06.03.03 NIN
Prosperovo ostrvo
Pre nešto više od mesec dana na ovom istom mestu sam napisala da je prošlogodišnju romanesknu produkciju obeležila pojava nekoliko mladih autora, debitanata u ovom žanru. Među njih sam tada uvrstila i Miloša Latinovića, a za njegovu knjigu, “Šekspirov klijent”, rekla sam da daleko nadmašuje ono što se očekuje od prvog romana. U stvari, “Šekspirov klijent” nije prvi, već treći Latinovićev roman koji dolazi nekoliko godina posle “Slučaja violiniste i drugih događaja” (1997) i “Priča vetrova” (1998). Ipak, Latinović nam je tek ovom knjigom pokazao da je srpska proza dobila nov, samosvojan glas.
Latinović je pisac postmodernističke, kortasarovske inspiracije, a najizrazitija obeležja njegove proze su meditativnost, lirska sugestivnost opisa i asimilovanje snoviđenjskog i imaginarnog u okvire rutinske svakodnevice. Junak “Šekspirovog klijenta”, Ivan Starović, beogradski reditelj, dolazi u panonsku ravnicu, u Novi Bečej, gradić “na dnu iščezlog mora”, da na scenu lokalnog pozorišta postavi Šekspirovu “Buru”. Bežeći od surove srpske stvarnosti iz poslednjih ratnih godina i od saznanja o gubitku lične i porodične sreće, Latinovićev junak u trivijalnosti provincijske svakodnevice nalazi romantično utočište u kojem, razmišljajući o umetnosti, traga za višim smislom života. Baš kao da se našao na Prosperovom ostrvu, daleko od stvarnog sveta, Starović u bajkolikom okruženju ravnice “ograđene bedemom Karpata” doživljava i strasnu romansu sa mnogo mlađom devojkom, studentkinjom Nevenom.
Uvođenjem šekspirovske paralele u priču o našoj savremenoj stvarnosti Latinović u prvi plan postavlja jednu od najpoznatijih i najuniverzalnijih književnih tema: traganje za identitetom. Razvijajući je preplitanjem nekoliko narativnih nivoa i različitih vremenskih planova, on oživljava staru ideju da se lična sreća i viši smisao života ne mogu pronaći u stvarnosti, već samo u umetnosti i stvaralaštvu. Gledana u celini, Latinovićeva knjiga jedna je od najuspelijih transpozicija naše najnovije istorije u promišljen tekst visokih literarnih kvaliteta. Tome možda najviše doprinosi činjenica da težište Latinovićevog pripovedanja nije na predočavanju spoljašnjih okolnosti, već na junakovom doživljaju sveta. Celokupno zbivanje predočeno je iz Starovićeve perspektive, u smisaonom osvetljenju njegovog melanholičnog senzibiliteta obuzetog razmišljanjima o smrti i prolaznosti života. U “beskraju ravne zemlje pod nedoglednim nebom”, Staroviću se, kao nekad Hamletu, čini da je čitav “ljudski rod kao lišće opalo, jesenje, koje vetar raznosi”, i da naši “mali životi”, sa svim onim što je u njima dobro ili zlo, nestaju kao “nestvarna povorka koja za sobom neće ostaviti nikakav trag”.
Osim Šekspirovom, Latinović se inspiriše i metaforikom Miloša Crnjanskog iz prve knjige “Seoba”. Ta inspiracija najočiglednija je u poetski sugestivnim opisima panonske ravnice koji se gotovo na svakoj stranici prepliću s junakovim razmišljanjima o smrti, sećanjima na nepovratno izgubljenu prošlost, oniričkim vizijama i literarnim reminiscencijama: “Panonija, ravničarski kraj pod nedoglednim nebom. Panonija - opusteli salaši, razvaline vetrenjača, bokternice, zarasle u travu i šaš, pusti svetionici zalutalih noćnih vozova, mrtvaje, šikare, puste i slatine. Zemlja bez kamena, što svoj vek broji kao stratište i gubilište na kojem nestaju, poput žitnih zrna u mlinskom žrvnju orijaških dimenzija, narodi i snovi o slobodi i napretku.”
