Karlos Fuentes (1928-2012), romansijer, pripovedač, dramski pisac i esejista.
Jedan je od najznačajnijih meksičkih i hispanoameričkih pisaca, kao i jedan od najvažnijih pisaca savremene svetske književnosti.
Fuentes je autor više od dvadeset knjiga proze, među kojima su i slavni romani: Smrt Artemija Kruza (1962), Sveto mesto (1967), Terra Nostra (1975), Stari Gringo (1985), Dijana (1996), Godine s Laurom Dijaz (2000), Srećne porodice (2006), Adam u raju (2009).
Najvažnije knjige eseja: Argumenti Latinske Amerike (1963), Latinska Amerika: Rat sa prošlošću (1985), Ja i drugi (1988), Novo vreme za Meksiko (1994), Protiv Buša (2004).
Romani, priče i eseji Karlosa Fuentesa prevedeni su na sve veće svetske jezike.
Fuentes je poslednjih godina napisao čitav niz eseja i esejističkih knjiga posvećenih najaktuelnijim pitanjima savremene politike, društva, kulture, ekologije ili medija.
Po Fuentesovim romanima snimljeno je nekoliko filmova.
Autor je nekoliko filmskih scenarija.
Fuentes je dobio veliki broj književnih nagrada, među kojima su: Nagrada “Romulo Galjegos”, Nagrada “Alfonso Rejes”, meksička Nacionalna nagrada za književnost, Servantesova nagrada i Nagrada Princa od Asturije, Nagrada “Grinsan Kavur”, Nagrada “Pikaso”, Nagrada Španske kraljevske akademije, Nagrada “Galilej”, Nagrada “Don Kihot od Manče”.
22.09.05 Zarez
Sraz s neukrotivim silama života
Glazba nije pripovjedna i transparenta umjetnost o čijem poimanju nema dvojbe i čijim bi se osobnim emocionalnim doživljajem moglo usuglašavati makar i trenutke, a o životu da se ne govori. Međutim, upravo glazbu Carlos Fuentes izabire za nositeljicu priče o ljubavi u romanu Inezin instinkt. Berliozov Faust i njegova uprizorenja tijekom šezdesetak godina prošlog stoljeća temeljna su vremenska odrednica u ljubavi – čini se stereotipne – kombinacije pjevačice i dirigenta. Tu temeljnu priču o ljubavi prati i paralelna priča o paru u osvit čovječanstva: u njoj se prepoznaju dvoje primata i kreću u ono što bismo nazvali društveno organiziranje, jer njihov susret osim ljubavi predstavlja i zasnivanje obitelji, plemena i uopće zajednice u suodnosu s kojom par i njihovo dijete žive. Dvije paralelne priče djela ispreplest će se na tipično fuentesovski način na koji pristajete ako s povjerenjem pristupate tom majstoru meksičke književnosti.
Iako se priča o ljubavi dvoje glazbenika u odnosu na ljubav “prvih ljudi” može činiti kao dezintegrirajuća (ljubav čija se ambicija ne reflektira u borbi za život i oslikavanju doslovnih scena tog života na zidove pećine, ljubav koja sebe analizira sumnjajući u vlastiti razvoj pa i u vlastito postojanje) Fuentes nudi elemente koji će ljubav kao takvu u velikom povijesnom rasponu vezati čitateljevom spremnošću da zajedno s autorom prihvati slojevitost njegovih poruka.
Uz simbole ili stvarnost muškog odnosno ženskog principa kao trajnih činjenica, autor se utječe i fenomenima nadnaravnog uz elemente psihoanalize, mitologije i drugih nasljeđa civilizacije. Simboli ili samo znakovi za vezivanje vremena, njegove materijalne prikaze dio su Fuentesove težnje da na jednostavan, uvijek prisutan i u njegovoj poetici obvezan način pomiče svjetove u ideju o trajnoj zarobljenosti u vrijednosti svijeta.
