Rođen u selu kod Aranđelovca, radi školovanja, vrlo brzo je napustio roditelje. Seleći se iz grada u grad, 1958. godine odlazi u Pariz gde se, između ostalih, upoznao i sarađivao sa Žan Pol Sartrom i Simon de Bovoar. Posle dve godine, seli se u Australiju. Odlazi u nenaseljene severne krajeve kontinenta gde započinje druženje sa Aboridžinima... Dobitnik je više značajnih nagrada, među kojima se izdvajaju za izuzetan doprinos australijskoj književnosti, Američke bibliotekarske organizacije i američkog PEN centra. Od njegovih 15 knjiga, većina je prevedena na nemački, francuski, španski, ruski, japanski, holandski i kineski jezik.
28.05.05
Dva naroda - jedna patnja
Sreten Božić - Vongar
DA LI zbog činjenice da su njegova nesvakidašnja životna priča i jedinstveni literarni opus već sami po sebi "događaj" ili zbog toga što vrlo retke nagrade koje je do sada dobijao nisu ništa promenile u načinu na koji ga njegova čitalačka publika prihvata - tek vest o dobijanju priznanja "Rastko Petrović" za životno delo nije poremetila dnevni ritam Sretena Božića - Vongara, ovogodišnjeg dobitnika vrednog priznanja, u njegovom domu u Melburnu.
Mislite li da će Vas ova nagrada približiti čitaocima u Srbiji?
- Osim par izuzetaka, moji romani nisu do sada prevođeni na srpski jezik. Čini mi se da su štampane tek dve knjige u jednom povezu i pojedini delovi iz moje "Nuklearne trilogije" koji su se nalazili u čitankama za srednju školu, ali ne znam da li me ima još uvek tamo - odgovara Vongar - Nedavno je Niška "Prosveta" izdala "Cvet u pustinji" i promocija je trebalo da bude u Aranđelovcu. Ali nisu mene štampali ni u Engleskoj, bio sam zabranjivan i u Australiji, pa i to što me nema na srpskom jeziku nije ništa neobično već je sastavni deo mog stvaralačkog života.
Do Vongara nije lako stići. On je prilično introvertna ličnost, sa malim krugom prijatelja. Na prste jedne ruke mogu da se izbroje intervjui koje je ovaj pisac dao do sada, iako je njegovo delo bilo predmet izučavanja, rasprava i istraživanja na svim stranama sveta. Do razgovora za "Novosti" došlo je zahvaljujući poznanstvu vašeg dopisnika sa Vongarom i posle zalaganja zajedničkog prijatelja i jednog od najboljih poznavalaca njegovog dela, slikara Nebojše Simića.
Francuska veza
Otkuda problemi sa izdavačima, sa vlastima, nesporazumi koji Vas prate od prvih novinarskih dana u Srbiji posle rata, do danas?
- Verovatno zbog tematike mojih dela. Prvo mi je Slobodan Penezić zabranio da se bavim novinarstvom posle rata, posle dolaska u Australiju nastali su problemi sa mojom "Nuklearnom trilogijom", koja je prva progovorila o stradanjima Aboridžana u unutrašnjosti kontinenta. Nuklearne probe, ukradene generacije Aboridžanske dece, sve je to bilo opisano u mojim knjigama i ilustrovano fotografijama, ali neprijatna istina nije bila najbolja preporuka da bi se dela štampala u Australiji - kaže nam Vongar. - Prva verzija mog romana "Raki", koja govori o aboridžanskom mladiću koji umire u zatvoru policijski je oduzeta. Protest protiv takvog akta vlasti potpisalo je 200 najpoznatijih australijskih pisaca ali se ništa nije dogodilo. Seo sam i napisao sve ponovo pa je finalna verzija romana neka vrsta restaurisanog rukopisa. Na sreću da su moja dela prevođena na francuski, nemački, kineski, japanski, holandski, da sam imao američkog a ne australijskog izdavača, pa su moje knjige stigle do čitalaca. Bio sam poznat svuda u Evropi osim ovde u Australiji gde živim i pišem.
Na samom početku svog literarnog života imali ste i pomoć vaše "Francuske veze"?
- Posle odlaska iz Jugoslavije bio sam u Parizu od 1958. pa sledeće tri godine. Bio sam raseljeno lice, bez pasoša, a Francuska u ratu u Alžiru i to nisu bila srećna vremena, ali iz tog vremena potiče moje prijateljstvo sa mnogim značajnim ličnostima tog perioda, sa Sartrom i Simon de Bovoar. Tamo sam upoznao i Beketa koji mi je najviše od svih pomogao (još imam celokupnu korespodenciju sa njim) jer kada niko nije hteo da me štampa, Beket je moj rukopis poslao svom izdavaču i zalagao se da budem objavljen. Francuzi su bili moji prvi izdavači i pomogli su da postanem ime u književnosti, najviše zahvaljujući prijateljstvu sa tako velikim imenima.
