Snežana Veljković je rođena u Nišu, živela i školovala se u Beogradu. Diplomirala je na Medicinskom fakultetu u Beogradu i odmah po diplomiranju počela da radi na Institutu za sudsku medicinu Medicinskog fakulteta.Specijalizirala je sudsku medicinu i ubrzo uzela učešća u nastavi kao stručni saradnik, a potom asistent, pa docent.Nastavnu godinu 1979/80. provela je na stručnom usavršavanju u Office of Chief Medical Examiner, The City of New York, USA. Doktorsku disertaciju odbranila je 1980. Za redovnog profesora Medicinskog fakulteta izabrana je 1994.Ceo radni vek posvetila je nastavi i naučnoistraživačkom radu iz oblasti sudske medicine. Posebno je izučavala probleme naprasne prirodne smrti, nasilne asfiktične smrti, iznenadne smrti novorođenčeta i odojčeta, narkomanije, krivične i stručne odgovornosti lekara. Objavljivala je stručne radove u domaćim i stranim časopisima, autor je monografije Nasilne asfiktične smrti, CIBID, Medicinski fakultet u Beogradu, 1999, a kao koautor učestvovala je u pisanju udžbenika Forensic medicine – textbook for medical students, Beograd, 2002. i Sudska medicina, udžbenik za studente medicine, CIBID, Medicinski fakultet u Beogradu, Beograd, 2010.Kada je u arhivi i biblioteci Instituta za sudsku medicinu otkrila autentičnu i originalnu dokumentaciju, počela je da se bavi istorijom medicine. Objavila je dve veoma uspešne monografije: Hronika sudske medicine u Beogradu, CIBID, Medicinski fakultet u Beogradu, 2009, i Hronika Medicinskog fakulteta u Beogradu (1920-2010), CIBID, Medicinski fakultet u Beogradu, 2010. Ova druga knjiga nagrađena je 2011. nagradom „Veselin Lučić“, koju dodeljuje Rektorat Univerziteta u Beogradu.Veoma je angažovana u istraživanjima istorije srpske medicine u XIX veku, za vreme Balkanskih ratova i Prvog svetskog rata, u okviru Sekcije za istoriju medicine Srpskog lekarskog društva. Redovno učestvuje na skupovima 800 godina srpske medicine, a radove iz pomenutih oblasti objavljuje u zbornicima sa skupova i u elektronskoj biblioteci www.rastko.net/medicina.Godine 2014. učestvovala je na Naučnom skupu Dr Aćim Medović (1815-1893), život i delo, koju je organizovalo Odeljenje medicinskih nauka SANU.
01.01.18
MILAN JOVANOVIĆ MORSKI (1834-1895) ŽIVOT I RAD
Teatron
Milan Jovanović je bio lekar, profesor i književnik. Nadimak Morski dobio je zbog putovanja u Kinu, Indiju i druge daleke zemlje na koja je išao kao brodski lekar Austrijskog parobrodskog društva „Lojd“. Jovanović je bio prvi lekar koji je na Velikoj školi u nastavničkom zvanju predavao medicinske predmete – sudsku medicinu i dijetetiku. U Novom Sadu je bio upravnik Gimnazije, na Cetinju dvorski lekar knjaza Nikole Petrovića i prvi Srbin vaspitač prestolonaslednika Danila. Poslednje godine života proveo je kao redovni profesor vojne higijene na Vojnoj akademiji u Beogradu. Književnim radom bavio se od studentskih dana – pisao je pripovetke, drame, komedije, putopise; književne, pozorišne i muzičke kritike, uređivao i izdavao časopise.
