19.06.05 Politika
Otmeni cinizam
Ivo Kušanić - slikar i karikaturista, Jovanović Dragica
Izuzetna monografija posvećena istoimenom višedecenijskom stalnom „Politikinom” karikaturisti
Tokom prošle godine, pokazalo se sada, odlične sezone, objavljeno je čak nekoliko zbirki karikatura ali i kapitalna monografija „Slikar i karikaturista Ivo Kušanić” (izdavač i priređivač Mileva Mima Kušanić, autor istoričar umetnosti Dragica Jovanović), posvećena istoimenom višedecenijskom stalnom „Politikinom” karikaturisti (od 1962. do penzionisanja 1977. godine kao zaposlenom, a sve do 1988. kao honorarnom). Monografija je, to tvrdi potpisnik ovih redova koji se, pored drugih disciplina, bavi i izučavanjem istorije srpske karikature i ima uvid u sve do sada objavljeno na ovom polju, najobimnija, najkvalitetnija, najsveobuhvatnija, najluksuznija i, rečju, najbolja knjiga posvećena vrhunskim dometima srpske karikature u najmanje 160 godina njenog ovdašnjeg postojanja.
Autor Dragica Jovanović, istoričar umetnosti, na najstručniji način sve je uklopila u celovito ostvarenje, a svoje tekstove, sažete, ali krajnje precizne i pregledne, podredila je štampanim crtežima i slikama, delimično hronološki, a delimično tematski organizovanim, diskretno se stavljajući u službu velikog karikaturiste i slikara. Nenametljivo je pokojnom likovnom umetniku (studirao na dve likovne akademije, beogradskoj i zagrebačkoj) prepustila da, iako fizički odsutan, izvan vremena, kroz presek svog opusa, inteligentnom čitaocu/gledaocu sam govori o svom delu.
Knjiga ima 288 stranica, tvrd povez, zaštitni omot, zaista je velikog formata (širina 25, visina 33 cm!), a dizajner Predrag Jovanović i beogradska štamparija „Kaligraf”, koja je sve odštampala u punom koloru na vrhunskoj „kunstdruk” hartiji, besprekorno su obavili svoj formalno-tehnički deo posla.
Sadržaj je podeljen u šest osnovnih poglavlja, odnosno na detaljnu biografiju i pet celina u skladu sa Kušanićevim interesovanjima (Novinska karikatura i portret; Strip i animirani film; Novinska ilustracija i ilustracija knjiga; Ilustracija u štampi za decu i ilustracija dečjih knjiga, i Ulja i pasteli). Pedesetak reprodukovanih slika, pejzaža i portreta, o kojima su se, bez izuzetka, samo u superlativima izražavali LJubica Cuca Sokić, Moma Marković, Momo Kapor, Aleksandar Nenadović, Velizar Zečević i još mnogi drugi poznavaoci likovne umetnosti, zahtevaju zasebnu i detaljnu stručnu analizu.
Treba li pominjati da do knjige nije došlo eventualnim pregalačkim istraživačkim radom neke stručne institucije od nacionalnog značaja ili finansiranjem od strane srpskog Ministarstva kulture?! Maestralno delo je, zahvaljujući ogromnom samopregoru, višegodišnjem sistematizovanju i strogom odabiranju radova, te ogromnim uloženim privatnim novčanim sredstvima uz nemala privatna zaduživanja, a samo iz osećaja odgovornosti prema ovdašnjoj kulturi i svom pokojnom životnom saputniku, sama objavila udovica jednog od naših najvećih karikaturista Mileva Mima Kušanić.
