03.11.04
Zloupotreba psihijatrije u političke svrhe
Kaznena psihijatrija 1975-2004, Tomislav Krsmanović
Knjiga Tomislava Krsmanovića predstavlja pokušaj sintetizacije mnogobrojnih slučajeva obračuna totalitarne vlasti iz doba Tita i Miloševića sa političkim neistomišljenicima putem zloupotrebe psihijatrije. Naime, neretko se dešavalo da mentalno potpuno zdrave, ali temperamentne osobe sa izraženijom dozom verbalne agresivnosti nego što je to svojstveno opšteprihvaćenim kodeksima ponašanja, ukoliko se usprotive vladajućim regulama koje uspostavlja autoritarna vlast, bivaju od strane te iste vlasti, kao njeni politički protivnici, podvrgnute psihijatrijskim pregledima, proglašavane duševno obolelima i smeštane u psihijatrijske ustanove. Štaviše, kao reziduum prošlosti i danas, nakon petooktobarskih promena, po tvrđenju autora, još ima u duševnim bolnicama takvih osoba.
Krsmanović navodi mnoštvo karakterističnih primera ovakvog vida progona na političkoj osnovi tokom tri poslednje decenije uz bogatu sudsko-medicinsku dokumentaciju, napise u štampi onoga vremena, proteste uskog sloja srpskih intelektualaca putem pisama najvišim partijskim i državnim rukovodiocima i peticija da se ovakvi slučajevi detaljno i stručno ispitaju.
Krsmanoviću kao doslednom borcu za ljudska prava i slobode tokom sedamdesetih i osamdesetih godina protekloga veka pripada nesporna zasluga što je među prvima ukazao na zloupotrebu medicine, u ovom slučaju psihijatrije, u političke svrhe, odnosno da se psihijatrijom totalitarni režim služio kao jednom od mogućnosti da se kazne i zastraše politički neistomišljenici. On je animirao mnoge intelektualce da dignu glas protesta protiv ovakvog kršenja najelementarnijih ljudskih prava, među kojima su bili tada poznati disidenti Dobrica Ćosić, Ljubomir Tadić, Nikola Milošević, Nebojša Popov, Zagorka Golubović, Kosta Čavoški, Matija Bećković, Gojko Đogo, Radomir Smiljanić i drugi koji su ujedinjeni u borbi protiv nedemokratskog režima koji je sprečavao i najosnovnije ljudsko pravo - slobodno izražavanje - i sami docnije pošli najrazličitijim ideološkim putevima od velikosrpskog nacifašizma do najliberalnijih građanskih ideja.Hospitalizacija građana u duševne ustanove bila je prisilna, za sud je bilo dovoljno mišljenje psihijatra duševne klinike pri Centralnom zatvoru da se optuženi proglasi neuračunljivim i da mu se odredi višegodišnje "lečenje" uz najčešću dijagnozu: opasan po okolinu i društvo usled "paranoidne sumanutosti sa grandomanskim i misionarskim idejama". (Uzgred, mnogo kasnije, na čuvenoj Osmoj sednici, a ni docnije tokom punih petnaest godina, nijedan od uglednih srpskih psihijatara se nije setio da postavi ovakvu dijagnozu čoveku koji je, pokazaće se, bio mnogo opasniji po društvo i okolinu nego svi današnji duševno poremećeni bolesnici zajedno!) A kada se jednom dospe u takvu ustanovu vrlo se teško iz nje izlazi ako nema pritiska javnosti. Politička indikacija je, dakle, nadjačavala i u mnogim slučajevima supstituirala medicinsku. Stoga su, upravo na česte zahteve Krsmanovića i njegove organizacije za ljudska prava i poštovanje ljudskog dostojanstva, javni i kulturni radnici zahtevali od vlasti reviziju sudskih procesa u kojima su optuženi proglašavani duševno poremećenim osobama upravo u ime tog dostojanstva ali i istine i pravde. Protesti ne samo da nisu urodili plodom, nego su, ako već nisu skrivani od javnosti, bivali proglašeni "destruktivnim delovanjem", "promovisanjem socijalizmu tuđih ideja", "specijalnim ratom Zapada protiv SFRJ" ili je to bio, kako su tada - mnogo pre pojave Slobodana Miloševića - pisale Večernje novosti, "Pucanj intelektualaca u istinu".