Glazba je sredstvo, ali nezaobilazno sredstvo priče koje u Inezinom instinktu poprima razmjere pitanja o interpretaciji svega što živimo. “Možemo li čuti more kao što ga čuje ribar ili djevojka koja poslužuje u baru? Vjerojatno ne čujemo isto more...”, razmišlja Fuentes pitajući se o vibracijama srca i ambicija, o izboru kao fenomenu za koji mislimo da je pitanje ljudske slobode, a uistinu riječ je o naslagama koje od djetinjstva do duboke maestrove starosti vuku korijenje kao trajnu determiniranost iz koje nije moguće izaći čak i kad je teško prepoznati razloge izbora. Više puta ponovivši kako je sve u glazbi umjetno, autor ostavlja mogućnost vlastita umišljaja u tom umjetnom kao bitnom fenomenu kojem je moguće posvetiti život. U koji je moguće pretvoriti život. Koji postaje život. Ako je riječ o životu – što je pitanje s kraja tog života.
Pitanje dvojnika, utvare ili instinkta fotografija je koja još nije nastala, ali junaci unaprijed znaju da se svi na njoj ne mogu naći istodobno. To je samo drugi oblik iste stvarnosti ili istog umišljaja, druga mogućnost stalnog propitivanja prošlosti: u Inezinu instinktu on je svakom njegov vlastiti život, u povijesti čovječanstva ona je cijela ta povijest. I u jednom i u drugom slučaju čovjek je određen drugima i različitima. Kako ih tako drukčije i različite, funkcionalno i emocionalno, uokviriti jednim životom, istom osobnošću?
Višeslojni svjetovi Carlosa Fuentesa s mnogih razina preispituju se u multiplikacijama, na različitim primjerima, u različitim vremenima, uvijek u blizini mogućeg odgovora ili zavaravanja. Je li pojedinac nesvjestan izdajući život ili život spremno troši ljudsko vrijeme trajno zavaravajući pojedinca u svim bitnim pitanjima koja svatko sebi postavlja? Ako je i nada samo zavaravanje da bi se trajalo u vlastitosti, dobro je da postoji jer bez snova to iscrpljujuće čekanje kraja ne bi bilo moguće. Postoje neukrotive sile i sraz s njima izazov je svakog postojanja. Poguban za postojanje, ali to tek treba “odraditi”, odživjeti, odbolovati, toj se neukrotivosti nakloniti na samom kraju svih (uzaludnih?) nastojanja.
01.01.00
Politika
06.11.2002.
DVA ROMANA KOJA ĆE BITI ČITANA
O iskonskom i istoriji
Adut "Narodne knjige" - "Inesin instinkt" Karlosa Fuentesa, a "Stubova kulture" - "Vrt u Veneciji" Milete Prodanovića
U Antologiji svetske književnosti izdavačke kuće "Narodna knjiga", u prevodu Olivere Bulajić sa španskog jezika, pojavio se najnoviji roman slavnog latinoameričkog književnika Karlosa Fuentesa "Inesin instinkt". Delo je u originalu objavljeno 2000. godine i, iako ga je Fuentes (1928) stvorio u poznim godinama, ono samo pokazuje koliko su dragocena i životna i spisateljska iskustva ovog pisca, sposobnog da još stvara vrhunsku prozu.
Za urednika knjige Vasu Pavkovića "Fuentes ne bi bio Fuentes" da u priču o dvoje junaka, dirigenta i operske pevačice, o njihovoj dugogodišnjoj umetničkoj saradnji (od 1940. godine do kraja prošlog veka) i nikad ostvarenoj emotivnoj vezi, nije umetnuo u nekoliko navrata slike iz mitskog doba, vremena prvobitnog ljudskog bića u kojem preovlađuje instinkt.