Valjda ni u jednoj našoj grafičkoj, a i u bilo kojoj drugoj disciplini primenjene i „čiste” likovne umetnosti nije postojao takav nesrazmer između nesporno visokih postignutih rezultata, i gotovo potpunog ignorisanja dela i umetnika koji su ih ostvarili. Uvereni da time čuvaju svoj ugled, ovako su se ponašali svi koji bi za nju morali da se staraju, i naši istoričari umetnosti i čelnici institucija kulture. Uz neke časne povremene izuzetke, sve smotre, fascinantni pojedinačni opusi, konkretna antologijska štampana ostvarenja, izložbe, konkursi i retke ali vanserijske zbirke karikaturista kod srpskih istoričara likovne i primenjene umetnosti - nedoraslih kritičara, većinom opterećenih ziheraštvom, neupućenošću, lenjošću, karijerizmom, kompleksima, palanačkim mentalitetom i strahom da tobož ne ukaljaju svoje ime pisanjem o karikaturi - tretirani su samo kao vašarske atrakcije za razbibrigu, a ne kao likovni i društveni događaji najvišeg reda. Veoma retki izuzeci bavljenje projektima Dušana Petričića, Jugoslava Vlahovića...
Domaći, a još više inostrani dometi srpske karikature, nezamislivi za ostale discipline primenjene umetnosti, za razne oblasti stvaralaštva koje se ovde, uglavnom snagom klanova i (ne)formalnih interesnih grupa protežiraju a njihovi minorni internacionalni uspesi zahvaljujući agresivnom lobiranju sa lako potkupljivim te slabo obrazovanim i informisanim novinarima lažno predstavljaju i preuveličavaju, gotovo su potpuno prećutani ili su tek površno registrovani.
A naši karikaturisti su, zajedno sa kolegama iz bivše SFR Jugoslavije, izašavši iz okvira lokalne sredine i odmeravajući se na inostranom „tržištu ideja” preko učešća na raspisivanim specijalizovanim internacionalnim konkursima karikature sa kolegama iz drugih zemalja, od kraja pedesetih do početka devedesetih godina dvadesetog veka, statistički gledano, po broju osvojenih nagrada tokom osamdesetih stekli i nekoliko godina održavali reputaciju najnagrađivanijih i najpriznatijih na svetu.
Na primer, Aleksandar Klas je 1991. ušao u jedno izdanje Ginisove knjige rekorda kao karikaturista koji je u tokom cele poznate istorije štampe primio najviše priznanja i najraznovrsnijih konkursnih nagrada za rad u ovoj grafičkoj disciplini.
Od uglednih istoričara umetnosti, srpskom karikaturom su se tokom celokupne njene skoro dvovekovne istorije bez kompleksa povremeno intenzivnije bavili samo Pavle Vasić, Zagorka Janc i Bratislav Bata LJubišić. NJihovi eseji, osvrti na pojedine ličnosti, predgovori u katalozima i prikazi izložbi, i danas od kolega istoričara umetnosti po inerciji zanemareni kao manje važni tekstovi ovih bardova, izuzeci su koji samo potvrđuju pravilo da je teorija karikature nezahvalna i nepreporučljiva rabota.
Na prste obe ruke...
Upravo je Klas paradigmatičan primer za odnos naše sredine prema karikaturi. Ne samo što nijedan srpski izdavač ili institucija kulture njemu nikada, ni za života, a ni, evo, godinama posle smrti nisu odštampali nijednu autorsku zbirku karikatura u kojoj bi sve prethodno navedeno bilo zabeleženo, sačuvano za istoriju srpske i svetske kulture i time etablirano, već su se do početka osamdesetih i SVE ovakve srpske knjige zajedno, odnosno zbirke karikatura SVIH naših vrhunskih umetnika karikature, od uvođenja štampe pre više od veka i po do danas, doslovno mogle nabrojati na prste obe ruke. Svoje zbirke karikatura nikada nisu dobili ni Milorad Dobrić, Feri Pavlović, Dušan Jovanović, Beta Vukanović, Đorđe Lobačev, Zuko DŽumhur, Dimitrije Živadinović, Slobodan Obradović, Branislav Obradović, Radoslav Zečević, Nikola Rudić, Ivan Lučev, Desa Glišić, Milorad Ćirić ...
Slobodan Ivkov