01.01.13
Etika kriminalističko obaveštajnog rada
Filozofija i društvo - br. 3/2013
>Knjiga koja je iz štampe izašla početkom 2013. godine u izdanju Instituta za među narodnu politiku i privredu, Beograd, sa stoji se iz devet jasno izdvojenih poglavlja, koji zajedno sa Zaključkom, Bibliografijom i Indeksom pojmova čine koherentnu cjeli nu štampanu na 319 strana.
Ovo djelo koristiće kako onima koje zani ma uopšteno informisanje i upoznavanje sa kriminalističko obavještajnim radom (u daljem dijelu teksta: KOR), tako i oni ma koji su već upoznati sa problematikom takvog posla, jer im omogućava detaljni ji i suptilniji upliv u način funkcionisanja KOR a, kao i u probleme i prednosti koje on nosi sa sobom. KOR se može definisati 239 kao sistematsko postupanje u cilju priku pljanja i analize informacija u vezi sa kri minalom i uslovima za činjenje krivičnih dijela, zbog planiranja policijskih aktivnosti, a zarad potrebe državnog aparata da djelotvorno nadzire društvene procese sa devijantnim obilježjima. Suštinski zadatak KOR a je trojak, i obuhvata prikupljanje in formacija, njihovo provjeravanje i analizu, te formulisanje finalnog obavještajnog pro izvoda na kraju.
Autori su na jedan veoma objektivan na čin izveli preciznu analizu razvoja KOR a: (a) gledano iz istorijske perspektive, počet kom XX vijeka uviđamo potrebu za ozbilj nijim, preciznijim i sistematičnijim praće njem i kontrolisanjem ljudi i organizacija koji mogu biti prijetnja unutrašnjim prili kama u jednoj ili više država. Ovdje je po sebno posvećena pažnja razvoju obavještaj nih službi u SAD i Velikoj Britaniji. Potreba za formiranjem ovakvih službi se javlja kao posljedica turbulentnosti prilika i ekonom sko politilčke situacije u ovim zemljama i javlja se kao pokušaj odgovora vlasti na iza zove od kojih se ne može zaštititi samo kla sičnim policijskim radom. Tako, u SAD biva formirano odjeljenje za istrage još 1908. go dine koje 1935. prerasta u dobro poznati Sa vezni biro za istrage ili FBI. Takođe, (b) posmatrano iz problemskog ugla: aktivnosti koje potpadaju pod KOR, kao što su špijuniranje, presretanje i preu zimanje povjerljivih informacija i podata ka, tajni upliv u tuđu privatnost, praćenje i snimanje komunikacija i sl. nose poseb nu težinu u smislu društvene odgovornosti onih ljudi koji odobravaju i izvršavaju ta kve akcije. Naime, mnoga pitanja, koja se tiču legitimiteta ovakvih akcija i, što je još važnije, javnog morala, mogu biti postav ljena na ovu temu. S obzirom da se funkicije KOR a odvijaju pod okriljem Vlade države koja je oformila takvu službu, to znači da se radi, između ostalog, u ime zaštite i bezbi jednosti svih građana te zemlje. A kako služba ima zadatak da, kao što je rečeno, taj no prati i prikuplja infomacija o građanima koji su bezbjednosno interesantni subjek ti, neizostavno se nameću moralne dileme kako ljudi koji se bave kriminalističkim ra dom, tako i građana koji očekuju od drža ve maksimalnu ili optimalnu bezbijednost. Službenici KOR a podliježu mnogim rizi cima i teškim zahtijevima koje, posebno u okolnostima operativnih kriza, moraju biti efikasno i precizno razriješeni: ovo sve za posljedicu ima vrlo komplikovana moralna pitanja na koja je nužno brzo i jasno odgo varati, jer ti odgovori na eksplicitan način utiču i/ili mijenjaju tok započetih operaci ja. S obzirom na snažnu želju operativaca da zločince privedu pravdi, postoji otvoren prostor za dileme koje se tiču etičkih normi na koje se oni mogu osloniti ili o njih oglu šiti, kao i na postupak opravdanja primjene određenih obavještajnih metoda i tehnika prema nekoj osobi.