Latinović se inspiriše Crnjanskim i kad se služi naslovima pojedinih poglavlja kao svojevrsnim komentarima, lajtmotivima koji simbolički nagoveštavaju značenje romana u celini (“Zvezdani plašt nad licem vode”, “Ostrvo kojeg nema na zemljopisnoj mapi”, “Dno iščezlog mora”, “Splav Meduze”). Osećanja melanholije i prolaznosti posebno su naglašena na samom kraju romana. Poslednja zavesa na premijeri “Bure” za Starovića ne znači samo kraj pozorišne iluzije već i kraj “misije”, “ljubavi” i “privida o stvarnoj slobodi” u koji je za trenutak poverovao potraživši utočište na “dnu iščezlog mora”. Povratak u stvarni svet Latinovićevom junaku ne donosi samo otrežnjenje od “pričina”, već i tragično saznanje da “čudo u koje smo verovali, koje smo gledali, postaje ništavno”.
U osnovnu priču o Ivanu Staroviću Latinović upliće nekoliko sporednih priča, paralelnih zapleta i veliki broj epizodnih likova. Neke od tih umetnutih priča, na primer istorija Jovana Savića, “glumca, reditelja i teatarskog pedagoga” poreklom iz Novog Bečeja, dobro se uklapaju u celinu varirajući i razvijajući osnovnu, šekspirovsku temu romana. Ali, to nije uvek tako: epizode “Zima u Aleksandriji” i “Tango liso”, koje nas vraćaju daleko u prošlost uvodeći nove ličnosti, ni u fabularnom ni u tematskom smislu nemaju pravog opravdanja. Latinović naročito ne bi pogrešio da nas je poštedeo epizode o Starovićevoj bračnoj krizi, ispričane kroz pisma koje mu žena piše iz Pariza, gde se sklonila u strahu od najavljenog bombardovanja Srbije. Puna opštih mesta o globalnoj politici, kakva smo donedavno često čitali u štampi, u kontekstu celine romana ova priča deluje sasvim disonantno.
Međutim, ova i još neke epizode samo su suvišan balast, koji ne dovodi u pitanje osnovni utisak o Latinovićevom romanu. “Šekspirov klijent” nedvosmisleno pokazuje da je naša književnost dobila pisca originalnog izraza i samosvojne inspiracije.
ADRIJANA MARČETIĆ
01.01.00
Dnevnik
15.11.2002.
MILOŠ LATINOVIĆ, ŠEKSPIROV KLIJENT, STILOS, NOVI SAD, 2002. str. 185.
I u novom romanu Miloš Latinović (Kikinda, 1964) igra na bridu realnosti fikcija. Ta omiljena postmodernistička strategija ovde ima dva jaka uporišta u životima i sudbinama znamenitog zemljaka teatrologa i glumca Joce Savića i savremenog beogradskog reditelja Ivana Starovića. I koliko god je jedan sav od doživljenog i prohujalog, drugi se tek hvata u životno kolo. Zajednički im je jedino večni Šekspir. Postavljanje na scenu njegove Bure prilika je da se krene u potragu sa smislom života i umetnosti, da se kaže koja gorka istina o večnom vraćanju istog.Latinović, koji je po obrazovanju novinar, pokazao je da ume da drži i vlada činjenicama literature i života na zanimljiv i čitalački prihvatljiv način. Panonija i njena ukletost tako ostaje stalna njegova opsesija i onda kada se vešto i potkovano otiskuje i u druge, daleke predele.
M. Živanović
01.01.00
Nin
26.12.2002.