U kratkoj belešci o autorki knjige Gospodin koji nije znao sanskrit saznajemo da je prof. dr Snežana Veljković rođena u Nišu, živela i školovala se u Beogradu i odmah po diplomiranju počela da radi na Institutu za sudsku medicinu Medicinskog fakulteta. Specijalizirala je sudsku medicinu i ubrzo uzela učešće u nastavi kao stručni saradnik, a potom asistent i docent. Posle usavršavanja u SAD, odbranila je doktorsku disertaciju i izabrana za redovnog profesora Medicinskog fakulteta 1980. Ceo radni vek posvetila je nastavi i naučnoistraživačkom radu iz oblasti sudske medicine i objavljujući stručne radove u domaćim i stranim časopisima, kao i monografije i udžbenike. Međutim, kada je u arhivi i biblioteci Instituta za sudsku medicinu otkrila autentičnu i originalnu dokumentaciju, počela je da se bavi istorijom medicine, a posebno se zainteresovala i angažovala u istraživanju srpske medicine u 19. veku, zatim Balkanskih ratova i Prvog svetskog rata, u okviru Sekcije za istoriju medicine Srpskog lekarskog društva. Tako ju je i Milan Jovanović, kasnije nazvan Morski, zainteresovao kao lekar, pre svega, zatim kao nastavnik sudske medicine za pravnike u Velikoj školi, putnik i putopisac, zdravstveni prosvetitelj, akademik, pisac drama, književni i pozorišni kritičar, svestrana, izuzetna ličnost, dugo vremena potpuno zaboravljena.
U uvodnom poglavlju „Reč unapred“ autorka u nekoliko redaka navodi kratku biografiju: „Dr Milan Jovanović Morski (1834-1896) rođen je u banatskom selu Jarkovac, gde je završio osnovnu školu; nižu gimnaziju je završio u Vršcu, višu u Temišvaru. Medicinski fakultet studirao je u Beču, doktorirao u Lajpcigu i godine 1865. došao u Beograd“ i zaključuje da ovako mogu da se navedu kratki biografski podaci za skoro sve Srbe lekare koji su rođeni u Vojvodini u 19. veku i studirali na medicinskim fakultetima u Beču ili Pešti. Zatim su došli u Srbiju, obično u Beograd, i tu proveli najveći ili najznačajniji deo svog profesionalnog života. Ono što je svima zajedničko da nisu bili samo lekari već i zdravstveni prosvetitelji; evropske kulturne lučonoše; poliglote, prevodioci i književnici; novinari i urednici, osnivači i vlasnici časopisa; članovi i prvaci stranaka; odani jednoj ili drugoj dinastiji; bili su u milosti ili nemilosti aktuelne politike ali uvek odani svom lekarskom pozivu, afirmaciji srpstva i usponu srpske kulture u Srbiji. Jedan od njih je Milan Jovanović.
„U istoriji srpske medicine postoje gotovo istovremeno dva Milana Jovanovića – Batut i Morski. O Batutu se još ponešto i zna; jedan institut nosi njegovo ime, postoji ulica. A šta je s Morskim?“ Na ovo retorsko pitanje prof. dr Brane Dimitrijevića, predsednika Sekcije za istoriju medicine Srpskog lekarskog društva, autorkinog kolege i recenzenta, ova knjiga daje sveobuhvatan odgovor.
Monografija prati hronološku i geografsku maršrutu Milana Jovanovića Morskog i ne računajući „Reč unapred“ i „Umesto pogovora“ podeljena je na trinaest poglavlja koja se čitaju (uz 243 vanrednih i uzbudljivih ilustracija) „kao avanturistički roman u najboljem smislu te reči“ kako ushićeno i „gotovo s nevericom“ kaže drugi recenzent knjige, profesor dr Vladimir Kostić, predsednik Srpske akademije nauka i umetnosti: „Od Velike seobe do Jarkovca“, „Od Vršca do Beča“, „Bečka medicinska škola“, „Studentski život Milana Jovanovića u Beču“, „Život u Beogradu – prvi put“, „Učesnik kulturnog uspona Srbije“, „Četiri godine u Novom Sadu“, „Od Herceg Novog do Napulja“, „Brodski lekar i putopisac“, „Povratak u Beograd“, „Književnik i profesor higijene“, „Dopisnik i akademik“, „Kraj životnog puta“.
