01.09.04
U dimu i galami modernih vremena
Đavolji triler, Miloš Latinović
Kada fijakerist vozi na Staro-Nevski, ma koliko bio pijan, tockovi njegovog fijakera se nece okretati u pravcu Admiraliteta.
Isto tako je nemogucno nestati iz sobe, iz kuce, iz grada tako da to niko ne primeti.
Venijamnin Kaverin
Fragmentarnost najnovije povesti Miloša Latinovica, koja je tako precizno i sugerisana podnaslovom (24 sata i 6 fragmenata), unekoliko je odbacila mogucnost takozvanog totalnijeg ispoljavanja nekih od junaka Miloša Latinovica, Vladimira Hubaca i Mihajla Vucetica na primer.
U iskrzanom svetlu opšte naše nepreglednosti, ti fragmenti opstaju u pamcenju kao razrogacena mreža kojom, još uvek, pokušavamo da uhvatimo te najcešce neuhvatljive odlomke bica, tu samosvest secanja, taj orgazam neponovljivosti.
NJegov prethodni, dokazani milje ove povesti jeste tužan ambijent panonskog grada, iz koga bi, kao ono na kraju jednog cina Krležine Lede, valjalo otici što pre, makar i na zabradenoj platformi mrtvackih kola. Kao kontrapunkt, pojavljuje se ferijalni, globtroterski doživljaj primorskog pejzaža.
A u meduvremenu, ratnom i ranjivom, sve se kotrlja u pravcu neminovnog suicida, smrtnog poljupca, preostale mogucnosti sna.
Latinovic dobro sluti našu nesvest, i cesto izuzetno uspešno zavarava priprostog citaoca: nesumnjiva je jedino naša strast, naša telesnost, naša neverica. U fragmentarnoj strukturi, u pozivanju na autore koje ili sledi ili im se suprotstavlja, Miloš Latinovic je najbliži Mirku Demicu. U ranijoj Latinovicevoj knjizi, u Šekspirovom klijentu (2002), ima recenica koja ipak više tumaci nacin prizivanja prošlosti, nego njeno inkorporiranje u novonastalu situaciju radnje: Hitao je kocijama secanja prema nekim davnim danima. Tako se taj krležijanski termin davnih dana kao izvorište izvesnih ipak radosti, pretpostavljenog cak raja, pojavljuje i kao temporalno odredenje jedinog nacina postojanja: bekstva iz prizemne zatravljenosti jednog malenog grada, u sivo predvecerje, u oskudnoj rasveti i bezocno diluvijalnom stanju svesti savremenika.
Šekspirov klijent je - bez sumnje - obavezna prolegomena za lektiru ovog Đavoljeg trilera. Tako je taj roman, poznat i po tome što je jednog poluanonimnog clana žirija kultne nagrade, zbog izdvojenog pozitivnog mišljenja, unekoliko, bar na nekoliko nedelja, izuzeo iz polusenke nezanimljivosti, bio i ostao unekoliko raskršce svakojakih nadredenih slutnji i prohodnih, cesto i jedva prolaznih puteva pripovedanja.Junaci Trilera, a sva je prilika da je rec i o samom autoru, citaju neselektivno. Verovatno ne tek stoga da bi se dokazalo svaštarstvo brzoplete one erudicije. Tako se ni manje ocajna patetika paradnih i uz to kicerskih zdravica Autobiografije Borislava Mihajlovica Mihiza u jednoj jedinoj recenici nalazi naporedo sa Ranim jadima Danila Kiša, onako usputno i ne narocito srecno pomenutih. Putuje se u datumima ratnim, u tragicnim terminima vukovarskim, životi su nam uvek i uvek nesrecno nezavršeni a zablude tinjaju u tim našim istrajnostima u krajiccima banalnih onih sobnih zrcala kao voštanice apsolutnog besmisla. Apsurd spoznaje o nemerljivoj ljudskoj gluposti i lažnom oprostu grehova, cak i za ejakulacije nocne i danje, ovde je tako upecatljiv da ne može da izmakne oku i sluhu citaoca. Primedbe koje, opet, nailaze sa strane, pomalo iskosa, imaju cinican ornat Prustovog barona Šarlisa i preku senzaciju De Sada. U malom gradu gde je sneg dogadaj a smrt razgovor mašta se blasfemicno, igra zapravo Goldoni, citira Crnjanski, a onda, na dalekoj plaži, mladic koji treba da skoci sa tramboline, ima ljubicasti mladež na ledima. Radoznalost covekova strastan je lovac. Sve je razdešeno, sve nesigurno, i na kraju, ipak motivisanom, veliki, romanticarski omaž samoubistvu koji bi, zacelo, voleli naši nadrealisti:
Vratice se. Teško je odoleti iskušenju da se ne vratiš.
