29.07.10 Koraci
Poetika odsustva ili o slikaru u (samo)izolaciji
Čovek iz kuće na bregu, Borivoj Adašević
Posmatran u kontekstu kritičkih čitanja, sasvim kratki lirski roman Čovek iz kuće na bregu izaziva začuđujući stepen opiranja savremenih srpskih, ali i hrvatskih kritičara i kritičarki da se u tumačenju teksta preciznije koncentrišu na ono što u samom tekstu piše, dok na drugoj strani u ne manje zapanjujućem stepenu – učitavaju ono čega u romanu nema ili ima u manje važnoj meri. Tako se, nakon čitanja desetak tekstova – u kojima se (gotovo horski) kritičari slažu da je reč o romanu koji direktno, dakle i na nivou rečenice, ali i atmosfere koju gradi, nastavlja (ili se naslanja) na modernistički tip tekstova koji se pozivaju na egzistencijalističku filozofiju i filozofiju apsurda – postavlja pitanje: da li je roman Borivoja Adaševića samo još jedan roman koji se priključuje poetičkom modelu ili u njemu ima još nekih slojeva koji roman čine atipičnim?
Ova opažanja i određenja samo su u jednom svom delu tačna. Smatram da ona više pomažu samim kritičarima da atipičnost na neki način klasifikuju, da je omeđaju poznatim poetičkim definicijama – nego što su primer za istinski napor da se roman pažljivije iščita. U ovoj uvodnoj opoziciji, moje neslaganje sa dosadašnjim tumačenjima romana nisu potreba da se ta nepravda ispravlja – već su, pre svega, pokušaj da se postojećim načinima doda još jedan mogući način; on ne pripada tipu čitanja koji o autora zahtevaju ono što on nije ni imao nameru da napiše, već pred čoveka iz knjige tj. junaka romana postavljaju zahteve kao da je on sam živo i prisutno biće. Taj raskorak i neslaganje ponajviše govore o porazu kritičara pred tekstom romana koji ih ostavlja zbunjenim. Iščitavanja romana u XXI veku dozvoljavaju široku lepezu metodološke aparature ali, na drugoj strani, neke romane silom „guraju“ u kontekst čitanja kojima se sam taj tekst opire, koja mu naprosto nisu kompatibilna.
Upravo je slika zaključanosti – a, ako je proširimo i samoizolacije (ili, kako u samom tekstu stoji „bega od civilizacije“) – nešto oko čega u kritičkim čitanjima nema sporenja; jer, roman i eksplicira i elaborira upravo ovu poziciju junaka. Ali upravo kada svog junaka autor postavi u jednu atipičnu, izmeštenu poziciju i kada mu dozvoli da se ispoljava najbolje što može – nastaju neslaganja sa čitaocima (tj. kritičarima i kritičarkama) koja idu od banalizacije da se junak ogovara (npr. označen je kao beskičmenjak, nedopečeni intelektualac, provincijalac) do toga da se od pisca a ponekad i junaka romana (a u ponekim se kritikama ne pravi čak ni elementarana razlika između građanina tj. privatnog lica autora romana i junaka romana, već se poistovećuju ili mešaju) zahteva „etički aganžman i etnološka problematizacija“, politički stav i opredeljenje za pravu ili pogrešnu stranu. Ovakva vrsta čitanja unapred ukida pravo na atipičnost, marginalnost, autsajderstvo, suvišnost, kako god to označili – a, samim tim, ukida junaku pravo na autentičnost. To nepoverenje rezultira čitanjima koja sadrže upravo ono od čega nominalno beže i deklarativno se ograđuju: impresionizam i zloupotrebu.
Postavljanje zamerke autoru da je citiranje Albaharija zalog za legitimitet prave strane, neadekvatan okvir, jer mu navodno više pristaje lelek Tina Ujevića – zlonamerna su i neutemeljena, a obrazloženje ovog stava tiče se, pre svega, poetičkih pitanja. Naime, poetika odsustva Davida Albaharija, odnosno govor tišine jeste tačka ukrštanja, preseka sa romanom Čovek iz kuće na bregu i prva i najvažnija karakteristika koja nam može približiti i olakšati razumevanje ovog lirskog teksta.