S druge strane, sa stanovišta građana, mogu biti postavljena mnoga pitanja, kao što su: koliko je (ne)moralno tajno pratiti slobod ne građane, koristiti i (zlo)upotrebljava ti informacije do kojih se došlo? ili, prije toga, koji su uslovi da neka osoba posta ne bezbjednosno interesantan subjekat da bi primjena obavještajnih metoda bila opravdana? Tajnost obavještajnih postu paka ostavlja otvorenim polje nesigurno sti koje se kod građana može pojaviti – jer im postaje očigledna pomisao da oni sami mogu biti predmet istrage, te da njihova privatnost nije na pravi način zaštićena.
Zarad jasnijeg prikaza etičkih dilema, kako samih obavještajaca tako i građana koji žive u državi koja ima potrebu za formiranjem ovakvih službi i njihovim aktivnim (iako taj nim) učestvovanjem u javnom, političkom i ekonomskom životu, autori su prikazali i na filozofski način analizirali savremene etičke teorije. Naime, etika javne službe – koja obuhvata valjane standarde ispravnog i pogrešnog koji propisuju šta javni službe nik treba da čini u pogledu dužnosti koj? ima prema javnim poslovima, načelima, vr linama i koristima za društvo – može dopri nijeti podizanju nivoa na kom i službenici KOR a funkcionišu. Vrijednosna neutral nost javnih službenika nije prihvatljiva i podrazumijeva se da javni službenik posje duje lični, pa tako i moralni kredibilitet, te da može biti sposoban da svoje postupke podvede pod već utvrđene i prihvaćene mo ralne norme u određenoj političkoj i dru štvenoj zajednici. Od ovog nisu izuzeti ni službenici KOR a, koji, iako većinom pod okriljem tajnosti i prikrivenosti, ipak pred stavljaju neku vrstu javne službe, makar u tom smislu što bi trebalo da funkcionišu u ime građana i zarad njihove dobrobiti.
U svrhu toga, rasprava o tri najznačajnija etička modela ili teorije veoma je korisna. Poseban značaj ima i to što je, zahvaljuju ći činjenici da je obrađena na ovaj način i u sklopu jedne ovakve knjige, olakšana prak tična primjena neke od teorija i omogućen jasniji i precizniji uvid u moguće situacije konkretno povezane sa KORom.
Prvi model etike – deontološki (grč. deon: dužnost, ono što treba; i logos: riječ, go vor, zakon) podrazumijeva činjenje u skla du sa nedvosmislenim moralnim pravilima ili normama. Naša je obaveza da se povi nujemo dužnostima koje, ako su pozitiv ne, propisuju nam šta da radimo, a ako su negativne, izriču nam zabrane. Ima nuel Kant je zahvaljujući svojoj poznatoj formulaciji kategoričkog imperativa („de laj samo prema onoj maksimi za koju u isto vreme možeš želeti da ona postane je dan opšti zakon“) uobličio i formilisao eti ku dužnosti, koja još od tog vremena stoji kao jedna jaka i plauzibilna teorija morala. Kantovski zahtjev za univerzalnošću čine moralne dužnosti apsolutnim, što može izazvati razne poteškoće i teško je održiv.
Da li je za službenika KOR a u određenoj situaciji bolje da osumnjičenog slaže, jer će time dobiti korisnije informacije koje će istragu dovesti do željenog kraja, ili treba da se drži apsolutne zabrane laganja, kao opšteg moralnog principa? Iz perspektive kantovske etike, laganje ne bi trebalo da bude opcija uopšte. Iz perspektive konse kvencijalističke etike, što je ujedno i drugi model etike, laganje je dozvoljeno ili zabra njeno u zavisnosti od onoga kakvu poslje dicu proizvodi. Ako je posljedica pozitiv na, dobra i poželjna (što je u pomenutom primjeru svakako slučaj), laganje je potpu no opravdan metod. Naime, konsekven cijalizam je etički pristup koji procjenjuje ispravnost ili pogrešnost nekog postup ka prema vrijednosti njegovih posljedi ca. Najčešće se za posljedicu uzima neka krajnja svrha: najveće dobro. U okviru uti litarizma je objašnjeno shvatanje krajnje svrhe: moralno ispravna radnja jeste ona radnja koja proizvodi najviše mogućeg do bra. Iako je termin „dobro“ bivao različito definisan (kao „sreća“ ili kao „zadovoljstvo“ ili kao „korist“), svi utilitaristi su saglasni sa činjenicom da se prosuđivanje moralne vrijednosti određenih postupaka vrši na osnovu vrijednsti koje imaju posljedice tih postupaka. Utilitarizam počiva na ideji da je stepen moralne prihvatljivosti neke rad nje direktno proporcionalan relativnoj ko risti koja se njome ostvaruje. Stoga, ako je posljedica dobra, zanemaruju se postupci koji su do nje doveli. Iz ugla KOR a, ova kav način moralnog razmišljanja je vrlo pri mamljiv, ali istovremeno i problematičan – jer upravo dosljedna primjena utilitarizma opravdala bi nemoralne postupke i upotre bu nemoralnih sredstava i načina službeni ka, ako bi oni na kraju doveli do najboljih posljedica.