Roman po stanovniku
Ako je prošle godine, suočen s rekordnom romanesknom produkcijom od 115 naslova, čitalac mogao pomisliti da je proizvodnja romana u srpskoj književnosti dosegla najvišu tačku i da će polako početi da opada, grdno se prevario. I ove godine ubedljivo najjači utisak o srpskoj prozi je sam broj objavljenih knjiga. Sledeći logiku jednog od ovogodišnjih ?vlasnika? sopstvenog romana, po kojoj je ?valjda pravedno da svaki čovek ima svoj roman?, domaći izdavači su do sredine decembra već objavili 135 primeraka ovog žanra, a do kraja godine verovatno će ih biti još petnaestak. U 2002. društveni proizvod u Srbiji je porastao za 4 odsto, ali je zato proizvodnja romana u srpskoj književnosti porasla za čitavih 30 odsto. Nastave li romanopisci ovim udarničkim tempom, za pet godina proizvodiće 548 romana godišnje, a za deset 2028. Sve obećava da će ovde, u nekoj ne tako dalekoj budućnosti, po rečima onog istog ?vlasnika? romana, izlaziti ?matematički gledano jedan roman po stanovniku na kugli zemaljskoj u datom trenutku?.
Ali, suprotno onome čemu nas je učio dijalektički materijalizam, u književnosti kvantitet ne prelazi sam od sebe u kvalitet. Štaviše, i kvantitet i kvalitet naše romaneskne produkcije samo pokazuju da izdavači, s retkim izuzecima, romanu pristupaju raširenih ruku, bez iole ozbiljnijih kriterija, računajući tu i elementarnu pismenost. Kao i prethodnih godina, ovaj utisak donekle popravljaju nove knjige priča. Njih je u 2002. objavljeno dvadesetak, približno sedam puta manje nego romana, ali su zato njihovi autori, u celini posmatrano, pokazali više talenta, veštine i inovativnosti od svojih kolega romanopisaca. U naš izbor deset najboljih proznih knjiga u 2002, sastavljen po azbučnom redu, bez žanrovskih i vrednosnih prioriteta, uneli smo tri zbirke priča: ?Zrno zrnu? Mirjane Pavlović, ?Bližnje? Gorana Petrovića i ?Malu Aziju i priče o bolu? Miroslava Toholja.
Nasuprot mnoštvu priča i romana s tematikom iz naše najnovije istorije, u pričama Mirjane Pavlović prepoznatljiva socijalna tematika dočarana je iz ?pomerenog?, grotesknog ugla. Ostavimo li po strani povremenu želju za eksperimentom radi samog eksperimenta, njoj u najboljim ostvarenjima ove knjige polazi za rukom da, poigravajući se apsurdom i fantastikom, istrgne predočena zbivanja iz banalnosti svakodnevne faktografije. I Goran Petrović u ?Bližnjima? nije odoleo čarima naše savremene istorije. Ne napuštajući svoju već prepoznatljivu antitradicionalističku poetiku, on je iskoračio u aktuelnu stvarnost i pokušao da je dočara postmodernističkim sredstvima. Rezultat je efektna i originalna kombinacija čiji su najveći kvaliteti prečišćenost stila i lakoća u vođenju priče. Veština u vladanju različitim pripovednim tehnikama najizrazitije je obeležje Toholjeve proze. Gotovo svaka priča drukčija je po osnovnom narativnom postupku, a raznovrsnost formi kreće se od ?tradicionalne? lirsko-psihološke proze, preko pripovedne stilizacije dnevničkih zabeležaka, do postmodernističkog poigravanja s intertekstom. Lirska sugestivnost Toholjevog kazivanja, bogatstvo jezika i dubina psihološkog uvida u nekim slučajevima (?Poslednja verzija?, ?Kolac?) dali su rezultat izuzetne vrednosti.