Pitanje možemo formulisati i ovako: šta je sve i ko je sve odsutan u romanu, dok junak određuje sebe i svoju poziciju? Dakle, upravo odsustvo porodičnih i prijateljskih veza, odsustvo ljubavi, odsustvo svih ljudi u svakodnevnom okruženju junaka koji kao krajnju posledicu nude izolaciju – čine perspektivu iz koje je moguće razumeti i tumačiti roman, a da se poetičke tačke preseka sa Albaharijevom prozom prihvate kao jedan od autorskih izbora za pozicioniranje u savremenoj srpskoj prozi.
Na narativnom planu odsustvo mogućnosti dijaloga koncentriše junaka na monolog, razgovor sa samim sobom, pa to nužno rezultira iskorakom u sferu lirike, školski primer onoga što se označava i uči kao elementi lirskog u narativnom tekstu: ritmičnost, subjektivnost, ekspresivnost, niz asocijativnih motiva, odsustvo jasnog hronotopa i njegovo naglašeno postavljanje u drugi plan, više kao dekor i scenografija itd. Svi ovi pripovedački postupci ukidanja, odsustva, nemanja, redukcije... tačka su koja postaje demarkaciona linija za razumevanje semantike romana.
Tako će na kompozicionom planu redukcija rezultirati specifičnom zgusnutošću narativnog toka u monološko-asocijativni niz, evociranjem pozicije povišene emotivne tenzije, bliže dramskim (tragičkim) situacijama i sukobima nego romanesknim. Svaki naredni postupak redukcije u romanesknoj strukturi nadovezuje se i dopunjava ovu osnovnu, polaznu izolaciju. Svaki element karakterizacije u liku junaka ima u svojoj osnovi distorzičnost, koja definiše i ugao posmatranja i samoposmatranja, ali i ugao selekcije uspomena, sećanja, prevashodno u slikama. Važno je naglasiti da činjenica neuspeha formalnog obrazovanja za zanimanje slikar ne ukida u junaku onaj segment njegovog lika koji razmišlja u slikama, dakle na slikarski način. Smisao za detalje nije, dakle, manirizam – već deo karakterizacije junaka, deo šireg kompozicionog osmišljavanja romana, a sastoji se u naglašavanju detalja, sitnica koje čine odsustvo smisla, jedinstva bića i trajanja (kako prošlosti, tako i sadašnjosti i budućnosti junaka), ukidanje jasnih granica između vremensko-prostornih polja, selekcija po važnosti i važenju; za junaka je to kriterijum patnje, straha, bola, dubina i jačina uglavnom negativnih emocija i stanja.
Takav referentni sistem iz sebe, naravno, automatski isključuje sve što mu je opozitno, a to je tačka u kojoj neka od čitanja romana Čovek iz kuće na bregu suštinski previđaju jedan od glavnih elemenata tzv. poetike odsustva.
Sve odsutno svoju prisutnost može jače i moćnije da potvrdi i za specifične izbore i situacije: upravo omogućava da se proces razumevanja prirode junaka, načina na koji je u romanu osmišljen i realizovan bude ne samo kroz prepoznavanje sličnih junaka (Petar Rajić i sl.), nego i razumevanje da činjenice koje su o junaku iznesene za njega samog (a to znači i za čitaoca) ne predstavljaju selekciju po važnosti (u istoj su, dakle, ravni činjenica mešanog braka, dvostrukog kulturnog identiteta, kao i selektovana lična biblioteka upravo knjiga koje pojačavaju užas i potiru samoću) već da simultanost pojavljivanja elemenata prošlosti u sadašnjnosti govori o suštinskoj raspolućenosti ne samo junaka već i sveta oko junaka. I tu se ne može govoriti o krivici, nema prostora za osuđivanje nedelovanja, odbijanja da se prilagodi ili bori – već samo o uverljivosti sa kojom je to i takvo stanje i priroda junaka predočena. A činjenica da je kritika tako intenzivno reagovala upravo na junakovu vidljivu, brutalnu (samo)izolaciju govori da je junak predstavljen dovoljno uverljivo, dovoljno užasavajuće realistično da izaziva reakciju upravo svojom ravnodušnošću prema svetu i gađenjem ili reinterpretiranjem mita o Narcisu.