U pokušaju da predstavimo ovu dragocenu knjigu napravićemo jedan sažetak onog segmenta monografije koji se odnosi na Jovanovićev pozorišni opus i njegovo učešće u pozorišnom životu uopšte, u kome je učestvovao na više načina: kao dramski pisac, pozorišni kritičar (i dramski i muzički), kao član Pozorišnog odbora, kao prevodilac, esejista, istoričar pozorišta, pisac ogleda i rasprava, književnih referata itd. Važno je napomenuti da svakom od ovih „pozorišnih“ poglavlja u monografiji prethode i uokviruju ih širi istorijsko-kulturni okviri koji čine posebnu dragocenost i draž ovog čitanja.
Jovanovićev književni opus započinje upravo istorijskom dramom Kraljeva seja koju je pročitao u Beču 1864. na sastanku Đačke družine„Zora“ i koja se iste godine našla na repertoaru SNP (na gostovanju u Osijeku), a već 1867. i u Beogradu. Ovo je period nacionalnog buđenja i kulturnog pregalaštva i možda nije neobično da se u repertoaru ove prve romantičarske etape u SNP od 1861. do 1868. ne nalaze ni značajne komedije Laža i paralaža i Rodoljupci Sterije (koje su nadživele njegovo doba za razliku od njegovih istorijskih drama), ni tragedija Maksim Crnojević Laze Kostića, niti jedan komad Joakima Vujić. Tako se Jovanović našao u društvu onih pisaca koji su radili ambiciozno i pregalački na osnivanju pozorišta i postajali dramatičari s manje ili više uspeha, kao što su Jovan Đorđević, Stojan Novaković, dr Vladan Đorđević, dr Đorđe Maletić, Milorad Popović Šapčanin, Matija Ban, Jovan Bošković i drugi. Pored Kraljeve seje, koja se smatra najznačajnijom, a i najizvođenijom, Jovanovićeve drame su i: dramska alegorija Demon (štampana 1872), dramska bilogija San na javi (1874), istorijska drama Krstonosci (1897) i komedija Nesuđeni ((1881). Nesuđeni su jedina komedija i jedino Jovanovićevo delo sačuvano u celini koje je doživelo svoje „novo čitanje“ sto dvadeset godina posle premijere u NP u Beogradu, zahvaljujući profesoru Goranu Maksimoviću, koji je u iscrpnoj analizi ovog komada u ediciji „Dramska baština“ 2001, zaključio da je Milan Jovanović Morski, ukazujući na društvene anomalije i na individualne strasti i sebičnosti istinski sledbenik Sterijine, a kasnije i Trifkovićeve komediografije. U rukopisnoj zaostavštini Milana Jovanovića koju je pregledao njegov prijatelj i biograf Andra Gavrilović i objavio u Brankovom kolu 1896, nalazilo se mnoštvo rukopisa iz svih oblasti, ali nije nađen nijedan ceo, završen dramski tekst, već mnoštvo skica, planova, beležaka, napomena, istorijske građe. Ovi opisani rukopisni fragmenti kasnije su uništeni, tako da danas nemamo mogućnosti da ih pregledamo. Autorka Veljković je s pravom zaključila da je drama bila Jovanovićeva velika opsesija.