Treći model – etički model zajednice ili komunitarna etika, predstavlja neko kompromisno rješenje koje je ipak više na strani konsekvencijalizma, u smislu što se zahtijeva maksimalna vrlina pojedinca i institucije, pri čemu sadržaj te vrline zavisi od stavova zajednice i može sadržati i deontološke i utilitarističke vrijednosti. Zavisnost i isprepletanost moralnih vrijednosti je pod velikim uticajem društveno političkog uređenja određene zajednice. Ovakvim vidom etičke zajednice pokušaj dovođenja u ravnotežu kategoričkih prava sa instrumentalnim vrijednostima čini se mogućim.
Potreba za filozofskim pristupom u obradi etičkih teorija ogleda se u činjenici da je za pravilno, odgovorno i prije svega moralno postupanje službenika KOR a od krucijal nog značaja razumijevanje etičkih principa na teorijskom nivou, da bi njihova primje na u konkretnim slučajevima bila plauzi bilna. Kako je KOR, za razliku od klasič nog policijskog rada, više koncentrisan na suzbijanje i prevenciju mogućih kriminal nih radnji (ili nekih drugih sličnih radnji; terorističkih, na primjer), djelovanje službenika se odvija na osnovu sumnji, pret postavki ili insinuacija da neka osoba ili osobe jeste ili jesu potencijalna prijetnja. Praktično, djeluje se „unaprijed“, da bi se spriječio mogući kriminalni akt. Ali ta kvim načinom rada se može doći i do po vjerljivih informacija o sumnjivim osobama koje nisu ni od kakve koristi za KOR službu. Stoga, način na koji se vrši kontrola, obra da i analiza informacija mora biti vrlo pa žljiv, pa se samim tim od osoba koje rade taj posao, zahtijevaju čvrsta moralna nače la, koja im omogućavaju pravilno i efikasno razlikovanje dobijenih informacija. Upravo je u drugoj polovini knjige, pored metoda i tehnika kriminalističko obavještajne ana lize, posvećena pažnja načinu na koji bi službenici KOR a trebalo da postupaju u pojedinačnim, moralno vrlo problematič nim, situacijama. Upravo takvom jednom teorijskom potkovanošću službenika KOR a uspjela bi se izbjeći relativizacija moral nih principa, koja je, posebno u današnje vrijeme, i te kako zastupljena i prihvaće na. Jer tek u slučaju postuliranja određene etičke paradigme za službu KOR a, moguće je da njeni članovi uspiju da na adekvatan način sprovode i primjenjuju etička načela. Uz to, smisao etike leži u činjenici da ljud sko ponašanje bude regulisano s gledišta unutrašnje moralne sankcije, tj. da ljudska savjest i na privatnom i na profesionalnom nivou bude regulator postupanja.
U današnjem svijetu koji potresaju različiti oblici kriminalnog organizovanja i djelova KOR a. Takođe, pokušaji maksimizacije humane bezbijednosti „običnih“ građana svakodnevna su tema i cilj mnogih raspra va i seminara. Ovom knjigom je polje koje se tiče kriminalističko obavještajnog rada osvjetljeno iz jednog, makar kod nas, neuo bičajenog ugla, ali koji je veoma značajan jer može doprinijeti razumijevanju šireg spek tra načina na koji KOR djeluje kao i poslje dica koje takav način rada ima na građane. Pokušava se razumjeti zašto neke obavje štajne službe smiju ili ne smiju da prekorače standarde dobre prakse i granice uobičaje no prihvatljivog postupanja da bi se posti gli visoki bezbjednosni zahtjevi i ciljevi. A obrazložnje potencijalnih prekoračenja kri je se u činjenici da dobrobit korišćenja ve oma često antagonizujućih metoda KOR a mora biti nesamjerljivo veća od moguće šte te za građane ili društvene odnose.
Ivan Nišavić