Destrukcija i umetnost
Svest o tom pradavnom nagonu koji je, modifikovan, ipak opstao u nama, čitaocu Fuentesovog romana daruje vešto izvedeni literarni kontrapunkt i potencira važnost i lepotu govora muzike. "Inesin instinkt" počiva na majstorski izrađenoj freski u kojoj su spojene vizije praistorije i slike nedavne istorije u kojoj je svet preživeo svoje najstrašnije trenutke destrukcije, ali svejedno zadržao svu lepotu talenta kojim iskonski stvara najlepšu umetnost.
I "Stubovi kulture" obogatili su svoju poznatu biblioteku "Peščanik" novom knjigom, sedamdesetom po redu: reč je o romanu "Vrt u Veneciji" Milete Prodanovića, koji je već našao svoj put do čitalaca. Naime, štampan baš uoči Sajma knjiga, "Vrt u Veneciji" je bilo jedno od najtraženijih dela na štandu ovog beogradskog izdavača.
Ne bez razloga. Jer, ako je roman "Izranjanje" Veselina Markovića 2001. bio književni adut "Stubova kulture", ove godine je to, kako je na predstavljanju najnovijeg Prodanovićevog dela u Galeriji Artget Kulturnog centra Beograda rekao urednik Gojko Božović, van ikakve sumnje "Vrt u Veneciji". Roman u širokom kompozicionom zamahu prostorno je situiran u Beograd ali ga i prevazilazi; vremenski obuhvata dve poslednje decenije prošlog veka, društveno ? vreme osamdesetih, kada smo očekivali dobro ne sluteći propast, i vreme devedesetih, kada je ta propast zakucala na naša vrata.
Sudbine i ljubav
Kao i svaka knjiga Milete Prodanovića, i "Vrt u Veneciji" predstavlja provokativnu raspravu o raspadanju jednog društva, dokazuje umeće i potrebu književnosti da svedoči o onome što nije prijatno ali jeste važno, i - smatra Božović - superiorno razrešava (i u ranijim delima ovog pisca dokazano kao suvišno) pitanje vremenske distance.
"Vrt u Veneciji" je svakako najambiciozniji roman Milete Prodanovića, možda do sada najbolje napisan, a prema tvrdnji Gojka Božovića "spada u krug najboljih romana napisanih u poslednjih dvadeset godina". U ovom delu koje upit "da li se može učiniti nešto sa sopstvenom sudbinom" razrešava tako što sugeriše da može, i to, ma koliko postojala ograničenost mogućnosti, "dobro, uverljivo i verodostojno", Mileta Prodanović ispisuje i ljubavnu priču, koja celome romanu daje posebnu čar.
A. Cvijić
01.01.00
Danas
21.11.2002.
Eros, Amor i Tanatos
U poznatoj biblioteci "Antologija svetske knjizevnosti", Narodna knjiga je nedavno objavila i promovisala roman Karlosa Fuentesa "Inesin instinkt". Ovaj roman jedno je od najboljih Fuentesovih dela, u kome on jos jednom potvrdjuje da je jedan od najboljih savremenih meksickih pripovedaca. Tema "Inesinog instinkta" su Eros, Amor i Tanatos, propusteni kroz magiju Fuentesovog pripovedanja, koje se razvija kroz aluvijalne tokove vremena koje melje i menja sve cega se dotakne, menjajuci jezik, sto znaci i formu i sustinu. Fuentes u ovom romanu razgradjuje i sustinu mita i jezika, poredeci pri tom ljudski jezik i jezik umetnosti. U "Inesinom instinktu", Fuentes inkarnira dve ljubavne price, dva vremena i dve strasti, neprestano se doticuci snaznog poljupca izmedju kreacije i destrukcije, dve sile koje zive zajedno, medjusobno se inspirisuci i potiruci.
Mesto u kome obitavaju kreacija i destrukcija je ljudsko srce, a to i jeste zarisna tacka Fuentersovog pripovedanja. "Inesin instinkt" dokaz je da su dela magijskog realizma i dalje uzbudljiva i inspirativna.
S. D.