Kao i prethodnih godina, i u 2002. roman je uglavnom imao istorijski i dokumentaran karakter. Kroz priču o mladoj Austrijanki koja se u predvečerje Drugog svetskog rata zatiče u Vojvodini, u službi bogate jevrejske porodice, Ivan Ivanji u ?Guvernanti? bavi se sudbinom Jevreja, Srba i Nemaca u poslednjih pola veka naše istorije. Guvernantin život, lišen ljubavi, prijateljstva i sreće još jedna je metafora ljudskog stradanja u politički i istorijski burnim vremenima. U autobiografskom romanu ?Sunčanik?, Ljubiša Jovanović oživljava junake svoje prethodne knjige, ?Kovčeg za vreme?. ?Sunčanik? je fiktivna hronika Sejača, malog moravskog sela, alegorijskog hronotopa srpskog duhovno-istorijskog ambijenta. Izraženo osećanje za groteskno, fantastično i apsurdno, kao i raskošan pripovedački i jezički dar čine Jovanovića potpuno samosvojnom pojavom u savremenoj srpskoj književnosti. Da je ?Sunčanik? za stotinak strana kraći, utisak o celini knjige bio bi još povoljniji.
Junak ?Šekspirovog klijenta? Miloša Latinovića je beogradski reditelj koji u gradiću ?na dnu iščezlog mora? postavlja Šekspirovu ?Buru?. Bežeći od surove srpske stvarnosti iz poslednjih ratnih godina, Latinovićev junak u trivijalnosti provincijske svakodnevice nalazi romantično utočište u kojem, razmišljajući o umetnosti, traga za višim smislom života. Inteligentno i nepretenciozno napisana, s pronicljivošću koja je retka u našoj prozi, Latinovićeva knjiga jedna je od najuspelijih transpozicija naše najnovije istorije u fikcionalni tekst visokih literarnih kvaliteta. ?Knez Miškin u Belom Valjevu?, roman Radovana Belog Markovića, u poetičkom i stilskom smislu predstavlja nastavak Markovićeve ?lajkovačke trilogije?. Duhovita pripovedna mistifikacija i razigran burleskni jezik glavna su sredstva pomoću kojih se u romanu dočarava atmosfera straha i neizvesnosti u Valjevu, pred početak Drugog svetskog rata.
U naš izbor uvrstili smo i tri debitantska romana. ?Logika reke, pruge i otpada? Daniela Kovača i ?Soba za jedan krevet? Zlatka Pakovića eksperimentišu s romanesknim konvencijama i tradicionalnim, ali i postmodernim strategijama pripovedanja. U Kovačevom romanu težište eksperimenta počiva na ironičnoj destrukciji fabule; pripovedanje o događajima zamenjeno je gotovo neprekidnim opisivanjem. Eksperiment Zlatka Pakovića nešto je drukčije postavljen i zasniva se na povezivanju različitih formi književnog kazivanja u zaokruženu tematsku celinu. I prvi roman Nenada Teofilovića, ?Klopka?, može se čitati kao vrsta eksperimenta. Polazeći od jednog žanrovskog stereotipa - kriminalističkog romana - Teofiloviću polazi za rukom da prevaziđe njegova ograničenja, ispriča uzbudljivu priču i uverljivo dočara preobražaj svog glavnog junaka.
1. Ivan Ivanji, ?Guvernanta?, Stubovi kulture
2. Ljubiša Jovanović, ?Sunčanik?, Narodna knjiga
3. Daniel Kovač, ?Logika reke, pruge i otpada?, Beopolis
4. Miloš Latinović, ?Šekspirov klijent?, Stilos
5. Radovan Beli Marković, ?Knez Miškin u Belom Valjevu?, Narodna knjiga
6. Mirjana Pavlović, ?Zrno zrnu?, Narodna knjiga
7. Zlatko Paković, ?Soba za jedan krevet?, Otkrovenje
8. Goran Petrović, ?Bližnji?, Narodna knjiga
9. Nenad Teofilović, ?Klopka?, autor
10. Miroslav Toholj, ?Mala Azija i priče o bolu?, Glas srpski
ADRIJANA MARČETIĆ