Svi elementi prirode koja ga okružuje, sva ravnodušnost sa kojom se priroda odnosi ka ljudskoj patnji neminovno vode u prostore razgovora sa Bogom, vrhovnom utehom i krivcem za pojam sudbine koji se određuje kao nepomerljiva i nepromenljiva konstanta (baš kao i kamen sa koga je junak kao dečak slao poruke velikom svetu koji ga okružuje). Otuda, psalmi i molitva (kao lirski pasaži u romanu) ne moraju se percipirati kao praznoslovlje već autentičan izraz i iskaz koji svoju dubinu ima upravo u tradiciji koju pisac osvaja kada junaka s početka XXI veka, uprkos besmislu (ili baš zbog svega što se na prelazu vekova urušilo, obesmislilo i trivijalizovalo) „pušta“ da ponovi iskaze koji su upisani u tradiciju kao večni motivi. I to što junak tvrdi da čezne za nadom, utehom, mirom, smirenjem, spokojem, susretom sa zdravim ljudima, što odbija licemerje, laž, pretvaranje – nije fraza i kukavičluk, već uvid poraženog, duboko razočaranog mislećeg hipersenzibilnog bića.
Mada se savremenom čitaocu najverovatnije neće dopasti, takva predstava junaka ipak jeste uverljiva.
U formiranju slika koje junak opaža (biljke, životinje, oblaci, nebo, drveće, horizont, detalji detinjstva, uspomene na oca i majku), ali i slika kojih upadljivo nema (gotovo nijednog detalja o nerealizovanoj ljubavi Ani i bratu) u njegovim meditacijama (osim zvukova prirode: kiša, ptice, nejasni zvuci avionskih nadletanja, krici, psovke, uzvici i sl.) trebalo bi primetiti da nema niti jednog reda o muzici (koju bismo prirodno očekivali kao pratilju slikarstva i književnosti). I ovo odsustvo, u kontekstu poetičkih promišljanja, jeste paradigmatično i ponovo nas upućuje na poetiku odsustva, kao osnovu romana Čovek iz kuće na bregu.
Kako bi ovaj kratki roman mogao da se postavi u zvučne okvire?
Uprkos insistiranju da je junak neko koga određuje balkanski fatum, nemogućnost da se iskorači iz zadatih okvira nasleđa i krvi, čak i kroz pokušaj da se sa tim narodom iz koga je potekao podeli trenutak radosti – lirski iskaz romana mnogo je bliži nežnoj i upadljivoj portugalskoj artikulaciji patnje kakva je fado ili crnačkom bluzu (u romanu je više puta upravo plavet neba naglašena), nego što bi svoju akustičku vrednost mogao da pronađe u tradicionalnoj muzici Balkana. Pri tom je potpuno nevažno da li se sa ovim muzičkim asocijacijama slažemo ili ne, koliko je važna činjenica da svaki od ovih muzičkih izraza predstavlja autentično svedočanstvo o prekoračenju granica, o univerzalnosti i dubini ljudske patnje... Ali, isto tako, i intenzivnoj potrazi za smislom kao pitanjem koje bez prestanka opseda svako misleće biće, bez obzira u koji i kakav kontekst smestili aktere. To prepoznavanje i razumevanje drugog, drugačijeg, atipičnog, poziv je koji svojim romanom upućuje Borivoje Adašević, a njegov poetički uzor Albahari označava kao odašiljanje poruka u boci, čekanje da se onaj koji čita odazove pozivu. Za autora ta pozicija je pozicija večne usamljenosti i iščekivanja i u njenu autentičnost ne bi trebalo da sumnja nijedno biće koje istinski uživa u čitanju.