Tako se - u vecitoj dilemi: bekstvo ili ludilo - citav horizont opredeljuje za otklon, ipak bekstvo, svojevoljnu smrt. Ništa razložno, ništa objektivno, a ipak tako strasno, tako uništavajuce. Kao u kakvoj drami Stanislava Vispjanskog, u Latinovicevoj knjizi sve je pretureno po sto i jedan put: varijacije igre koja je neuporedivo drasticnija nego što se u prvi mah cini, imaju opsesiju datuma, ne metronoma; prerušavanja, ne i verovanja.Nimalo slucajno, Svetonije s izvodenim i još iznutra izmaštanim prizorima Tiberijevih orgija na Kapriju, pomalo izdaleka, svedoci (i) o nasledstvu, isto(i) o ružnoci lepog. Ako neko drukcije misli: o lepoti ružnog ako se i ovde ona rošava lepota nekadašnjih naših modernistickih spisa, a bogme i opisa, afirmiše kao sama utvarna zbilja, nezašticena i u isti mah opaka. Taj Svetonije je ovde nalik na Aksela Muntea, u poznatoj stvarnosnoj knjizi Kurcija Malapartea: slep vidi i ono što predskazuju samo ponekad munje.
Predskazanja i odlasci, makar i u progonstva, ovde su potpuno izjednaceni s ocajnickom potretom da se napusti ta naša svakojako prisutna i sablasno glupa prizemna stvarnost:
Obican svet nema priliku da u izgnanstvu otputuje nekuda...
Mi smo izgnanici u sebi, u azilima malih soba, trošnih kuceraka, kraj puta, zaboravljenih u polju, pored reke, pod topolama, širokih krošnji...
Klasicno putovanje po vlastitoj sobi tako je nalik na diverziju u panoptikumu, a ti grozomorni datumi opsade, ratovanja, oslobadanja i svakojakih floskula balkanskih ratova devedesetih godina, ne remete samo nedužna sanjarenja i erotske price zašticenih svedoka, nego se iskazuju kao opozitum. Kao negacija postojanja. Kao nesvest. Kao samoubistvo pameti. Miloš Latinovic ima još uvek mladicku ozarenost i šansu preslušavanja onih koji su nešto doznali: "Od njega naucio je da svet konkretan je, a da konkretno privid je tek, a uobrazilja se odigrava pred nama." Latinoviceva uobrazilja ide u red najdarovitijih pretpostavki citave generacije naših prozaika. Neurotican, opsesivno odan somatskom spoju bica, naoko ležeran pripovedac, Latinovic i ovom knjigom sugeriše rastojanja naših bajki i ferijalnih izleta gorko i cesto veoma ubedljivo. A njegova sugestija o potmulom stanju poniženja i uništavanja svake vrste, usred letnjih paklenih dana provincijalne pustoši malenih gradova, ide medu antologijske provokacije srpske proze naših dana.
Draško Redep
09.06.04
Vreme je veliki igrač
Miloš Latinović
Posle romana „Šekspirov klijent”, kojim je pre dve godine postigao izuzetan uspeh, Miloš Latinović (Kikinda, 1964), pisac „postmodernističke, kortasarovske inspiracije”, kako je ocenila književna kritika, napisao je novi roman „Đavolji triler” (izdavač „Stylos”, Novi Sad, 2004).
I u ovom delu Latinović potvrđuje da je autor čiji se glas razlikuje od prilično unisone savremene srpske proze, da istrajava na svojevrsnoj refleksiji i, ponovimo ocenu kritike, lirskoj sugestivnosti.
„Đavolji triler” ima podnaslov „24 sata i 6 fragmenata”. Delite li vreme i događaje, ili život približavate pozorištu?
- Vreme je veliki igrač. Neuhvatljiv i neumoljiv. Možda vam se ponekad čini da ste ga zauzdali, na primer, u okvir korica jedne knjige ili u formatu slike ili fotografije, u rasponu od najavne do odjavne špice filma, ali to je privid, to je u stvari još jedna njegova igra u koju ste uvučeni. Vreme smo, tvrdi Borhes, Vi, ja, oplakana ljubav, beskraj nade, pepeo velikih carstava, oružja, heksametri, sve... Ono što, međutim, pokušavam u svojim knjigama jeste ne da ga nadigram nego da pokažem kako je široka reka bujica plaha koja nosi i na čijem se hrbatu neki isti ili slični događaji, ljudi i pojave, s vremena na vreme, pojavljuju u gotovo ravnomernim razmacima, kao trula debla iščupana iz obala. Slično je s pozorištem. Klasici traju i uvek su u trendu, ali čini mi se da smo mi pomalo demode...
Ne krijem uzore
Uvod u svako poglavlje je moto nekog pisca. Jesu li to Vaši omiljeni autori?