Kao što se stručna javnost danas slaže da je putopisna književnost bila ono u čemu je Jovanović bio najbolji, tako se slažemo da Jovanović spada među najbolje pozorišne recenzente svoga doba i po mnogim shvatanjima i zahtevima blizak težnjama savremenog doba. Svoje kritike, recenzije, referate i prikaze Jovanović je objavljivao pune tri decenije u Prosvetnim novinama, Vili, Jedinstvu, Srbiji, Pozorištu, Otadžbini itd. Kao književni kritičar takođe se bavio dramskim delima kao što je prikaz prevoda Geteove pozorišne igre Torkvato Taso gde je veoma kritičan prema prevodiocu, ali i samom Geteu i njegovom junaku. Najznačajnijim se smatraju Jovanovićeve pozorišne kritike u listu Jedinstvo u kome piše od 1868. do 1871, čemu autor monografije posvećuje posebno poglavlje i između ostalog navodi da je iz kritičarskih zapažanja Milana Jovanovića mogućno steći brojna saznanja o prvim sezonama Narodnog pozorišta u novoj zgradi, jer nije bio usmeren samo na izbor repertoara, analizu dramskog teksta, procenu glumačke igre i celinu pozorišne realizacije, već je obraćao pažnju na sve što se zbivalo na sceni: na pojedinosti likovne opreme i kostime, na muziku, prepodelu glumačkih uloga na reprizama, odziv gledalaca, njihovo prisustvo ili odsustvo iz pozorišne dvorane, nedolično ponašanje publike (neadekvatne reakcije, razgovor, kašljanje, pa čak i neočišćene ulice ispred i oko pozorišta), katkad je imao zamerke prevodiocima, uočavao je da se glumci često bore sa savlađivanjem tekstova svojih uloga i da sa strepnjom prihvataju svaku reč iz šaptaonice, pri tom zaboravljajući na svoju igru, da se na probama ne popravljaju pojedini akcenti reči, a najviše je zamerao preteran deklamatorski ton u glumi, koji će se, nažalost, još dugo zadržati na našoj sceni. S druge strane, itekako je znao da prepozna i oduševljeno piše, na primer, o predstavi Gogoljevog Revizora i, za razliku od svojih savremenika kritičara, kao što su bili Maletić i Matija Ban, s oduševljenjem piše da će ovaj komad u svako doba nadživeti najstroži sud objektivne kritike.
Jovanović je, takođe, jedan od prvih muzičkih kritičara koji je ostavio nekoliko dragocenih podataka o starijim muzičkim izvođenjima. U Otadžbini 1887. analizuje i hvali muziku Davorina Jenka za operetu Vračara, i znalački ocenjuje pevanje glumaca.
Zasebno je objavio dve zanimljive rasprave: „Pogled na dramsku literaturu o Kosovu“ povodom obeležavanja 500-godišnjice Kosovske bitke i „Pogled na indijsku dramu“, svoju pristupnu besedu za člana Kraljevsko-srpske akademije 1894. Za ovu knjižicu od 36 stranica, naša autorka je smatrala da zaslužuje posebnu pažnju i posvetila je jedno poglavlje knjige, stavljajući Jovanovića u evropske romantičarske kontekste i uticaj istočnjačke književnosti na evropske pisce, posebno indologije kao nauke i misli da bi bilo pojednostavljeno zaključiti da je ova tema kod Jovanovića proistekla samo kao rezultat dve njegove intelektualne strasti: pozorišne drame i tajni mistične Indije, koju je lično upoznao i doživeo.
Na kraju, ali ne manje značajno, je Jovanovićev pozorišni angažman kao člana Pozorišnog odbora u onoj, vremenski kratkoj etapi, koja traje nešto više od dve godine, a dve i po pozorišne sezone (1868/69, 1869/70. i 1870. do početka 1871), nesumnjivo jednoj od najznačajnijih i najsudbonosnijih u istoriji Narodnog pozorišta u Beogradu. Pozorišni odbor je uspešno izvršio mnoge značajne i teške zadatke, kada se još ponegde čulo da u Srbiji ima važnijih zadataka od pozorišta.
Gospodin koji nije znao sanskrit Snežane Veljković je prva monografija o fascinantnoj ličnosti i neverovatnom životnom putu Milana Jovanovića Morskog, lekara i putopisca, akademika i erudite iz druge polovine 19. veka. Izvanredno opremljena vrednim i jedinstvenim ilustracijama, sveobuhvatnom literaturom, registrom imena, stručno, ali jezgrovito i dinamično izložena, ova dragocena knjiga pruža istovremeno i sliku vremena kada je nastajala moderna srpska država, i galeriju portreta Jovanovićevih savremenika.
Olga Marković