Marijana Milošević
19.02.10 Polja
Reč kao nit usporavanja i razlaganja vremena
Čovek iz kuće na bregu, Borivoje Adašević
Kažu da priča uvek pronađe svog pripovedača. To je valjda, stoga, što ma koliko talenta i objektivnosti pokazali, pisci ipak pišu priče o sebi. I za sebe. Mit o tome da se priče pričaju zbog drugih, zbog neophodnosti sagledavanja sveta, prokazivanja njegovih šupljina i mera, mit je o opsednutosti pojedinca (pisca) prevladavanjem sopstvene mere straha i demona, te lične neizrecive potrebe da se popune šavovi raspolućenosti između jesam i želim, između nesagledivosti ćutanja jedinke, s jedne, i večitog košmara sveta, s druge strane.
Kratak i prvi roman Čovek iz kuće na bregu Borivoja Adaševića jedan je od onih koji popunjavaju zjap između nesagledivih treptaja sećanja i savršene ravnodušnosti sveta pre-ma čoveku kao meri neponovljive i jedinstvene percepcije svega što jeste. Ovo je jedan od onih rukopisa koji na svega stotinak stranica pokazuje jednu, u današnjoj književnosti retku, osobinu: sledeći pripovedačko lirsko ja, u proznoj formi, pisac otvara višestruku perspektivu značenja. Po svojoj strukturi, dakle, potpuno hermetičan, roman fragmenta, poetske introspekcije i melanholičnog pripovedačkog tona, skoro u svakom redu nudi potpuno nesagledive mogućnosti iščitavanja i samim tim mnogo nivoa značenja, naoko, potaknutih, potrebom glavnog junaka za potpunim povlačenjem iz sveta, čime se potvr-đuje stara istina da i kad ne želi da sudeluje, pojedinac deli sudbinu kolektiva. I da, i tad, ne radeći ništa, ipak pokreće i otvara nevidovne prostore sećanja, u kojima je prošlost živa i esencijalno utopljena u čoveka kao boja očiju ili boja kože.
U sedamnaest poglavlja podeljenih u dve celine („Čovek iz kuće na bregu” i „Bliže plamenu”), ispisana je pripovest Leona Rota u prvom licu, njegovo prisustvo/odsustvo u svetu i životu. Pisac nas uvodi u njegov svet in medias res („Već dve godine sam potpuno sam. Sedim na stepeništu ispred svoje kuće i gledam”). Bez razotkrivanja pripovedačevog lica i imena, od prve rečenice uvučeni smo u mrežu najraznorodnijih emocija, u priču-ispovest u kojoj dominiraju slike i sećanja. Prijemčiva emotivna naracija samo je naoko jednostavna. A jednostavna je stoga što je u funkciji priče kojom se potvrđuje da se i najgorče stvari, kao i veoma složeni pojmovi i situacije, najjasnije i najsuštinskije mogu mapirati emocijom. I da je to, na kraju, u istoriji personalnih važnosti koje se umrežavaju u sistem društvenog konteksta, najvalidniji vrednosni sistem.
Lirska narativnost i ogoljenost pripovedačevog bića, dakle, dominiraju od prvih redo-va do samog kraja romana. Pripovest u kojoj je demijurg prirode inicijalni motiv pripovedanja razotkriva, zapravo, suštastvenost celog poretka sveta prelomljenog kroz oči glavnog junaka: „Nikog nemam. Otac mi je umro pre nekoliko godina, majka se potom preudala, a brat je otišao u svet. Više se i ne javlja. Poslednjeg prijatelja jedva da se i sećam. A nebo je tako lepo!” ili: „Jutra su s jeseni tako nežna, ako ode sve do đavola posmatraću ih očima ludaka.”