Knjiga Tomislava Krsmanovića predstavlja značajno svedočanstvo o zlu koje je bilo duboko ukorenjeno u sam sistem vrednosti jednopartijskog političkog režima, a opet tako umešno skrivano od najšire javnosti. Ona je i opomena da se takve stvari, baš kao i montirani politički procesi više nikada ne smeju dogoditi. Pravosuđe mora biti oslobođeno svih pritisaka, jer kao što je sloboda izražavanja samo najnužniji čin individualizacije čoveka, njegovog građanskog samooslobađanja, tako je i nepristrasna, na zakonu osnovana presuda sudije ne samo akt trijumfa istine i pravde i dokaz demokratije u jednom društvu, već i vid sudijinog oslobađanja od straha i individualnog samopotvrđivanja kao stručnjaka i čoveka.
Ono, pak, što ovaj prikazivač knjizi zamera jeste to što autor svesno izostavlja imena psihijatara i sudija koji su bili neposredni akteri nesavesnog i zločinačkog postupanja sa građanima optuženim za pojedina krivična dela sa političkim motivima, obrazlažući to biblijskim, tačnije novozavetnim motivom: "Ne sudi da ti ne bude suđeno". Isto tako, autor navodi i sledeće, po nama apsolutno neprihvatljive razloge: "... Smatram da bi to bilo štetno, stvaralo bi nove loše procene, tenzije, projekte revanšizma, što bi označavalo, a toga već ima naročito kad se radi o haškim osuđenicima (sic!), nova beskrajna sumnjičenja. A glavni uzrok sadašnje destabilizacije i slabljenja države i nacije jesu upravo takve tenzije. Prepoznatljivo je da naši neprijatelji, a mi ih imamo, to su pre svega primitivni šovinisti i anti-srpski nastrojeni iz geo-okruženja i njihovi lobiji u svetu, sve čine da nas međusobno zavađaju i dele onda kada su najpotrebniji razum, ispravne procene, pomirenje, praštanje i sloga... Neki od tih počinilaca su to činili jer su smatrali da se psihijatrijom obračunavaju sa neprijateljima Naroda i najpravednije Partije, da je sve dozvoljeno zbog toga... Bilo je i onih koji su morali da izvršavaju naređenja... Na sreću ima podosta onih koji su danas uvideli svoje zablude i pogreške i pokajali se, njima treba pružiti ruku pomirenja. Neki od tih psihijatara su kasnije postali opozicija i sada su vlast. Ukoliko bi sada neke od njih prozvali, nastao bi novi lom loših procena i opasnih tenzija" (istakao. Z. M.).
Ovakvi stavovi autora protive se osnovnoj njegovoj ideji izrečenoj u knjizi, o potrebi lustracije. Isto tako, oni su suprotni osnovnim moralnim ali i pravnim načelima. Skrivanje i prikrivanje zločina zarad "mira u kući" i sâmo je zločin jer ohrabruje druge da krenu tim putem, a one koji su ga već jednom učinili da ga nekažnjeno ponove. Možda u svetu i imamo toliko kritičara upravo zato što skrivamo zločine u ime nekakvog "patriotizma" i "jedinstva nacije" umesto da se jasno i nedvosmisleno odreknemo onih koji su te zločine činili u naše ime. Nijedan građanin ne može se osećati bezbednim dok šeta ulicama ako je toliko ratnih i inih zločinaca oko njega. Oni moraju biti privedeni pravdi. Tek nakon toga moguća je u društvu lustracija, a kod svakog pojedinog pripadnika ovog društva duboka, iskrena katarza.
Z. M.