Ferida Duraković (1957, Olovo) diplomirala je jugoslovenske književnosti i srpskohrvatski jezik 1980. na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Radila je kao profesorka maternjeg jezika i književnosti u Sarajevu i Varešu, profesorka srpskohrvatskog jezika na Vazduhoplovnoj akademiji u Rajlovcu, lektorka u listu Oslobođenje. Od 1995. o 1992. godine radila je kao urednica za književne programe u sarajevskom Domu mladih na Skenderiji. Dvadeset dve godine provela je na mestu glavne sekretarke i izvršne direktorke P. E. N. centra BiH u Sarajevu. Prvu zbirku poezije Bal pod maskama objavila je 1977. godine i za nju dobila Nagradu Književne omladine BiH i Nagradu Svjetlosti za najbolju prvu knjigu mladog autora. Objavila je i zbirke poezije Oči koje me gledaju (1982), Mala noćna svjetiljka (1989), Srce tame (1994), Selidba iz lijepog kraja gdje umiru ruže (1994), Przeprowadzka ź pięknego kraju, w którym umierają róże (1995), The Heart of Darkness (Vasyl Stus Freedom-to-Write Award, USA 1999), Locus minoris – Sklonost Bosni kao melanholiji (2007), Putnici kroz (ne) vrijeme – 50 godina Sarajevskih dana poezije (sa F.N. Haver, 2011), Dolga e nošta (2014), Si paga con la vita (2015), Pohvala drvetu (2017), Kao kiša u japanskim filmovima (2018), Serce ciemności (2019). Objavila je i knjigu kolumni i eseja Pokret otpora (2012), kao i knjige proze za decu (Još jedna bajka o ruži, Mikijeva abeceda, Amilina abeceda, Mikijeva i Amilina abeceda, a Ezopove basne i Vjetrov prijatelj s Mirzom Hasanbegovićem). Godine 2012. nominovana je za Nagradu „Astrid Lindgren“. Njena radio-drama Osloni se na mene dobila je 2015. godine prvu nagradu na anonimnom konkursu BH Radija 1. Poezija i proza prevedene su joj na tridesetak jezika. Živi u Sarajevu s mužem, kćerkom i mačkama.
A između ovih redova odvijao se pravi život: odrastanje, srastanje, usponi, padovi, crno-bijeli filmovi, rat, smrt, domovina, država, mržnja i ljubav. I ljubav.