- Rekao bih da je to nekakva preambula, pomalo zaboravljena vrsta uvoda koja se koristila u međunarodnim obligacijama i još više u epistolama i koja, po mom dubokom verovanju, otvara priču u tom poglavlju. Ovo je bitno, jer su knjige Miloša Crnjanskog, Karlosa Fuentesa, Servantesa, naravno Šekspira, moja lektira uz još neke koji se poput Garsije Markesa, Ljose, ali i Krleže, Pekića i Kiša, ne nalaze u preambuli. Nisam od onih koji kriju uzore i mislim da je to posledica činjenice da sam još uvek ponosniji na ono što sam pročitao nego na ono što sam napisao. To je uostalom strahovit motiv...
Za razliku od „Šekspirovog klijenta”, „Đavolji triler” ste pisali neskriveno poetski. Uvodite li to poeziju u prozu?
- „Đavolji triler” je drugačija knjiga od „Šekspirovog klijenta”, i to je dobro. To je bila namera. Nužnost. Ispričati drugačiju priču, na zanimljiv, brz način, kao na primer u filmu, a opet zadržati sve bitne karakteristike stila koji negujete, brusite i zbog kojeg patite u procesu pisanja. Poetizacija koju uočavate, takođe, možda i nije tolika novina u mojim knjigama, koliko je u „Đavoljem trileru” bila nužnost, jer je, između ostalog, imala zadatak da pojača kontrast s onim surovim i grubim realističkim slikama kojima su opisane ratne strahote.
Ovakvim postupkom razbili ste klasičnu priču kakvu ste imali u „Šekspirovom klijentu”. Još jedno autorsko iskušenje?
- Možda bi najjednostavniji i svakako najkraći odgovor na Vaše pitanje bio sadržan u rečenici - Ja tako pišem... Ali, ovo pitanje asocira me na jednu priču čiji su akteri Ivo Andrić i Borislav Mihajlović Mihiz. Odgovarajući na pitanje da li je i on želeo raskid s modernizmom koji su propagirali Miloš Crnjanski, Rade Drainac, Sibe Miličić, Andrić je rekao da je odlazio kući posle burnih razgovora u „Moskvi” i zavideo njihovom vizionarstvu, profetizmu i mašti, tražio to u sebi, čak ponešto, tome slično, i napisao, ali je brzo odustao, pomiren s činjenicom da će ostati starinski demodiran pisac koji ipak neće lagati ni sebe ni druge. To je, dakle, velika istina - iskren odnos prema svom delu. U kontekstu s ovim pokušavam da budem pošten, imajući na umu samo želju da ispričam lepu priču.
Balkanska „Lolita”
U oba romana politika utiče na živote Vaših likova i u dramatičnim momentima oni se opredeljuju da trpe...
- Politika je neizlečiva bolest, a zaražen čovek neminovno trpi. Moji junaci su najčešće obični ljudi koji, naravno, u dramatičnim momentima i nemaju drugi izbor nego da ćute i gutaju nepravdu i jad. Uveren sam da i oni koji u datom momentu drže uzde vlasti takođe trpe, samo je njihova patnja drugačija i zato je njihov pad tragičan. Upoznao sam puno ljudi koji su imali strahovitu moć, a koji su se nekoliko sati kasnije budili obezglavljeni, sami, kao golje bez ikog svog. Nisam ih ja, dakle, doveo u takvo stanje, nego je ono ovde, nažalost, realno. Samo sam to prepisao iz života koji je na Balkanu, specijalno u Srbiji, očito nemoguć bez politike, pa makar se o njoj samo pripovedalo za kafanskim stolom.
Je li Vam inspiracija i ovaj politički trenutak?
- Koliko god aktuelni politički trenutak deluje za pisca privlačno, ne mislim da mu posvetim dublju pažnju. Uostalom, ništa od ovog što se dešava nije novo. Propale revolucije, euforični ustanci studenata, seljačke bune, golobradi heroji koji postaju parlamentarci, kukavički generali potonji predsednički kandidati, prevrtljivi ministri bez portfelja, hiroviti biznismeni okruženi telohraniteljima, pokondirene ministarke, gospođe tikve u vođstvu fantomskih organizacija, teme su iz velikog korpusa hispanoameričke literature. Treba, dakle, imati veliku erudiciju i raskošan talenat, kakvim se odlikuju Markes i Ljosa, pa i Roa Bastos ili Toledo, i tu stvarnost pretočiti u tkanje zanimljivo i trajno. Ko sebi može natovariti takav teret? Otud razmišljam o romanu koji ne bi bio lišen prethodno konstatovanih uticaja, ali bi suštinski govorio o neostvarenoj ljubavi (originalno, nema šta!) između mlade devojke i sredovečnog muškarca, kao nekakva balkanska „Lolita”...
Anđelka Cvijić