Prostor u kojem egzistira naš junak, svet je potpune magije i tišine, potpune saobraženosti sa odsutnošću iz zahuktalosti sveta u kojem iščitavamo ove redove. Od osećanja čuđenja, preko ravnodušnosti i prezira prema svemu što je ispod i izvan Kuće, do parali-zujućeg straha od sveta u kojem je svaka akcija suprotstavljena svetu nevidljivih, tajnih kretnji, Adašević razlistava vreme i prostor, istančano, tiho i iznad svega sugestibilno. Leon Rot je taj lik koga imenom prepoznajemo tek polovinom zbirke, čovek bez inercije, bez namere ili potrebe da se učini bilo šta sem da se diše, seća i opservira. On je taj koji preveć bolno i mučno oseća, kako mene u svom vidokrugu, tako i sećanja na svet izvan ili kretnje u njemu. On je taj sa kojim prolazimo kroz sve krugove emocija, od prijatne melanholije, preko prepoznavanja osećanja svih neprimećenih bića i pojava, do strašne mučni-ne kroz proces objašnjavanja sebe samog, sebi samom, mučnine iz koje se ne može izaći bez prethodnog potpunog zaranjanja u najodvratnije, najteže senke sopstva, do plašljivih, krhkih koraka ka gradu, kao izvoru prezrene neminovnosti. Taj putnik u koga smo se pretvorili, putujući kroz rupu u vremenu, zapravo nije Leon Rot. To smo mi, podeljeni na ja u tišini i ja u očima sveta.
Motiv koji otvara pričanje (samoća i nebo) u određenim varijacijama ga i zatvara („...izviću se ukoso ka nebu, potom ću skočiti. Leteću sporo i dugo, kao požuteli javorov list sa grane ka tlu. Dole će me čekati paprat i zvezde u travi”), što ukazuje da je, ma koliko fragmentarno pisao, autor veoma strpljivo i budno ispratio strukturalno-motivske zahteve priče, te da je pikturalnost preovlađujuća komponenta njegovog izraza. Način pripovedanja, ritam i sled iščitavanja, opšta atmosfera za iskusnog čitača, sigurno će otkriti i nešto od andrićevske strasti iz vremena beleženja Znakova pored puta.
Između stoje reminiscencije na bombardovanje, na istoriju, pravdu, život i smrt, Srbe, Jevreje, identitet kao ishodište traganja, zabuna i nesporazuma... na sve one stvari kojima su pisci opsednuti, nešto naglašenije od drugih ljudi. Okvir priče jeste jedno mučno-če-žnjivo sećanje na davnu mladalačku ljubav, te neprestani jad zbog njene nerealizovanosti, i mada čak i sam narator kazuje da je dobrovoljno odsustvo-izgnanstvo iz sveta potaknuto time, to je samo paravan za naivne. Ova priča o dualnosti sveta kroz koju je junak prošao, zapravo, jeste parabola o neminovnosti pronalaženja samoće kao nužne identi? kacije postojanja.
I upravo je to onaj važni deo priče. Čitajući ovu knjigu, ponovo proživljavamo malodušnost i melanholiju detektovanu u Dnevniku o Čarnojeviću i strahove i lutanja Andreasa Sama. Mada se sam pisac, najčešće poziva na Albaharija (pri čemu su glasovi pripovedača i D. A. potpuno stopljeni u priči), njegove reminiscencije razotkrivaju mnoge glasove koji su ga kao putokaz usmerili u dubinu pripovedačke šume. S tim da je, svesno ili instinktivno, u funkciju pripovedanja uvezao kao relevantan Albaharijev glas, glas savremenika koji je, kao i sam Adašević, izvan prestoničke distorzije, napravivši tako paralelu koja potvrđu-je da se može biti isti na različitim mestima, zapravo svoj, ma gde bio. I da nije nužno deklarativno pripadati nikome, jer umetnost ne mora imati obavezu da prokazuje, već da usložnjava poglede na svet.
