijanja" nisu bili zaboravljeni, nisu se voleli "nežnom ljubavlju pod konačno plavim suncem", već su se u međuvremenu, dok je on otsustvovao, iznova, strasnije nego ikad uhvatili za guše. Tako je nastao, posle više od deset romana na francuskom, njegov prvi na maternjem jeziku - "Čarobnjak iz Aza".
Alegorijski roman Vladana Radomana počinje kao "Stradija" Radoja Domanovića, a ističe - završava se kao krvava bajka izvedena iz Biblije, piše u predgovoru za ovu knjigu Milosav-Buca Mirković. Reklo bi se, čitajući "Čarobnjaka iz Aza", da je Vladan Radoman, sve dok se bavio svojim bolesnicima u Parizu, a potom sa Lekarima bez granica i Lekarima sveta u Bijafri, Pakistanu, Nikaragvi, Peruu, Avganistanu, Poljskoj i ponovo u Nici, bio vezan sa rodnom zemljom, preživljavajući poput nas, koji smo u njoj ostali, sve strahote kroz koje je ona prolazila. Prva sećanja su mu vezana za rat, u zrelim godinama je spasavao i pomagao žrtve stradanja, užas rata, zato je u njegovim knjigama rat stalno prisutan. Rat iz "Čarobnjaka iz Aza", kao ni bilo koji iz njegovih knjiga, "...kao ni bilo koji drugi, nije bio njegov". "Ne verujem ni u šta više. Hladno mi je", poslednji su redovi "Čarobnjaka iz Aza".
Svoj prvi roman na francuskom "Greška", objavio je 1975, poslednji "Trojno pravilo" je izašao trideset godina kasnije - 2005. U međuvremenu je za "Jarugu" dobio nagradu Sent Bev i Bige Francuske akademije. Na srpski su prevedene - "Beogradske devojke me nikad nisu volele", "Harmonikašev osmeh" i "Ledeni svitac" koji je i dramatizovan i igran u zemunskom Madlenijanumu. Napisao je i nekoliko kratkih priča na srpskom koje su objavljene u štampanim medijima. Z. M. Cvijić