Bolje sutra
Višegodišnji boravak među Aboridžinima pomogao je da shvatite i prihvatite njihovu kulturu, toliko da su pojedini kritičari mislili da ste i Vi pripadnik tog naroda, a neki Vaše sakupljanje domorodačkih priča poredili sa onim što je Vuk Karadžić uradio za nas.
- Aboridžinska kultura je jedna od najstarijih na svetu i što je još važnije gotovo sačuvana u svom izvornom obliku - objašnjava nam Vongar. - Ali koliko sam ja njima pomogao da se nešto od toga sačuva toliko su i oni meni pomogli, omogućivši mi da pronađem i formiram svoj sopstveni stil pisanja po kome sam prepoznatljiv. A ima u svemu tome i jedna zajednička linija koja spaja nas Srbe i australijske domorce - dva naroda na dva kraja sveta sa jednom sličnom istorijom patnje. U mojim romanima pišem o stradanjima austrlaijskih domorodaca posle nuklearnih proba u unutrašnjosti kontinenta, da bi se nekoliko godina pošto su te knjige objavljene, dogodilo da i mi postanemo žrtve "osiromašenog uranijuma".
Da li putujete u Srbiju da primite nagradu i predstavite se čitalačkoj publici?
- Moje zdravlje na žalost nije najbolje i to me sprečava da putujem. Ali kada bude promocija "Cveta u pustinji" na mom starom ognjištu, u selu iz koga potičem, upaliće se vatra i to će oznatiti moj duhovni povratak u Srbiju - kaže Vongar.
Za kraj, imate li neku poruku za čitaoce "Novosti"?
- Možda je zanimljivo pomenuti da sam ja u svojim novinarskim počecima bio dopisnik "Novosti" iz užičkog regiona, ali to nije dugo trajalo. Ono što bih na završetku ovog razgovora želeo da kažem jeste da je i za čitaoca i za pisca jedna ista stvar najvažnija - da veruju u ono što rade i da istraju na tome ne gubeći nadu u bolje sutra.
Nebojša STANKOVIĆ
26.11.04 Politika
Vongarova mitska putovanja
Cvet u pustinji, Sreten Božić Vongar
NIŠ - Niška „Prosveta“ je u biblioteci „Otkrivanja“ objavila Vongarovu knjigu priča i drama „Cvet u pustinji“. Ovo delo će, svakako, naići na veliku pažnju čitalaca, jer i život samog pisca, koji svoje delo posvećuje stradanju plemena Aboridžina, podseća na roman.
B. Vongar je pseudonim, odnosno, aboridžinsko ime Sretena Božića koji, uporedo sa svojih petnaestak knjiga priča i drama, ispisuje i fascinantnu životnu priču prožetu istovremeno izuzetnom poetikom i stradanjem, kako plemena kojem se priključio, tako i ličnom.
Za naziv knjige „Cvet u pustinji“ uzet je jedan njegov stih, izbor je napravio dobar poznavalac njegovog dela Ratomir Ristić, sa engleskog su je prevele Ljiljana Krstić i Milica Živković, a urednik je Bojan Jovanović.
Sreten Božić rođen je 1932. godine u aranđelovačkom selu Trešnjevica, odakle je započelo njegovo 40-godišnje putovanje i otkrivanje bogatstva četrdeset hiljada godina stare aboridžinske tradicije. Posle završetka gimnazije u Beogradu, 1958. godine, stiže u Pariz gde sreće poznate egzistencijaliste Simon de Bovoar i Žana Pola Sartra, koji su imali presudan uticaj na njegovu prvu zbirku priča.
- Nisam intelektualac i od mene ne možete očekivati stručne rasprave. Ja sam pisac i ja ću pisati, govorio je Božić ovim poznatim egzistencijalistima.
Iz Pariza odlazi u Australiju gde se priključuje Aboridžinima i postaje jedan od njih. Oženio se Džumalom i sa njom izrodio decu, ali sudbina Aboridžina ne mimoilazi ni njega. Prisilno je odveden, a njegovu porodicu je zbrisao uragan. Veći deo života posvetio je bezuspešnom traganju za porodicom. Oženio se još jednom, ali mu je i druga žena nedavno umrla. Danas živi i piše u Australiji.
Vongar je svedok i učesnik dramatičnih dešavanja sa plemenom Aboridžina i u svom delu je ostavio duhovnu poruku da se spreči tragedija ovog plemena. Njegove priče su opore, gorke i istovremeno čarobne. Govore o razaranju jednog iskonski nevinog sveta i naporima da se to stradanje spreči.
M. Momčilović