Ono što bi moglo zasmetati čitaocima brzog daha, kao i kritičarima koji revnosno pate za modernošću književnog izraza, isključujući pri tome mogućnost da neko delo bude potpuno izvan konteksta očekivanog, jeste izvestan broj odlomaka u kojima pisac (glavni junak) svoja ushićenja ili stanja potpune egzaltiranosti, iznosi uzvišenim tonom i frazama koje graniče sa patetikom minulih epoha. Naročito se tokom celog pripovedanja naziru biblijski ton i himničnost („Pogledaj, Leone, u škrinju matere svoje, možda ćeš tamo opet promaći darove svoga dečaštva!”; „Oca svoga tražim da mu dotaknem oko, suzu, dušu nepostojanu. Mir svoj tražim, mater svoju i brata – prošlost u prah i pepeo pretvorenu”). U drugom delu, na tragu intertekstualnog kao potpunog izjednačavanja različitih književnih iskaza, jedno celo poglavlje podeljeno je na psalme („Gospodine moj, veliki bes opseda dušu moju, učini da ona u vodu mirnu utekne, o Gospode”).
Ipak, nanosi patetike, potpuno su irelevantni u odnosu na mnogobrojne pasaže u kojima se pisac (pa čak i u ovim koji počinju himničkim tonom) bavi dubinom čovekovog bivstva i aktuelnim događajima. Istinska meta?zika kojom Adašević pokušava razmrsiti zgusnuto vreme našeg bitka, na jednom odsečku vremenske ose, mnogostruko nadmašuje primedbe vezane za rukopis. Ovaj roman se, naime, i kad stilski izgleda potpuno rasut i disperzivan, uliva u dubok, sugestivan iskaz, pred čijom se pikturalnošću i naracijom, neprestanim beleženjem i imenovanjem već zaboravljenih suštinski bitnih stvari, zamagljuje moguća formalno-strukturalna zamršenost čitanja („Ima ljudi koji korak svoj mahnit naprave a ne potonu, ima ljudi opreznih što tonu i u besmislenoj plitkoći reke”; „Gde sam ja? Gde?! Živim li spolja ili samo unutar sebe? Gde se događa sve ovo?”).
I tako, jasno je da se sa pripovedačke tačke može govoriti o radnji koja se razvija postepeno i dugo, s jedne strane, a s druge možemo pretpostaviti da se realnost oblikuje samo u svesti Leona Rota i da je celo pripovedanje njegova sopstvena, unutrašnja Odiseja. Svet kao skup raspadajućih fragmentarnih slika i događaja i isto takvih ljudi, zgusnuti lirski pasaži, te premreženost jezikom kao nasušnim tkivom priče, pokazuju da je, bez obzira na novi vek koji je zahuktali točak tehnologije, za neke taj isti, još uvek mesto slike, zvuka i osećanja... Pitanja, opservacije, traganje... i kao putokaz Albahari, Kiš, Babelj, Singer... i roman u kome će se prepoznati oni koji od sopstvenog vremena delju priču.
Vesna Kapor
06.06.09 Danas
Čin kolebljive vere
Čovek iz kuće na bregu, Borivoj Adašević
Pisanje o ljubavi i pisanje o bolu predstavljaju verovatno devedeset devet procenata svih tekstova ikada odenutih u ruho književnosti. Preterujem, verovatno, ali se o tome pisalo enormno mnogo i pisalo se na milion različitih načina, tako da je ostalo izuzetno malo književnog manevarskog prostora za govor o ovim temama. Pri tome, čitalaštvo mora neminovno da postavi pitanje o autentičnosti izrečenog, ne vezujući to, naravno, za lični doživljaj pisca/spisateljice, već za aristotelovske pojmove verovatnog i mogućeg.
Čovek iz kuće na bregu tekst je Borivoja Adaševića, jednog od šestorice mladića promovisanih u Psećem veku, antologiji koja je iznedrila generaciju čiji talenat polako, ali sigurno stiže na zasluženo visoko mesto u srbijanskoj književnosti. Namerno sam izbegao da govorim o žanrovskom okviru ove knjige, jer bez obzira na to što ju je bez mnogo griže savesti moguće smestiti u romane, ona zajedno sa još nekoliko knjiga (Spasojevićeve Noge Jarmile Kratofilove, Pakovićev Zajednički pepeo, Šajtinčev Vok on, prevashodno, a zatim i Život posle Amerike Dunje Radosavljavić i Dnevnik ljudoždera Nemanje Rotara, kao manje kvalitetne) čini novu vrstu tekstualnosti u ovdašnjoj prozi - kako formom tako i senzibilnošću koja teži sažimanju vremensko prostorne perspektive, tako karakteristične za prozu zarad približavanja lirski trenutnim i/ili vanvremenskim citatima naratorovog uma/duše/duha. Upravo žrtvovanje narativnosti često ume skupo da košta ovakve knjige i da ih pretvori u nečitljivo i dosadno štivo koje prežvakava stare teme na još starije načine, ne govoreći nam ništa o onome što nas kao čitaoce, danas i na ovom mestu, zanima. Ipak, u Adaševićevom pisanju ima nečega što pleni i što ga razdvaja od tipičnog sentimentalističko-moralističkog nagvaždanja, bez obzira na to što mu se dešava da sklizne u prezaslađene ambise kiča.
Razapet između dva krajnja iskustva – nesretne ljubavi i smrti oca, verterovski pisac teksta Čovek iz kuće na bregu opredeljuje se za jednu od mogućih egzistencijalnih strategija i s obzirom na svoj hamletovski karakter (doduše, lišen volje za akcijom, ali ne manje melanholičan) odlučuje se za povlačenje u unutrašnju emigraciju. Dodatni teret na njegovim plećima čini i njegov dvojaki jevrejsko-srpski identitet, s tim da se Adašević igra predrasudama, pa je tako tradicionalno ženski jevrejski identitet dobio svoj lik u dominantnom ocu oficiru, a tradicionalno muški ratničko patrijarhalni srpski svoj izraz našao u majci preljubnici. Ova narativna figura (polu)jevrejstva kupila je piscu priliku da se poigrava sa svojim književnim uzorima i da kroz intertekstualne igre ispripoveda ono što nije želeo eksplicitno da kaže u tekstu. Privlačeći sebi ovim prisvajanjem nemali korpus ovdašnje jevrejske književnosti, Adašević se lišio potrebe da se izjašnjava o nekim stvarima jer se one podrazumevaju. U tom smislu treba razumeti i njegovo ekstenzivno citiranje Albaharija koje je pored lepe posvete i jedna vrsta auto da fé, odnosno političkog i etičkog kreda koje svrstava naratora na „pravu“ stranu i obezbeđuje mu prostor da se bavi onim što zapravo okupira njegov um.
Ljubav provincijalca i prestoničke devojke, koja završava pogubno po mladića još od Balzaka, postaje topos romanesknih svetova ma gde oni nastajali. Ono što izdvaja Leona Rota, čoveka iz kuće na bregu, jeste činjenica da se u njegovom slučaju ljubav sa Anom nije dogodila. Ipak, to ga ne sprečava da se poražen vrati kući i ostavi studije slikarstva nedovršenim. Čini mi se da se upravo u toj količini ludila, u tom stepenu neverovatnosti krije onaj tračak verovatnog i mogućeg koji kupuje čitaočevu veru i daje Adaševićevom tekstu snagu autentičnosti koja se može meriti sa fenomenom Vertera. I njegov beg od svih mentalnih stega koje simbolizuje kuća jedno je od rešenja, ne manje tragično, kojim se tekst može završiti.
Šturmunddrangovska atmosfera kojom odiše ovaj tekst na najdirljiviji mogući način vraća veru da književnost može da govori o emocijama hrabro i direktno, ne zavijajući ih u oblande objektivnih korelativa, ne zavlačeći se u komplikovanu simbolizaciju narativom i likovima, već koristeći neke od arhetipskih slika samoće, devojačke lepote i nebesa. Imajte to na umu i u trenucima kada se tekst koleba i klizi ka otužno-slatkastom grotlu preterane sentimentalnosti.
Vladimir Arsenić